Gledanje betona jače je od orgazma?

Kako se može misliti grad? Načelno, mogućnosti su zacijelo beskrajne. No, u ovom historijskom trenutku, na našem mikrolokalitetu (rečenom Zagrebu), posebno se izdvaja jedna, naoko, šačica avangardista, aristokrata ljudskog duha koji ne prezaju pred povijesnim zadaćama. Uzmimo za primjer sljedeće sentencije jednog od izabranih: “Puno ljudi se okupilo zato što je subota i ne pada kiša. Ja nasuprot svojim protivnicima imam podršku 700.000 građana”. Riječi su to, dakako, Tome Horvatinčića kojima je popratio bučni prosvjed 4000 ljudi u Varšavskoj u organizaciji Zelene akcije i inicijative Pravo na grad. Prosvjed je bio jedan u nizu činova upozorenja na osebujne prakse hrvatskog razumijevanja politike, napose one na lokalnoj razini. Na stranu izvjesna neoriginalnost (naime, meteorološki diskurs u političke raščlambe uvela je još onomad štovana dr. Katica Ivanišević), ali drugi “argument” vrijedi posebno uzeti u razmatranje.

Jednom osebujnom revizijom elementarnih logičkih zakonitosti, 54.000 potpisa građana na peticiji za spas Cvjetnog trga interpretirano je kao dokaz o 700.000 onih koji podupiru taj projekt. Ova je izjava znakovita utoliko što označava temeljni način rezoniranja investitora T.H., a koji je pak u najtananijem suglasju s finim strunama umnosti koje Gradonačelnika krase. Naime, potonji je u jednom od svojih recentnih istupa ustvrdio da je nekakva sitnež nezadovoljnika protiv modernizacije, te im poručuje kako se trebaju okrenuti svijetloj budućnosti, a ne biti nostalgični za nekim (zacijelo mračnim) razdobljima.

Beton – Logika = Vizija

U navedenim je istupima prepoznatljiva klasična matrica svake demagoške opsjene, a to je zamjena teza kao osnovni način rezoniranja. Bivajući odvajkada vizionarima, zacijelo ni M.B ni T.H. nisu imali vremena posvetiti se finesama logičkog zaključivanja. S druge strane, jedna ih je druga strast, u stvarnosti odvojeno, ali u duhu jedinstveno, povezivala. A to je, u svijetu i psihoanalitičkoj praksi, malo poznati fetiš betona. Kako je u ispovijedi još jednom osebujniku nove hrvatske stvarnosti (Ćiri u Ćiroskopu) naglasio T.H., gledanje betona kako se stvrdnjava jače je od orgazma. Na drugom polu, čednijem, ali ne i manje sudbinskom, M.B. u svom životopisu, pored beznačajnosti poput studija i stručnog osposobljavanja, više voli naglasiti bauštelske napore za vrijeme studiranja. Uz učestale portrete s građevinskom kacigom na glavi, implikacije se same nameću. I htjeli ne htjeli dolazimo do formule koju bi svaki polaznik tečaja uspješnog menadžmenta morao usvojiti kao mantru. Formula, jednostavna kao što su sve velike stvari u povijesti jednostavne, glasi: Beton – Logika = Vizija.

Paradigma je to koju spomenuti dvojac unedogled i s odlučnošću, primjerenom svojoj historijskoj ulozi, ponavlja. I dok bi se u pristojnijim zemljama takvim velikanima uglavnom bavili komediografi, ili čak i neki drugi stručnjaci nešto znanstvenijeg profila, u Hrvatskoj, jedinstvenoj kakva jest, oni fingiraju kao lučonoše. I u tome leži najveći skandal cijele ove priče. Naime, u nakupinama “intelektualaca” koji su plaćenim oglasima u medijima podržali projekt “obnove” spornog bloka, te u izjavi Slavka Dakića, gradonačelnikovog urbanističkog pobočnika, kako on vjeruje da Horvatinčić ne radi to radi profita, nego iz čistog fanatizma. Horvatinčićevim riječima, “potrošit ću 120 milijuna eura da ostavim trag u povijesti”. Svatko ima pravo potrošiti 120 milijuna svojih eura na način kako mu duša želi (uz sitan, ovdje dakako odsutan, detalj prikaza kako je do istih došao), čak se i time bahatiti u “neovisnim” news-magazinima. Ali ono što frapira, i što aktualnu situaciju čini grotesknom, jest neprimjereni odjek struke.

Što je javno nije ničije?

