Egotrip - Gmail by Google

Kiosk! Trafika! PODrealizam sjećanja! Kao da nikada nije postojalo, ali ipak je... nije mi PRITAJENA PAMET ošla totalno vrit. Evo i Miše mi se s Onoga Svijeta javlja da i njega mrtvog lovi nostalgija kada se prisjeti tih (nekada) divnih objekata, gdje smo kupovali Kekec i Plavi vjesnik i onako usput pet cigareta, jer ko klinci za više komada nismo imali love. “Jermane, se sjećaš? Dali nam starci lovu za gablec, da si kupimo žemlju i malo salame, a mi kupovali frtalj crnog kruha, 15 dkg čvaraka u dućanu na uglu Petrove i Lašćinske ulice, nedaleko škole, to bratski dijelili... i tak zašparali za pljuge’’ – zaprepašten čitam poruku s novootvorene GMAIL BY GOOGLE adrese, rezervirane samo za Šešula Chat, aš smo se svi toliko zatrpali četiranjem, da npr. nisam mogao nikako pronaći važan neki dopis u svezi posla, pored stotine prijateljskih poročila. I, to je postala već skoro noćna mora – ali, kako je za tu spasonosnu sitnicu doznao unuk slavnog slikara i UMRLI ŠULKOLEGA ... pojma nemam? Mogu hodat miroljubivim morem, letjeti zrakom nadzvučnom brzinom, spustiti se u utrobu zemlje i, što još nisam rekao, PARALELNA VREMENA imat u noktu malog nožnog prsta, međutim, neke su mi “parapsihološke’’ pojave još uvijek nedokučive. Kako je i Đebo koji, još radi alkoholičarske EKScese, i dalje maltretira živa najbliža bića, te isto i mrtve polubliske roditelje, uspio uć u Gmail, skriveni i freunde Chat(?)... tekstom: “Glupane, ako sam ja sve sjebo u 41. godini, ne moraš i ti 15 godina iskusniji! Koji ti je kurac? Zašto svaki dan pizdiš na sve uokolo sebe? Zakaj si stvaraš neprijatelje kao na tvorničkoj traci? Od najuže obitelji do oficijelnih institucija! Nitko te živog više nemre videt! Jebo te ja, šašavog’’!

Fotografiranje u intervalima od 0,1 litre vodke

Onput mi se zažari izliječeni Kompann i napokon počinje suradnju nekim tko zna odakle izvučenim tekstom: “Veliki se umovi, osim djelima, moraju nečime izdvajati iz gomile. Rijetko čujemo za velikog umjetnika ili znanstvenika koji vodi ‘normalan’, povučen, obiteljski život i pritom stvara čuda. ‘Normala’ je rezervirana za ‘obične’ ljude, a slava za one po nečemu posebne. Ako nisu u pitanju prirodni i sintetički stimulansi, onda je svakako stvar u psihičkom ili mentalnom odmaku od onoga što psiholozi, doktori i svi ostali koji se takvima osjećaju vole zvati ‘normalnim’...’’ YES! Budi kantare i piši, slikaj normale, kada je sve oko tebe abnormale! Kada te jebu svi u ostatke zdravog mozga, a ti bi htio biti dobar čovjek, muž, otac, prijatelj... ter baš kada daš sve od sebe, i ponosno očekuješ da te netko draga ko kujicu Mokicu – bude slom! Tko šljivi što si satima radio da ispadne gastronomska fešta, ako slučajno uradiš neku krivu gestu, veliš nepažljivu riječ, preneseš nešto tek pročitano u novinama što je “atak’’ na druge. Nu, to su srećom nestalni problemi kojih svugdje ima, o Yes, riješimo ih učas!

“Grupa NICHT V3 su Thomas Majevszky, roden 1966. u Düsseldorfu i Krunoslav Stipeševic, roden 1959. u Osijeku – oba apsolventi Kunstakademije Düsseldorf – uleti mi u kasne sate na Gmail pojašnjenje Krune Stipeševića ... Osnovana po razlazu legendarne grupe V3, te nije izlagala sa mnogobrojnim prostornim instalacijama, performansima, fotografskim projektima, slikama i skulpturalnim djelima na značajnim internacionalnim izložbama’’. Najme što, kaj, ća? Svi su “Šešulani’’, posebice Krunčekova Nika bili zabrinuti zbog akcije NICHT V3 izvedene u Berlinu, pa sam Stipeševića molio izvjesna pojašnjenja. “Fotoserija prikazuje dvije osobe (Nicht V3) snimljene samookidačem u razmacima od 100 g (O,1 l) vodke. Ono što se vidi na fotoseriji, su sve pijaniji fotografi koji se portretiraju i dvije boce koje su sve praznije – preveo mi K.S. iz kataloga gdje to piše na njemačkom i engleskom jeziku, što sam razumio 50% ... Fotografija je – u suprotnosti od filma i života – zaustavljena. To joj daje kvazi dostojanstvo i dubinu, također je čini retrospektivnim medijem prošlosti i mrtvih. Jedna sekvenca od mnogih snimljenih u jednakom vremenskom razmaku jedne situacije, oduzimaju joj njenu jedinstvenost i u zamrznutosti momenta osobitost značaja; bez da joj daju životnost filma i života.

