Glazbena ontologija Berislava Šipuša

U Hrvatskom glazbenom zavodu u subotu 24. svibnja 2008. održan je koncert u povodu 50. rođendana kompozitora i dirigenta Berislava Šipuša, uz sudjelovanje najpoznatijih hrvatskih i slovenskih glazbenika svjetskoga formata. U dvosatnom poniranju do samih granica ritmičkog zvukovnog praelementa, smjenjivale su se meditativne refleksije s vatrometima emocionalnih, vulkanski eruptivnih crescenda. Sedam izvedenih kompozicija nastalo je u posljednjih petnaest godina. Autor ih je, za ovu ipak ponešto komorniju prigodu, birao uz primisao o njihovom vremenskom trajanju s jedne, i broju izvođača s druge strane.

Šipušev postmodernizam?

Glazbena kritika Šipuša drži postmodernistom, što je izuzmu li se najnovije partiture, prilično točno određenje. Njegov prosede, međutim, ne temelji se, u pravilu, na parafrazi ili citatu klasičnih autoriteta (premda ne bježi od toga), niti nacionalnih glazbenih idioma. On je usmjeren na protuslovlje harmoničnog i disharmoničnog, tražeći među njima točku dodira u kojoj egzistira naša civilizacija na razmeđu tisućljeća. Od klasičnih, preko jazz, do rock motiva, koji se nenametljivo upliću u igri s tradicijom, osluškujemo dijalog, ne s pojedinim autorima, nego s epohama. Što drži na okupu Šipuševe razigrane motive, koji bi, poput razbarušene djece, mogli otići svaki na svoju stranu i odlutati u kaos?

Jedanput je to glasovir (u Gonars triju), koji svojom očinskom brigom prati luckastu violinu i buntovno violončelo, te katkad autoritarno i resko prizove svoje skitnji sklone ptičice da se vrate u kakvo-takvo okrilje makar i nepravilnog jata. Drugi je put to bariton saksofon (u kvartetu Im Garten deiner Liebe), koji primiruje krik alt saksofona u pustinji tišine, čijem očaju se pridružuje tenor, a zatim i sopran saksofon, dovodeći zvuk do gotovo tvarne opipljivosti, nakon čega očinskim baršunastim zvukom bariton saksofon smiruje tenzije, gradi melodiju i sve je ponovno glazba. Treći put su to bubnjevi (Cantus ansambla u Un jardin…), koji ostalih trinaest instrumenata čvrsto drže na okupu i usput još raspravljaju sa svakim od njih, na trenutke ulazeći u duhovite raspre do granice napuštanja autoriteta pater familiasa i prihvaćanja funkcije suigrača.

Razodijevanje ritma

U ranijim kompozicijama, kao što su oratorij Neka teče vrijeme (1988.) i Gonars trio (1991.), svu svoju klasičnu glazbenu izobrazbu Šipuš suočava s modernističkim disharmonijskim, atonalitetnim eksperimentom, gradeći rukopis u tom dijalogu tradicije i suvremenosti, primarno ipak zaokupljen melodijskim kontrapunktima, vječno dvojeći do koje mjere ulazi u radikalizaciju dekonstrukcije harmonije. Taj uznemiren glazbeni diskurs izražava autorovu egzistencijalističku duhovnu impostiranost, što je možda i  svojevrsna slutnja kataklizme koja će zadesiti njegov životni prostor, ali isto tako i intimistički iskaz nabujalih proturječnosti.

Na pragu pedesetih, međutim, kao što i priliči filozofskim godinama, Šipuš nastoji definirati svoj glazbeni pojmovnik i izgraditi “novi organon” kompozicije, istodobno tragajući za njegovom ontološkom podlogom. Tu podlogu nalazi u ritmu, i to u njegovoj najrudimentarnijoj formi, u zvuku udaraljki. Na početku kompozicije Un jardin... (2003.) autor (kao dirigent) podiže ruku s instrumentom ispunjenim zrnjem i počinje dugotrajan šum, kojem se priključuju ostali. Vrijeme je uspostavljeno, prostor je njime određen, glazba kao bivstvovanje može otpočeti. Na podlozi ritma udaraljki ukorjenjuje se melodija puhačkih instrumenata, koji su asocijacija ljudskih glasova, i koloplet tih elemenata razvija prostor slobode, pripitomljujući se na trenutak kao zatišje između oluje, a zatim opet pokrećući praelemente, čineći sve mogućnosti otvorenima, čak i onu radikalnu egzistencijalističku da je pred čovjekom otvoren ponor apsurda.

Kompozicija Anarhokor, praizvedena ove godine u Bjelovaru, pisana za udaraljke i glasovir, još više potvrđuje Šipuševu zaokupljenost najelementarnijim glazbenim materijalom i njegovim izražajnim mogućnostima. Grupa mladih izvođača uvodi slušatelja, preko šuma zgužvanog papira i udara bubnja do klavirskih melodijskih dionica, u gotovo opipljiv prostor bitka glazbe. Šipuš tako pokreće, čini se, svoju glazbenu ontologiju od spoznaje prapočela prema novom glazbenom iskustvu, koje nas sasvim sigurno očekuje u nadolazećim desetljećima njegovog umjetničkog stvaranja.

Koncepcija koncerta

Koncert u Glazbenom zavodu otvoren je kompozicijom Ricercare za glasovir, u dojmljivoj interpretaciji Katarine Krpan, koja ju je i praizvela u Puli 2000. godine. Sintezom samosvjesne čvrstine i senzualne mekoće, mlada pijanistica iščitavala je partituru, dajući joj pečat osobnosti, kojoj su bjelodano otvorene sve autorove kompozicije. Šipušev rukopis i inače ostavlja dosta prostora osobnom pristupu. “Već u trenucima razmišljanja o grafizmu predstojeće skladbe, autor se odlučuje za zapis koji kombinira precizan, tradicionalno izmjeren glazbeni tijek s namjernom nepreciznošću koja se osobito otvara izvođaču kao apsolutnome sukreatoru glazbe. Grublje rečeno, radi se o svojevrsnoj improvizaciji…” (Dubravko Detoni, 2000.)

