Glazbeni roman toka svijesti

Na prvi pogled moglo bi se učiniti da se nije dogodilo ništa iznimno – još jedna u nizu etno glazbenica došla je u Zagreb, održala koncert i oduševila publiku. Nema u tome ništa čudno – Zagreb ima publiku koja voli etno, a, zahvaljujući zaista čestim kvalitetnim gostovanjima raznih solista i sastava, postoji i kontinuitet koji omogućuje toj publici prepoznati uistinu kvalitetne glazbenike. Po čemu bi to, dakle, Iva Bittová bila bitno različita od, da spomenemo samo gošće prošlogodišnjeg festivala Nebo, Mari Boine ili Sainkho Namtchylak? Naizgled ni po čemu – premda u različitim omjerima sve tri pjevačice svoju glazbu temelje na folkloru, obogaćuju je elementima popularne glazbe, jazza i/ili klasike, koriste se širokim rasponom tradicijskih vokalnih tehnika, značajnu ulogu daju više ili manje slobodnoj improvizaciji i, u konačnici, nepogrešivo ostvaruju odličan kontakt s publikom. Čak i na nekim dubljima razinama one su i dalje vrlo slične, kako u svom posezanju za glazbenim i izvanglazbenim arhetipovima, tako i u naglašenoj narativnosti, također karakterističnoj za tradicijske glazbene prakse.

Razbarušena umjetnica

Pa ipak, razlike između Ive Bittove i drugih sličnih glazbenica ipak postoje, pa makar samo i na podsvjesnoj razini percepcije vlastite uloge kao izvođačice. Naime, i Mari Boine i Sainkho Namtchylak svojom glazbom jasno prenose svoje poruke i ideje. Te bi ideje, doduše, teško bilo nazvati ideološkima, ali im se ipak ne može odreći nezanemariva doza političnosti – u najširem smislu te riječi. Obje, naime, svaka na svoj način, “propovijedaju” nešto što bismo, uvjetno rečeno, mogli svesti pod ideju “povratka prirodi”, a sjedinjenje tradicijskog i suvremenog svojevrstan je kompromis kojim se ono što je “prirodno”, ili barem “ruralno” približava nečemu što je “urbano” i, samim time, “otuđeno”. Pritom ne treba podcijeniti niti ulogu svojevrsne selektivnosti u odabiru građe – obje spomenute umjetnice, naime, osim vlastitog folklora, koriste i one glazbe koje su koliko-toliko bliske njihovoj matičnoj tradiciji.

U usporedbi s njima, Iva Bittová može se učiniti kao, u najmanju ruku, razbarušena umjetnica. Izbor glazbi za kojima ona poseže, i potom ih na svoj način reinterpretira, može se doimati prilično neselektivnim. Naime, uistinu je teško na prvi pogled raspoznati što bi unutar jednoga te istoga glazbenog svijeta mogli raditi, rame uz rame, slavenski folklorni napjevi, parafraze jazz-standarda i tužaljka iz Purcellove opere Didona i Enej. Isto tako, i sredstva kojima se te polazišne glazbe reinterpretiraju kao da dolaze iz posve disparatnih svjetova – ima tu i posve uobičajenih vokalnih i instrumentalnih tehnika, podjednako iz “klasičnog” i “tradicijskog” svijeta, ali i onih suvremenih, ili, da upotrijebimo već deplasiran pojam, “avangardnih”. Od cijele te heterogene građe Iva Bittová niti ne pokušava stvoriti homogeni glazbeni izraz. Jer, kao što se u izboru građe ne ograničava na ove ili one kategorije, tako ni ono što od nje stvara očito ne namjerava svrstati u okvire ove ili one estetske, ideološke, umjetničke ili bilo koje druge “ladice”.

Vlastita folklorna glazba

Naravno, u nastupu Ive Bittove ne nedostaje narativnosti. Štoviše, ona je izrazito scenski osviještena, pa se tako i njezina sceničnost kreće na tankoj i teško odredivoj granici između koncerta i performansa. No, Bittova ne komunicira s publikom na način prenošenja a kamoli “propovijedanja” neke ideje. Njezin je nastup, u osnovi, privatan čin, svojevrstan glazbeni roman toka svijesti, koji ne negira, ali niti ne traži publiku. Zapravo, stječe se dojam da Iva Bittová uvijek glazbuje na isti način, bez obzira nalazi li se u, recimo, Carnegie Hallu ili sama u svom domu u Lelekovicama kod Brna. Ona je potpuno u pravu kad svoje stvaralaštvo naziva vlastitom folklornom glazbom, u smislu da odabire bilo koju građu koja joj se učini zanimljivom, a potom je obrađuje u skladu s trenutačnom inspiracijom. Ta otvorenost duha možda je i ono što je uistinu čini posebnom. Publika stoga voli Ivu Bittovu upravo zato što zna da ova umjetnica ne traži da joj slušateljstvo pokloni ultimativno obožavanje; zato što Bittova ne priznaje bilo kakve glazbene ili ideološke kategorije, jer joj jednostavno nisu potrebne; i zato što, u krajnjoj liniji, ljudi “propovjednike” vole samo na kratke staze. A Iva Bittová to nije – ona jednostavno stvara glazbu kakva joj odgovara i kakva je, kako i sama kaže, čini sretnom. A ako se ta glazba svidi i još nekome – nitko sretniji od nje, ali i publike s kojom će tu sreću uvijek rado podijeliti.