Gljivice za mačku i provaliju

Kad sazrijevaju planike berači parkiraju na odvojku s glavne ceste, na makadamu koji skreće uz brijeg dok se ne izgubi između rijetkih maslinika i grmova divljih planika. Nitko ne zna zašto divljih. Ima li pitomih? A planike su na odvojku kojeg je i posljednji požar uspio zaobići pa ih se još može naći. Nije sigurna da je toliko luda za planikama da bi svladavala taj put, draču, buru (jer planike dospijevaju u zimskom razdoblju), sapletanje oko korijenja da nije neke slike iz djetinjstva u kojoj su planike prekrivale obronak pored svjetionika za Prukljan. Iz slike su oslabili naleti vjetra i strmina obronka, a ostala osunčana zelena kosina puna crvenih bobica...

Zadnji put uz cestu izrastao kuhinjski ormar. Lijep i zapušten. Početak prošlog stoljeća nekomu nije značio ništa. Zajedno sa žbukom, željeznom konstrukcijom umivaonika, razbacanim suđem. Među suđem nekoliko velikih, malo korištenih lonaca i novih plastičnih zdjela. Starinska kočeta bez ukrasa, stranice uništene; madrac novi, još u originalnoj najlonskoj vreći. Očišćena je kuća u kojoj je netko star pazio na stvari. Tko li ju je očistio? Neki poklonik mode u kojoj se pogodni prostori sparuju s odgovarajućim namještajem? Onaj tko je vozio ovamo mogao je i na gradsko smetlište. Možda je to njihova zemlja? Svejedno. Iako ne vjeruje: tko bi i zašto tako uništavao vlastitu zemlju? A zašto tuđu?

Dan sjaji, miruje, sunce isijava toplinu...  

Bijela boja kuhinjskog namještaja davno nije bila oprana. U središnjoj praznini starog kredenca prevrnuta vaza od debelog žutog stakla, buketić od tri umjetna ružičasta cvijeta, jedna velika fotografija u okviru. Gips na okviru oštećen na donjoj letvici i po rubovima. Ta je slika često skidana i prana. Možda je to jedna od onih što ih stare žene miluju, ljube kad ih nitko ne gleda. Staklo neoštećeno (Staklarska radiona i izrada okvira Nikola Gavela Šibenik). Sedmero ljudi: braća i sestre. Fotograf ih je toliko retuširao da se i danas vide korekcije tankim perom oko očiju, nosova, ovratnika. Svatko na fotografiji gleda negdje drugdje. Ako su nekad i bili grupa ti mladi ljudi davno su to prestali biti. Iz čega li je kompozicija nastala? Vjerojatno je majka okupila djecu na zajedničkoj fotografiji. Zamolila putujućeg fotografa. To su oni majstori kod kojih su žene u dalmatinskoj zagori najčešće naručivale velike fotografije vlastitog vjenčanja. Dugo nakon vjenčanja žene bi naručile sliku. Majstoru dale fotografiju sebe i muža, najčešće ponaosob. Moglo se to dogoditi i nakon smrti muža: ona je konačno bila gospodarica novca i poželjela nad krevetom vlastitu iluziju. Zajednička fotografija kao predložak bila je najveća rijetkost. Uvijek prizori iz različitih doba njihova života. Napravljene za dokumente, izrezane iz nekih drugih prigoda. Onda su majstori sparivali dvoje u tobožnju fotografiju s vjenčanja. Često u nerazmjeru godina i odjeće, fotografi su imali težak posao rekonstrukcije civilnog para. Muškarca je počesto trebalo izvući iz uniforme jer su se redovito fotografirali u vojsci pa im se lice prebacivalo u odijelo, dok su ženama mahom skidali maramu i uređivali frizuru. Fotografija je bila rezultat razgovora majstora i naručiteljice: ona bi izrazila svoja očekivanja, on naznačio mogućnosti. Konačan rezultat uvijek je bio iznenađenje u koje je žena zagledala do kraja života i zamišljala kako je, zapravo, sve moglo izgledati da je bilo sreće. Ili novaca. Ili oboje. Ili jednostavno: da je bilo drukčije.