Uz sad već klasičnu i nimalo arhitekturi specifičnu mistifikaciju vlastitog poziva, dio je hrvatskih/zagrebačkih “stručnjaka” – arhitekata, urbanista – u javnosti nastupio na upravo skaradan način. Frazirajući postmodernističkim teorijskim poštapalicama i neodgovorno se povlačeći pred odgovornošću u ovoj stvari. Paradoks njihove pozicije opravdano je naznačio Marko Sančanin u skoro programatskom tekstu u publikaciji Grad građanima. Ne može se ni logički ni empirijski nastupati kao legitimator jednog JAVNOG projekta u ime same struke, a pred širom društvenom odgovornošću, koju taj projekt neizbježno zahtijeva, ustuknuti jer “mi smo samo stručnjaci”. Dalje, iz “struke” se zamjera nekompetentno miješanje te nesretne javnosti u stručne stvari. Znakovito je kako im nije smetalo miješanje investitora, koji je projekt osmislio bez ikakvih konzultacija s urbanistima, sociolozima, povjesničarima umjetnosti i ostalim strukovno vezanima uz taj i sve analogne projekte. Opće mjesto legitimacije te “modernizacije” bila je referenca na ime uglednog arhitekta čiji je projekt prihvaćen (o urbanim intervencijama notornog Podrecce uputno je virnuti u slučaj “revitalizacije” splitskog Đardina od prije nekoliko godina). Prezentacija sudbinske dalekosežnosti projekta je, dakle, ustrajala na nekoliko mjesta (ugledni Podrecca, vizija, čišćenje štakornjaka, modernizacija – ah, uvaženi gradonačelniče, da arhitektonske tekstove čitate revnošću kojom pristupate opusu Jergovićevom koji ste cijeli pročitali, znali biste da je modernizacija tako passé i da je zapravo relikt jednog mračnog doba) i ni u jednom se slučaju nije osvrnula na relevantne, neprelazive specifičnosti ovog projekta.

Kao, na primjer, brutalno komunalno neodržavanje gradske jezgre, za što je direktno odgovorna gradska uprava, već niz godina, formalno ili neformalno, vođena vizionarom M.B. Zbog tog profesionalnog nemara, koji bi u sretnijim okolnostima bio i utuživ, donjogradski su blokovi i dovedeni u stanje kojem spasitelj može biti samo drugi dio vizionarskog dvojca, rečeni T.H. Nadalje, gentrifikacija, kao proces svojstven gradskim središtima diljem svijeta, u hrvatskom kontekstu ima itekako specifična obilježja. U starim kapitalističkim zemljama mešetari nekretninama strateški investiraju u određene dijelove gradova (zanemarujući i time obezvređujući druge dijelove gradova na tržištu) sa zanemarivim postotkom javnih površina, pritom dugoročno uračunavajući veliku financijsku dobit. Kao što je i hrvatska tranzicija gospodarstva specifično nakaradna verzija prvobitne akumulacije, okašnjela kojih dvjestotinjak godina, tako i hrvatska verzija gentrifikacije, kao njezin legitimni odvojak, poprima sasvim osebujne obrise. Javnom se imovinom barata s daleko manje normativne skrupuloznosti nego s privatnom. Valjda po principu “što je javno, nije ničije”, pa red nekako nalaže da bude nečije. Na primjer, Tome Horvatinčića, i dakako, 700.000 podupiratelja. Budući da je zagrebački centar populacijski opustošen, što je dijelom danak inherentnoj urbanoj dinamici, a dijelom svakako i nebrizi onih koje građani plaćaju da vode brigu, 54.000 potpisnika peticije na neki način reprezentativno odslikava realnu civilnu snagu angažiranih u ovom javnom interesu.

Cvjetni trg kao simbol

Subotnji (26. siječnja) bučni prosvjed nije, dakako, zbroj povoljnih meteoroloških prilika, slučajnih prolaznika i dokoličarskog veselja u subotnjem jutru. Iskaz je to autentičnog, neinstrumentaliziranog (projekcije nekih “analitičara” o neizbježnom inkorporiranju inicijative Pravo na grad u HNS su jednostavno bizarne) nezadovoljstva baratanjem javnim prostorima i javnom imovinom. I rezultat koordinacije i enormnog rada velikog broja volontera. Budući da gotovo od samog početka na neki način osobno sudjelujem u aktivnostima vezanim uz ovaj projekt, neprestano ostajem fasciniran energijom i angažmanom slučajne “koalicije” međusobno nepoznatih građana koji su voljni svoje vrijeme, radne i kreativne potencijale staviti na raspolaganje ovoj svrsi. Iako je hrvatska, pa tako i zagrebačka stvarnost, prepuna sličnih, u biti kriminalnih, malverzacija javnim dobrima, očito je bilo potrebno posezanje u prostor iznimnog simboličkog potencijala poput Cvjetnog trga da se izdiferenciranost civilne scene i građanska apatija nadiđu u svrhu kolektivnog angažmana.

Detaljni urbanistički plan je upravo usvojen i njime je odobrena planirana “revitalizacija” spornog bloka što je rezultat višegodišnjih napora sprege gradskih vlasti i vrlo partikularnih privatnih interesa. Otpor na koji u planovima zacijelo nisu računali aktivno ustraje godinu i po dana, i sudeći po aktualnoj recepciji, tek je sad postao zamašnjak realne građanske snage. Budući da je kampanja Pravo na grad okupila i ugledne, a nekorumpirane, arhitekte, urbaniste, sociologe, povjesničare umjetnosti, te na svojoj strani ima i nedvojbenu zakonsku argumentaciju, i više nego zanimljivim se nadaje daljnji slijed akcija. Živi bili pa... (prosvjedovali).