Jurica Starešinčić  

Glupa i nakazna detektivka kažnjava nevine

Upravo nevjerojatno zvuči činjenica da su Pustolovine Glorije Scott prva knjiga Mime Simić, spisateljice čije je ime dobro poznato i onima koji noviju hrvatsku književnost (ili feministički aktivizam) prate samo ovlaš. Gotovo da nema časopisa za kulturu i književnost na čijim se stranicama nije pojavljivala. Ivana Armanini, koautorica knjige, također je kultno ime, ali u krugu alternativnog stripa, najpoznatija kao voditeljica avangardne strip grupe Komikaze. I same Pustolovine Glorije Scott postale su kult davno prije ovog izdanja, prvo kao priče koje su kolale u digitalnom obliku, a zatim i u obliku stripa. Najnovije izdanje vjerojatno je i konačno. Do sad je najluksuznije, najprofesionalnije i najkompletnije. Tiskano je u tzv. flip formatu i to tako da se s jedne strane nalaze kratke priče, a s druge stripovi.

Heroine gadure

Gloria Scott je ženski detektiv u tradiciji Doyleova Sherlocka Holmesa. Istražiteljica neovisna od formalnih vlasti koja posjeduje nevjerojatne sposobnosti opažanja i zaključivanja kojima se koristi da bi u ime pravde stala na kraj svim zločincima i polusvijetu Londona... Hmmm. Ne baš. Vizija heroine kriminalističkog romana po Mimi Simić je umišljena, neinteligentna i etički invalidna istražiteljica, ovisna o teškim drogama, koja donkihotovski traži obrasce žanra kojem pripada uglavnom tamo gdje ih nema. Tako u priči Polupani lončići gdje vlasniku kineskog restorana potres razlupa komplet skupocjenih vaza i lončića, Gloria vješto zaključi da je kriva nehumana Služba za useljenike i zadovolji pravdu nahuškavši gomilu da sravne Useljenički ured.

Mary Lambert vjerna je Glorijina pratiteljica i naratorica svih priča (i jedne epske poeme). Kao i Gloria, i ona je glupa, neetična, nakazna... Najblaže rečeno – gadura.

Mima Simić u jednom se eseju deklarirala “najradikalnijom anarholezbijskom feministicom” (K. broj 2, Zagreb, 2003.), pa zašto onda svoje heroine crta tako mračnim bojama (zapravo ih crta Ivana Armanini, ali boje su i dalje mračne)? Stvar je u parodiji. Tako se na udaru našao i muški, mačistički žanr, ali i ženski, feministički pristup istom. Snažne i inteligentne žene koje vladaju u muškom svijetu kriminalističkog romana bile bi samo još jedan poželjan obrazac ponašanja “Cosmo djevojki”. Ovako, svojim nemogućim karakterom i ponašanjem, Gloria i Mary parodiraju i stereotip moderne samostalne ljepotice i ružne frigidne feministkinje, dakle sve što stereotipom može biti.

U priči Neobična zgoda, londonskim četvrtima hara “Družba okrutnih bambusa”, poznata po grubom postupanju prema ženama. “Prvo bi im naredili da od kuće donesu bambusov štap, koji bi zatim bezobzirno istrošili na leđima sirotih žrtava.” Malo zatim slijedi i priča o nesretnom odrastanju gdje otac nije smatrao da bi Gloria trebala ići u školu jer je djevojčica. Očito je da je riječ o feminističkom problemu. Nasilju nad ženama, točnije. Ipak, u nastavku se priče upravo Gloria ponaša nasilno i udarcem usmrti, prema svemu sudeći, nevina muškarca. Nasilje, dakle, ne razlikuje nužno spolove, a fizičko nasilje samo je jedan aspekt društvenog problema.

O slici i tisuću riječi

Prozni jezik Mime Simić je razigran. Rečenice se razbijaju u raznim smjerovima. Misli slijede jedna drugu, a usputni detalji postaju važniji od fabule. Čista suprotnost kratkim rečenicama u kojima je svaka riječ važna za rasplet ili barem lažni trag, karakterističnim za kriminalistički žanr čije fabularne modele Pustolovine Glorije Scott zloupotrebljavaju. Redukcijom pojedinih elemenata (nekad nedostaje istraga, nekad ne doznajemo stvarnog počinitelja, nekad počinitelj ostane slobodan, a čak se ni sam zločin ne dogodi uvijek) i korištenjem fabularnih i karakternih stereotipova, postiže se anarhija koja ostavlja prostora za improvizaciju i humor, kao i specifičan metadijalog s čitateljevim očekivanjima. Priča čitatelju nudi zaključke koje kasnije pobija. Gotovo nikad Gloria ne ispituje svjedoke i ne slijedi tragove, a upravo je to, kako pokazuje uspjeh filmova o inspektoru Colombu u kojima se uvijek unaprijed zna počinitelj, osnova i snaga kriminalističke priče. Umjesto toga, Gloria sama izvodi zaključke u maniri Don Quijotea – sve je onako kako bi bilo u romanu o Sherlocku Holmesu. A usput redovito doznajemo da je Glorija pogriješila i kaznila nevine.