Ako je bilo moguće, fotograf bi naručiteljici ubacio buket bijelih ruža u ruke, a cijenili su se i biseri oko vrata. Takve su često bile u bjelini. Manje zahtjevne gospođe osvanule bi u jednoličnoj haljini ili decentnom tamnom kompletu na kojem se isticao bijeli, najčešće čipkom obrubljen ovratnik i zlatni lanac oko vrata. S muškarcima je bilo lakše: uz odijelo i kravatu tek poneki lančić za sat, ako se u predlošku našlo odijelo s prslukom, maramica ili cvijet u malom gornjem džepu. Sve su fotografije završavale ispod grudi. Ali ponekad je bilo i drugih zahtjeva. Jedni su se odnosili na ideološke detalje koje je mogao izraziti samo privjesak na ženinu lančiću, drugi na boje fotografije. Tek nekoliko tonova plave, crvene i zelene poskupljivalo je sliku. Rezultat je najčešće bila financijski uvjetovana skromnost ili suzdržanost.

Nisu se zaobilazili ni mrtvaci. Puna su ih groblja. Ono: on mlađi, nasmijan, ona ozbiljna, postarija, jest mu mama – nije mu mama?! On mrtav, ona živa. Na natpisu pored imena nedostaje godina njezine smrti. Najradije bi i to sredile, jer tko zna kad će se djeca sjetiti urediti ploču nakon njezine smrti... Na spomeniku dvije golubice: jedna polegla, druga još stoji. Možda i cvrkuće. Teško je to čuti iz kamena.    

Skupinu sa smetlišta majstor je komponirao od četiri mlade žene i tri mladića. Još jedna velika intervencija fotografa: dvije djevojke u tamnim i dvije u bijelim opravama. Jednoj ovratnik na točkice, drugoj ukrašen loše nacrtanom krizantemom. Nitko od sedam mladih ljudi nema ni osmjeh na licu – vremena u kojima se veselje nije cijenilo. Ili budućnost koja nije predmnijevala veselje. Ozbiljne mlade likove, složene u dva reda, netko ove sezone više nije trebao… Nitko od toliko njih nije imao potrebu sačuvati tu majčinu svetinju. Ako je majčina. Možda naslijeđena?

Nekoliko metara dalje presreće je osobna karta. Sagne se i podigne je. Marija K. Vjerojatno joj je džep rasparan, pomišlja. Ubaci osobnu u košaru s odlukom da će je predati prvom policajcu kojeg sretnem u povratku. A možda još netko danas bere planike na tom putu? Ponovno pogleda osobnu. Starija gospođa sumorne ozbiljnosti, lijevo oko malo bježi prema nosu, a ukupni pogled negdje pored uha beračice planika, divljih planika, gleda u fotografa koji je očigledno nije nagovarao na osmjeh. Tanke pletenice obrubljuju glavu. Kosa na čelu valovita, prosijeda. Lice sa znakovima opuštanja, bluza crna. Starija udovica? Možda. Okreće pozadinu dokumenta, što nije nužno jer sretne li je prepoznat će je po širokom licu i očima. Nju su sigurno cijeli život opisivali kao onu ženu što joj biži livo oko. Osobna izdana 1968. na trajno važenje. Marija je rođena pored Drniša 1900. u znaku Blizanaca. Nju zasigurno neću sresti jer stogodišnjaci, ako su i živi, ne kreću tim putom za planikama. Netko drugi je to izgubio. Ili bacio. Adresa je ovdašnja, ulica malih kuća pored Doma zdravlja. Ponovno ubaci u košaru kartu koju možda više ne treba zbrinjavati.

Nekoliko koraka dalje koverta, blijeda, srednje veličine, otvorena. Još je nisu ispirale kiše. Adresata i adresanta nema. Unutra fotografije i papiri. Tinta se nije razlila. Sjeda na put, odlaže košaru i polako, kao u strahu, otvara nečiju priču, možda i život: rasprostire sadržaj po uskom makadamu. Uskoro sudbine iz koverte zakrče put. Zauzmu ga cijelom širinom. Rastvara dvije fotografije frkane kao cjevčice. Na prvoj upoznaje lica dviju mladih djevojaka u svijetlim maramama povezanim iza glave. Na lijevoj bijela košulja i oplećak. Marija desno u gradskoj bluzi. Uspoređuje s osobne ono bježeće lijevo oko. Ona je. Mlada. Sa sestrom ili prijateljicom. Sudeći po garderobi i frizuri možda se već otrgnula iz onog svog drniškog sela. Druga lomna fotografija-cjevčica s tragovima muha. Očito je bila negdje zataknuta: uz okvir ogledala, možda uz onu veliku sliku s odbačenog ormara ili uz staklo kredenca. Uz kvadar sveca, neku veliku fotografiju ili staklena vrata ormara male su fotografije, pomiješane sa svetim sličicama i grančicom ružmarina, bile dostupne svakodnevnom pogledu i zazivu u molitvi. Da se odsutne ne izostavi, da se prisutnima smanje daljine na koje ih je život rasuo.

