Glumački fokus: Božidar Boban, Jerko Marčić

Kritike se već dugo i nepravedno pišu o redateljskom teatru: o adekvatnoj ili neadekvatnoj podjeli uloga, o konceptima, dijalogu pisca i redatelja ili performera i aktualne ideologije, o načinu na koji je nečijom “centralnom inteligencijom” usklađen ili rasut čitav niz scenskih mehanizama. Kazalište, međutim, ni izvedbeno ni recepcijski ne trpi tu vrstu hijerarhiziranja. Glumačka izvedba otima se i redateljskoj i kritičarskoj “disciplini”. U glumi koja rastače rampu ima mnogo toga poželjno besramnog i zahtjevno nečuvenog: to je sram gole kože, ogoljelog života, bilježi Grotowski 1972. u tekstu Swieto. Sram je doista suprotan klišeju: u “općem mjestu” izvedbe nitko ništa ne riskira, ali nema ni mogućnosti obostranog preobražavanja izvođača i publike. Taj “neugodni”, uznemiravajući, drski, nepredvidljivi prostor preobražavanja često ostaje izvan dosega predstave jer mnogi od nas, kako na pozornici, tako i u gledalištu, preferiraju “mirnu” (akoprem i gorku) rutinu nad “slatkim” (inzulinski šokovitim) adrenalinom istraživanja. No, kad god smo na sigurnom, daleko smo od teatra. U ovom tekstu želim pisati o dvije vrlo različite glumačke osobnosti i dva različita istraživanja nesigurnosti.

Lice koje vapi

Božidar Boban kao gospodin Simić sjedi na pozornici, zagledan u gledalište. Dlanovima steže starinsku kožnu torbu. Nisu mu na raspolaganju ni riječi ni geste ni znakoviti kontekst ni glumački partneri. Jedino što ima u prvom prizoru predstave Skakavci (redatelja Janusza Kice) jest zagledanost u publiku. Ne znamo što se događa tom čovjeku, ali znamo da je duboko poražen, na isti način na koji je Edip istovremeno živ i ubijen kada razabere vlastito rodoslovno, bolje reći rodoskrvno stablo. Božidar Boban glumi čovjeka koji je “nitko i ništa, nikome ništa”, kaže autorica Biljana Srbljanović u opisu protagonista. Način na koji sjedi, potpuno mirno, malo pogureno, zgrčeno, s pogledom koji se uvrće prema nutrini, ali kao da je u svakom trenu spreman ustati i nekamo potrčati, pokazuje da nekoga čeka; pred nečim je zaustavljen. U njegovom tijelu postoji i poslušnost i “vrebanje” momenta u kojemu će se pokrenuti. Ipak, mirovanje traje i traje. Vremenom doznajemo da čeka akademskog kolegu, kao i da su u torbi koju tako čvrsto drži na koljenima njegove vlastite knjige. U torbi je čitava jedna “karijera”, a u sobi pred kojom sjedi upravo se odlučuje hoće li mu biti dodijeljen status akademika (neće, nitko nije podržao kandidaturu). Božidar Boban igra čovjeka koji je cijeli život mirno sjedio i cijeli je svoj radni vijek pristajao na sve što se oko njega događalo. Znao je kada osobno krši zakon, znao je veoma dobro i za tuđi kriminal, no mislio je kako nema smisla postavljati granice. On je “gutač žaba” i osoba koja je fizički i psihički propala mrzeći se zbog prešućivanja nepravde. Simićevo je disidentstvo ipak jasno iscrtano na glumačkom licu, kao duboko nezadovoljstvo, kao očaj i kao gađenje, kao žalost i gubitak bilo kakve samosvijesti. Potiskivanje je bilo uzaludno, odnosno disidentstvo je ostalo vidljivo usprkos svim pokušajima mimikriranja. U tome je izvrsnost, složenost i ogromna tragička kompetencija Bobanove uloge: Simić, naime, nije samo žrtva niti je tek jedan od ispravno optuženih licemjera. Božidar Boban uspijeva odigrati stupor krajnjeg poraza osobe koja se ipak još ima snage sramiti onoga što je postao, samim čime, nekim “čudom”, ili mukom savjesti, počinje njegova unutarnja transformacija. Kada Simićeve obraze dodiruje prijateljski, gotovo dječji poljubac Nadežde (Nataša Dorčić), glumac na trenutak polagano zatvara oči, utonuvši u omamljujuću, za njega uistinu šokantnu, nestvarnu milinu trenutka. Čini se da ga u toj gesti srdačnosti nešto oživljava, otpočinje mogućnost jednog sna, povezanosti koju lik do samog kraja drame somnabulno slijedi, katkad nalikujući na Nadeždina tihog progonitelja. Ali ne samo na neželjenog ljubavnika nego i na nesuđenog oca: jedinu roditeljsku figuru u čitavom komadu koja odabire izravno, brižno intervenirati u život bližnjega i snositi posljedice za istinu koju otkriva. Bobanovo lice je iz prizora u prizor nova paleta koncentracije čijoj se sumornošću barem donekle iskupljuje hinjena ili stvarna ravnodušnost ostalih likova. Njegovo lice budno je i preplavljeno svim onim bolnim emocijama koje ostali protagonisti negiraju, potiskuju, preokreću u bijesna urlanja, surova podbadanja ili u nasilje cinizma. Pred sam kraj komada, kada prelazi u ozareni osmijeh (ništa od glumačkih izbora koje navodim nije sugerirano u tekstu Srbljanovićeve), gospodin Simić ne mijenja “kvalitetu” svoje budnosti, samo mijenja njezin predznak: sada postaje pomiren s vlastitim životom; prihvaća ga na isti način na koji prihvaćamo zelene prste podzemnog klijanja na humcima sahranjenih.