S druge strane, Ivana Armanini iskazuje još manje poštovanja prema kriminalističkom stripu. Ono malo naracije koju je Mima Simić zadržala u svojoj prozi, Armanini odbacuje u ime mračnih kompozicija i ekspresivnih crteža. Pripovijedanje je sasvim u drugom planu. Likovi nemaju prepoznatljiva lica, London u kojem se događa radnja nije ni naznačen, čak je i tekst na sličicama ponekad podređen kontrastiranju crnih i bijelih ploha. Figurativna strana crteža svodi se na bezlične simboličke reprezentacije. Ali likovi na sličicama su i onako samo nužno zlo kako bi se mogla ispričati priča. Ono što Ivanu Armanini zanima i ono što crta su raspoloženja i atmosfera. Ako je Gloria bijesna, neće samo njezino lice biti bijesno, nego će se oko nje pojaviti i oštri, kontrastni rubovi crnih i bijelih ploha koji lete poput noževa. Ako se lijeno odmara, Armanini će je nacrtati u samo nekoliko lijenih poteza i to kao svinju koja se valja u blatu.

Kad se suprotstave pojedine pripovijetke i stripovi nastali prema njima, jasno je da Ivana Armanini nije težila ponavljanju priče u novom mediju nego interpretaciji, ili čak prenošenju svog intimnog doživljaja čitanja. Sam format ovog izdanja ne bi se ni mogao opravdati da nije tako. Iščitavanje istog teksta u dva različita medija čini mi se nezanimljivim. Ovako ćete (posebno ako poslušate moj savjet za redoslijed čitanja: pripovijetke prvo, stripove nakon toga) vjerojatno imati priliku dvostruko doživjeti svijet Glorije Scott. Jednom će to biti vaša vlastita, a drugi put interpretacija Ivane Armanini.

Stripovska obrada književnosti

Stripizacija književnosti nije ništa novo. Na žalost, najveći broj takvih pokušaja kod nas (Maurović, Lordanić, Devlić...) svodio se na ilustriranje ili prepričavanje priče u “bržem” mediju za lijene čitatelje. Ukratko, stripovi su ostali u svakom pogledu inferiorni izvorniku. Dušan Gačić znatno je autoritativnije pristupio Krležinim romanima, ostvarivši neke od svojih najkvalitetnijih radova u tim obradama, ali ti su pokušaji, nažalost, ostali mahom nedovršeni ili objavljivani po opskurnim fanzimima, daleko od šireg čitateljstva.

Možda i najzanimljiviji takav projekt u svijetu je stipovska prerada romana Paula Austera Stakleni grad Davida Mazzucchellija i Paula Karasika. Zanimljivo je da se i ovdje radi o metakrimiću. Kao Armanini, i Karasik je velik broj citata iz knjige prepisao u dijaloge i off naraciju, ali Mazzucchellijevi crteži mnogo su podređeniji priči (možda su i morali biti, s obzirom na to da je ipak riječ o mnogo duljoj priči koja bi se vjerojatno sasvim raspala da je nacrtana avangardnije). Razlika koju posebno želim naglasiti jest ona između apstraktnih, ekspresionističkih dodataka priči Ivane Armanini u odnosu na figurativne, značenjske dodatke Karasika i Mazzucchellija. Kod potonjih, riječ je o crtežima labirinta, stijene koja se raspada, zeca koji izlazi iz šešira, razbijenog televizora, gitare koja priča... Sve su to dodaci priči kojih kod Austera nema, a riječ je o simbolima. Oni su označitelji za nešto iz našeg iskustva što razvija asocijacije koje spojene s tekstom u stripu stvaraju to specifično, novo kod čitanja. Važno je ono što je nacrtano, a ne kako. Ivana Armanini svoja iskustva pak prenosi karakterom linije, količinom sivih tonova, izgledom slova, odabirom oblijih ili oštrijih oblika...

Zabavne priče, mračni crteži, uspješan brak književnosti i stripa u zgodnom i kvalitetnom izdanju. A što ste drugo očekivali od knjige koja je postala kultna i prije nego je tiskana?