Na sljedećoj drugoj fotografiji bračni je par pred kamenom kućom. Muškarac je mršav i ozbiljan, žena još mršavija, izmučena lica, u prevelikoj kockastoj blagdanskoj bluzi, pogleda uprta u zemlju. Oko njih djeca. Marija je najstarije od sedmero. Kosa joj je puna malih češljeva. Iza fotografije olovkom napisan razlomak od 960 kroz 8 – vjerojatno cijena i broj replika. I pečat fotografa Tomasovića. Ako je pretpostavka točna u to su vrijeme fotografije koštale 120 nečega. Valjda dinara. Možda kruna. Ili je zagorom vladala Italija? Nije važno. Ma što bilo davno je plaćeno.

Ostale fotografije čuvane su u koverti. Njima se utjecala s vremena na vrijeme i zasigurno su u kantunalu (ne vidim ni jedan odbačeni noćni ormarić – je li ih imala?) bile podsjetnik na godine i ljude u dugim satima. Na prvoj od njih Marijina je sestra s tri muškaraca i dvoje djece. Dječak je klonirani muškarac pred kojim se na fotografiji smjestio – ostala dvojica mogli bi biti njegovi stričevi. Djeca i majka na ruci sa satovima. Djevojčici bježi oko. Svi u cipelama s vrlo debelim đonovima. Nepoderivim. Cipele od cjeloživotne vrste. Možda je samo moda u pitanju jer djeca će kroz njih samo protrčati. Muškarčevi brčići tanki, majčina valovita duga kosa ugurana iza pogolema lijevog uha. Na poleđini poruka: Što mi pišeš zbog kuće kolika bi bila to je teško reći za naći u Šibeniku jednu malu kućicu, a cjene su različite pa pogledaj do jednu dva milijona i to bi mogla biti neka veća kuća sa 2 sobe i kuhinjom. Dok bi se ta u Drnišu mogla naći. Potpis nedostaje – njima nije nedostajao.

Fotografija s prve pričesti djevojčice s prethodne slike, uhvaćena na rubu djevojaštva. Mariji na poleđini poručuje: Zauspomenu mojoj teti od moj naj lipši dan od moga vika na 13-5-51. Djevojčica, Marija kao i teta, uputila je tu poruku u kolovozu iste godine. Pored datuma u jednom potezu i znak zvijezde nacrtan vrlo nespretno. Što li bi to trebalo značiti i komu li je nacrtano? Pečat fotografa iz jednog belgijskog grada. Kad li su stigli tamo? Možda su bježali iz rata? Ili nakon rata? Ili zaostali prije nego je počeo? Sudeći po jeziku kojim djevojčica piše davno su otišli. Možda se i rodila u Belgiji.

Na sljedećoj dvije mlade žene u kupaćim kostimima, na kamenu koji viri iz mora. Na kamenu sjedi muškarac, pored kamena neko golo dijete okrenuto leđima, pliva. Grad u dubokoj pozadini. Moda kupaćih negdje oko Drugog svjetskog rata. Fotografija zasigurno s neuređene plaže na Martinskoj. Lijevo je, čini se, Marija. Zgodna je, ogromni crni grudnjak prekriva joj pola tijela i skoro se spaja s gaćicama kratkih nogavica. Komu pripada muškarac? Kome dijete? Nisu to godine u kojima se prepoznaje pripadnost prema intimnosti pa ipak, sudeći po ostalom materijalu, muškarac je jedan od trojice Marijine braće.

Fotografija iz Pariza na poleđini Mariji nosi bratovu obavijest da ih je na fotografiji troje. Kratka je i glasi: Netko je u sredini. Prikazuje muškarca u raskopčanom sakou. Ispod prsluk, kravata, lančić za sat. Pod ruku ga drži žena u crno-bijeloj odjevnoj kombinaciji s ekscentričnom kopčom na pojasu. Taj je par, sudeći po odjeći, uspio. Iznad njegove glave olovkom ucrtana tri križa. Zaštita neka ili znak tragedije? Znaju li na to odgovor etnografi ili tek srce pokojne Marije koje se već u prah pretvorilo.

A onda cijeli smotak fotografija koje je vlaga zalijepila u jedinstvenu masu. Izletavaju srebrne ribice. Ljude su pojele gljivice. Očigledno, nije ih često gledala. I živjela je u vlazi. Ili je u nekoj mračnoj rupi skrivala barem taj dio fotografija.