Raskršće

Mladi glumac Jerko Marčić nedavno se predstavio dvjema velikim ulogama: u Kunčevićevoj režiji Triju sestara (HNK Zagreb) glumi brata Andrjušu Prozorova, dok u Raguževoj inscenaciji Shakespearea na EXit jednoga od trojice ismijavatelja Shakespeareova opusa. U obje je predstave lucidan, uvjerljiv, emocionalno precizan, nijansiran, duhovit, izrazito senzibilan i na neki neobičan način nenametljiv, scenski velikodušan, lišen poze glumca te u pozitivnom smislu glumački besraman, neinhibiran, “bezobrazan” (posebno u momentima perceptivnog ismijavanja hrvatskih glumačkih kolega ili redatelja). Ipak, razlika u načinu na koji Marčić igra smušenog, stidljivog, srdačnog, sebičnog i životno uništenog Andreja nasuprot čitavom nizu općih mjesta zabavljaštva u Shakespeareu na EXit uistinu je zamašita. I to ne zato što bi se “tragedija” i “komedija” trebale razlikovati po dubini ili intelektualnim dosezima, nego zato što Marčić u Čehovu istražuje kontradikcije i ambivalencije svog lika, dok u EXIT-ovoj predstavi u prvom redu nastoji zabaviti publiku: imitirati i dodatno “učvrstiti” socijalne stereotipe. Pred sobom tako imamo izrazito darovitog glumačkog umjetnika koji može birati između frustracije Kunčevićevom antimodernističkom predstavom (u kojoj briljira) i narcizma EXIT-ove premijere koja je sračunata na onu mjeru vulgarnosti koju glumci postižu puštanjem vjetrova i “strahom” od poljupca u kojemu bi se pred publikom trebala sresti muška i muška usta (uz komentar kako je tako nešto bilo moguće za elizabetansko gledateljstvo, ali ne i “ovo naše”), dakle govoriti nam je o dva s razlogom razdvojena glumačka puta ili o dvije teško spojive estetike. U onoj frustrirajućoj, glumčev je temeljni kriterij studioznost. Uloga se radi bez obzira na publiku, redatelja, recepcijska očekivanja. Prolazak kroz izvedbu je prolazak kroz vlastitost kako svijesti, tako i savjesti, iz kojih nikada nisu isključene sumnja, nesigurnost i pogreška, ali ni važna mjera autentičnosti. U EXIT-ovoj, pak, ili marketinškoj varijanti, glumac se mora prodati publici na isti način na koji joj Marčićev Tit Andronik u predstavi Shakespeare na EXit prodaje “set noževa za Osvetu”. Gledalište se smije. Je li to uspjeh? Grotowski: Mnogi ljudi odbijaju povjerovati u svetost glumačke umjetnosti, čak se osjećaju obveznima smiješiti dok nam prodaju zubnu pastu. Ali zašto ih to naknadno čini toliko tužnima? Možda su nešto propustili? I tako se još jednom vraćamo na Bobanovo lice, na lice čovjeka koji ništa ne prodaje, ništa ne kupuje i ništa ne propušta. Ono je toliko “nenormirano” da u gledateljima izaziva tjeskobu. Nismo spremni na lica koja zrače sav taj “višak” nesreće. No na živo se kazalište ionako nemoguće naviknuti; kao što se nemoguće “pripremiti” za lica s kojima privatno razbijamo tabue. Ali moguće se suočiti, izdržati pogled čovjeka koji od nas ne traži naklonost, već nešto mnogo, mnogo udaljenije od svakodnevice.

Poštovanje prema poraženima.