Druga kompozicija te večeri, Gudački kvartet br. 1 iz 2001. godine, pod naslovom Iz knjige zaboravljenih riječi, u izvedbi slovenskog gudačkog kvarteta Tartini (Miran Kolbl, Romeo Drucker, Aleksander Milošev i Miloš Mlejnik), predstavlja svojevrsno otimanje od zaborava nekih literarnih značenja pretočenih u glazbu. Ovo je prustovsko “traganje za izgubljenim vremenom” i njegovim smislom, koje nam se vraća zapisano u notni materijal. O svome madeleine kolačiću sam Šipuš piše : “…pa sam onda počeo sakupljati … te Riječi koje otkidamo iz našeg govora, napuštamo ih i zaboravljamo… Možda bi se knjiga neka mogla njima ispisati? Ovo tu je samo nekoliko listova…” (Berislav Šipuš, 2001.)

Treća po redu kompozicija bila je Uspavanka za Sanroa, pticu ljubavi iz 1991. godine, za dvije gitare, u izvedbi Istvana Römera i Gorana Listeša. Dvojica profesora gitare izvela su nježnu Šipuševu Uspavanku, dokazujući kako njezin autor duboko poznaje izražajne mogućnosti i tajne mnogih instrumenata. Gitare su te večeri zvučale skladnije i klasičnije od ostalih instrumenata, ali i narav sna je takva, pogotovo sna u zelenilu Obale Bjelokosti, kojom je Šipuš bio inspiriran.

Gonars trio za violinu, violončelu i glasovir (Tonko Ninić, Andrej Petrač iVladimir Krpan), naprotiv, u svakom svome taktu nosi napetost, neku egzistencijalističku neizvjesnost iščekivanja rješenja, koje se tek tu i tamo naziralo u glasovirskim dionicama maestra Krpana, ali opet i sve do kraja razvijalo u dilemama violončela i violine, koji su gradili svečanu ozbiljnost tragedije. Nije li možda 1991. godina, sa svom svojom potresnom zbiljom, u Šipušu ostavila dubok trag nerazriješenog apsurda? Glavninu kompozicije Šipuš je skladao u autu, vozeći između Milana i Zagreba za najtežih ratnih dana, a ključna rješenja nalazio je kod mjesta Gonars u sjevernoj Italiji. Slično je mogao stvarati Boris Papandopulo, napamet, bez glasovira, pjevušeći, u vlaku, u vožnji. Možda se Šipušev veliki projekt Cantus Ansambl tako zove upravo zbog važnosti pjevanja u autorovom postupku skladanja. Ljudski je glas najprisniji instrument, on je polumaterijalizirani dah, ili, kako bi stari rekli – duh.

Finale večeri

Drugi dio koncerta započinje još jednom teškom kompozicijom, pod naslovom And then… turn to the mountain, pisanom za flautu i gitaru 2005. godine, a izveli su je Dani Bošnjak i Edin Karamazov. Neka nevjerojatna snaga i neukrotivi nemir zračili su iz izvođača, koji bjelodano znaju s užitkom ploviti ovakvim notnim materijalom. Slušajući ih, cijelo mi je vrijeme na pameti bio Janko Polić Kamov i njegov smisao za kaos kao nešto sasvim ljudsko. Berislav Šipuš je očito te 2005. godine bio na važnoj prekretnici.

Kompoziciju Im Garten deiner Liebe iz 2002. izveo Zagrebački kvartet saksofona (Dragan Sremec, Goran Merčep, Saša Nestorović i Matjaž Drevenšek). Prema riječima samog autora, naručitelj skladbe, profesor na Visokoj školi za glazbu u Parizu Claude Delangle, nakon praizvedbe ga je pitao: “Berislave, što se promijenilo u tebi i kod tebe da ova skladba zvuči kao da ju je pisao neki drugi skladatelj, a ne onaj koji je skladao Le sense?” (B. Šipuš, 2008.) Šipuš je postao hermetičniji, teži, on se nema namjeru svidjeti, on piše za svojih sto instrumenata sto krucijalnih filozofskih pitanja.

Posljednja kompozicija te briljantne večeri nosi naslov Un jardin sous la pluie avec un compositeur sans parapluie, a napisana je za trinaest instrumenata i mulitinstrumentalista 2003. godine. Izveo ju je uz autorovo dirigiranje Cantus Ansambl, “jedina nacionalna skupina specijalizirana za izvedbe suvremene glazbe”.

Šipuš sutra?

Bio je to vrhunac ovog kratkog preleta kroz repertoar od preko pedeset Šipuševih kompozicija i sasvim sigurno pravi doživljaj za dobre poznavatelje, ali isto tako i one koji nisu imali pravi uvid u opus ovog skladatelja. Već sljedeći dan (25.svibnja) imao je u Varaždinu praizvedbu jedne svoje nove kompozicije. Berislav Šipuš, od studenta povijesti umjetnosti, kompozicije i dirigiranja prije trideset godina, izrastao je, zahvaljujući svojoj dubokoj posvećenosti pitanjima koja su ga mučila, u istinsku kulturnu veličinu, koja obilježava razmeđa tisućljeća u ovome dijelu Europe. Tu činjenicu potvrđuje odaziv najboljih naših glazbenika na ovaj njegov veliki jubilej.