Na tri svete sličice redom Čudotvorna Gospa Sinjska, Sveti Antun tiskan uz zamolbu “Blagoslovi naše drage dobročinitelje!”. Sveti Ante Dopuštenjem nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu od 26. juna 1931. tiskan je za Dom sv. Terezije od Malog Isusa za zapuštenu djecu na Vrhovcu. Na svetačkim nogama natikače u kojima nije moguće koračati, iz ulice popločane kamenom raste ljiljan, stablo pored zida ispred kojeg stoji svetac raste iz suda, u obrvama mu više dlaka nego u tonzuri, uokolo neka djeca donose pomoć u zdjelama, a Ante nešto pruža mladoj majci-ljepotici koja kleči posred ulice. Crkveni naručitelj (vjerojatniji nego naručiteljica) te sličice i njezin realizator zasigurno nisu računali s analizom slike već bezuvjetnim prihvaćanjem poruka i naputaka s poleđine. Žrtva je stajanja u okviru treća sličica – ostala je bez rubova, puna rupica. Na poleđini tiskana poruka. Između rupica još se razaznaje da potječe iz crkve Sveta polja u Farlimpopoliju. Slijedi tekst molitve i pripomena kako moliteljima iste Papa Leon XIII. udjeljuje 200 dana oprosta. Je li znala talijanski? Je li otkupljivala grijehe moleći život unazad i unaprijed rascjepkan na 200 dana? Uključujući i dane bez grijeha. Kako uopće funkcioniraju ti dani oprosta? Ili je izabrala 200 grješnih pa se za njih, njihov sadržaj i oprost sadržaja molila Majci Božjoj koja, sjedeći na bijelom nebeskom oblaku, drži u krilu dijete Isusa. Dijete Isus u objema rukama drži lančiće na kojima vise male sličice. Majka i sin prekriveni su baroknim draperijama, s prevelikim zlatnim krunama na glavi, okruženi dvama anđelima. Anđeli uokviruju oblak na kojem Gospa stoluje u slavi Neba i odatle spuštena pogleda prati zbivanja u čistilištu i paklu. Anđeli su njezini ljudi za vezu s posrnulim dušama. U prizoru na svetoj sličici lijevi anđeo dohvatio ljepoticu duge crne kose, a desni mladića smeđe kose. Prikazuju ih Nebeskoj majci ne bi li dopustila njihov izlazak iz ognja paklenog. A ona bdije na svom oblaku ponad ognja u kojem se među plamenim jezicima uvijaju mladi isključivo ženski likovi dugih raspletenih kosa. Negdje u visini njihovih nogu počinje pakao u kojem iz tame slikar umjesto ljudskih (a kod njega to čini se, znači ženskih) likova pokušava simbolima crnih ptica poslati poruku o vječnoj patnji zlih.

Božićnu čestitku iz Italije primila je 1969. od sestre Danice te Ante, Angeline i Davida. Iz potvrde gradskog komunalnog poduzeća, kojom plaća priključak vode razvidno je da su je zvali Mara i bila je udova pokojnog Jakova. Nekoliko odrezaka od mirovine među presavijenim nalazima specijalista. Imala je mrenu, upalu pluća, operirala žuč i tumor zbog kojeg je češće trebala ortopeda. Koljeno joj je operirano 22. veljače 1972. Broj dva joj, čini se, nije bio sretan.

Iz Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Šibeniku jasno je da je umrla 12. srpnja 1977. i kako konstatira sudac ne ostavivši odredbu posljednje volje. Djece nije imala. Zbog toga sud utvrđuje da njezine nekretnine upisane u katastru Općinskog suda u Drnišu i Šibeniku nasljeđuju, a nakon ustupa sestre Katice, braća Tome i Ivan i sestra Jelica B. žena pok. Bariše. O rodbini pokojnog muža ni spomena. Čini se, jedna sestra i brat već su bili mrtvi. Ili su u svijetu, nepodobni. Ivan je (bio) podoban. Na listu papira ovjerenom s nekoliko žigova (na dva pisma i četiri jezika) u jugoslavenskom veleposlanstvu u Parizu i taksiranom biljezima, brat iz Francuske (za kojeg se na jednoj od fotografija čini da je materijalno uspio u životu) u svibnju 1978. opunomoćuje sestru Katicu da preuzme njegov dio nasljedstva, a naročito novac koji se nalazi na štednoj knjižici, te da u svemu postupa kao moja punomoćnica kod suda i organa u Jugoslaviji. Potpis odaje neispisan rukopis, možda starost ili strah od veleposlanstva. Ili mu je ruka drhtala pred nasljedstvom?

Otkud taj dokument među ovima koji su očigledno pripadali Mariji? Nastao poslije njezine smrti nekim je sistematičnim umom umetnut u kovertu Marijinih dokumenata. Netko ju je poslije smrti sistematizirao, a onda odložio u vlagu. Nju, njezine fotografije, svete sličice i administrativne potvrde.

Na kockastom papiriću, odmah nakon rješenja o nasljeđivanju i Specijalne punomoći iz Pariza, čitkim starinskim ukošenim rukopisom poruka: Svu svoju nepokretnu i pokretnu imovinu ostavljam poslije svoje smrti svojim sestrama Bego Katici udova Stipe i Vučić Danici udova Ante na jednake dijelove t.j. po jednu polovinu svakoj. Marija K. 

Sudbina kockastog papirića zasigurno je dvojbena. Netko ga je namjerno (je li vjerojatnije slučajno?) previdio. Beračica odustala od planika, divljih planika, ponovno pokušava razaznati sedam sudbina i jednu oporuku. Podiže fotografije pa papire s puta, zagleda a onda poliježe nazad. Muči je pitanje o tome tko je prvi stigao do kuće pokojnice ili se u njoj u smrtnom času zatekao. Sestre kojima sve ostavlja u konačnici ostaju bez ičega: Danica je čini se mrtva jer se u ostavinskom rješenju ne spominje, Katica se odriče u korist braće. Kockasti papirić nije stigao do suda: ili mu nisu vjerovali ili ga nisu dali. Odluka pojedinca ili neke množine? Od svih službenih zahtjeva na papiriću je samo potpis pokojne Marije. Ali među poštenim ljudima bilo bi to dovoljno. Je li na potpis, možda, bila prisiljena? Ne čini se vjerojatnim. Ni Danica ni Katica njime se nisu okoristile.

Četvrt stoljeća kasnije svi sudionici su mrtvi. Dobitnici i gubitnici. Prevaranti i prevareni. Svi su nevažni, sebi i drugima. Beračica ih skuplja s puta, ustaje, otresa suknju, a onda se ipak sagne, uzme hrpu sakupljenog i vraća u kovertu. Iz nje iscuri još nekoliko malih fotografija. Na svakoj pokojna Marija. Beračica dvoji. Gleda. Ponovno sjeda. Širi te podrezane fotke. Samo je jedna cijela. Na svima ostalima Marija je izrezana iz neke veće cjeline. Iz različitih su razdoblja života. Ima možda četrdeset godina, kosu sakupljenu iza glave, prigušenu nervozu u pogledu i šarene haljine. Ponekad s čipkastim okovratnikom. Tko li je uklonjen s ostatka fotografija? Tri su snimljene istog dana, u isto vrijeme. Marija na terasi pred kućom. Okružena cvijećem u limenim teglama. Puzavci prekrivaju zidove. U prozoru velika mačka. S Marijine lijeve strane rez. Sudeći po Marijinu licu to su ratne godine i ozbiljna vremena. Još jedna prerezana fotografija. Marija na istoj terasi, u istoj haljini, uokvirena cvijećem, mačka u njezinom naručju, iza nje prozor, u prozoru zavjesa napuhnuta vjetrom, pred njom sunčan dan, lijevo rez. Desnu, mušku stranu dokinule su škare. Provaliju umjesto uspomene ostavile. Na trećoj cjelovitoj Marija, mačka, cvijeće, prozor i otvorena vrata na desnoj strani. Preko tih vrata, očigledno, u to je vrijeme neki muškarac otišao zauvijek. Poginuo, odselio, izgubio rat ili samo ljubav? Pokojni Jakov iz rješenja o komunalnoj naknadi za vodovodni priključak otišao je na onaj svijet kao njezin suprug. Uspomena na njega nije bila poželjna. Mariji ili vlastima? Ostavila je sebe i mačku.

Zajedno s osobnom kartom i svim ostalim vraćena je u kovertu. Nakon prve velike kiše koverta puna upitnika i jedna neupitna prijevara bit će konačno izbrisani, Marijina posljednja volja konačno uništena. Tinta će se razliti po kockastom papiru. Gljivice će pojesti ljude i njihove postupke. Nestat će i mačka i otvorena vrata kroz koja se Jakov izblendao u zaborav. Mozaik koji se davno raspao netko je pomeo na divlje odlagalište. Samo će plastificirana osobna karta Marije K. izdana na trajno važenje i sklonjena u papire prošlosti potrajati još neko vrijeme.