Ritam filma je 25 ili 29,97 dio sekunde. Ritam života je u svakom slučaju subjektivan i fotografiranje u intervalima od 0,1 litre vodke je dobar kao i bilo koji drugi’’. O, O, O... sada tek pomalo kužim, te nekako intuitivno naslućujem Stipetovu sklonost “gorgonašenju’’ (ubacio on taj “virus’’ i drugima). Dalje mi piše da udovolji mojoj profesionalnoj znatiželji: “NICHT V3 je postojeća Grupa! Ne postoji vise V3! Mi smo kao “Nicht V3” nenastupali na mnogim izložbama, a na nekima i izlagali. V3 je bila grupa nas četvorice, koja nikada nije izlagala u svom petogodišnjem egzistiranju. Osim intenzivnog zajedničkog rada na nekolicini nerealiziranih izložbi, grupa je svoju aktivnost obustavila i logički nastavila egzistirati u svojoj negaciji, koju smo pozvali u život Thomas i ja prije dvije i po godine. Thomas Majevszky je studirao kod Nan Hoover, Tonnya Craiga i Rabinovicha, što znači u klasama za skulpturu i video. Zadnjih godina se posvetio istraživanju fotografije i zastupnik je čiste fotografije, mada rado baci oko i na druge medije’’. Hvala Stipe. Zovem vas u gal. Ghetto na lozu!

Život što je to?

“O, O, O... pjeva mi u glavi najdraži bend (bivši) Buldožer... Život što je to’’? Dalje spikaju o nekom kratkom ali ljutom i žutom feferončeku. Kako godinama ne čujem, zaboravio sam detalje i nastavak, pa šaljem supermrtvom rokeru Nikoli Boloniću – Đebi Gmailom pitanje: “Ide li dalje nešto u smislu zato mala pazi(!) nemoj da te tramvaj zgazi...’’!? (E, ne znam mu adresu, no na njegov mejl uradim “reply’’, te mi u čas uleti u Inboks: “Baš sam ja to tebe štel pitat! Gore sam Jermaniću još više posenilil nego Dole... a ča ne gre weiter nekak ko – Gospodine Bik baš mi je žao, gospodine Bik nisam znao da jedem (il jebem?) Vašu majku’’. Odgovorio sam mu da je lud i da to nejde skup, te usput ga pitao; ima li još uvik va pameti onu kompoziciju... gdje “zavlače’’ đitrama ritam, a frontman fantastično glumi potencijalnog depresivnog samoubojicu i drhtavo – mucajućim glasom pita nekog prolaznika, ima li tu negdje u blizini pogodno mjesto za suicid? Međutim, kako je Gmail stvarno u našoj družini Chat, ulete na novu temu o ribičiji Blanka, Stipe i moja Jedina. Blanka: “... ne znam koji me je vrag probudio ovako rano, ali ako nista drugo, jutro je predivno! Mir, tisina, a ni sunce jos nije grunulo! Drava ... kao san!!! Sad znam kako pecarosi uzivaju kad docekuju jutro na vodi (jer su vecerali vino) ...’’ (sve se veda bez kvacica, sto sam i ja preuzeo, i uslo mi u naviku, pa i kad pisem trip ponekad zaboravim metnut kvaku). Krunoslav: “Pecarosi ne docekaju dan na vodi nego im zene odu zabacit, kupe novine i skuhaju kavicu i onda njezno poljubcem probude! Dobro jutro, jel’ grize’’? Blanka: “Stipe, znam tu pricu iz zivota: ona bi otisla prije 3 ujutro na staru Dravu u bilje, zabacila stapove, a on bi oko 6 dosao i pitao da li grize; ona bi potom, lijepo, na bicikl, pa laganini natrag kuhati rucak. Njemu se svidio taj obrazac, hahaha’’! Jedinstvena Jedina: “Jerman je imao jednog super frenda, cesto nam ga tura pod nos kao primjer, koji je svoju zenu (ne iz vica nego iz istinite price) slao u vodu, da bi znao kako mora podesiti udicu, za koju dubinu’’.

Kaos u kompjuteru

Ajme, na tisto poročilo nasta KAOS U KOMPJUTERU; pali se i gasi, titra, ode na radnu površinu ispunjenu fotosom mojeg dragog brodića Šešule, slika oživi, jaki, u Pelješkom kanalu popodne uobičajeni maestral (sjeverozapadni vjetar, to prevađam onima što dolaze na more samo da bi pocrnili) jakosti oko 4 – 5 bofora, prelazi na duplo jaču tramontanu (sjeverna vjetrurina, prijevod onima što prihajaju na morje tek zbog ljubavnih avantura, ića i pića). Bog te mazo, sada mi na monitoru Šešula ne poskakuje veselo po valovima, kako je prikazano na originalnoj snimci, već više uronjava u njih, te se čini kao da će postati podmornica. Ondak se kompa Komp sam od sebe ugasi i, za nevjerovat, ponovno upali, a na ekranu se pojavi tintara (u prirodnoj veličini) živog Đebe, duge i bujne frčkave kose, nešto manje guste brade i brkova, zeleno-žutog lica, izgleda umirućeg alkoholičara poput neizbrisive mi slike, kada sam ga nekoliko dana prije smrti (1990.) posjetio nemoćnog i zarobljenog u postelji, kada mi je jedva rukom dao znak da nam izvućem flašu konjaka, skrivenu ispod kreveta. Međutim, glas mu je zvučao (za uplašit se) snažno, kako otprilike zamišljam Božji dok prijeti neposlušnom izabranom narodu: “Šmizlo jedna, i ti si mi neki frend!?! Samo me oblajavaš, i nije ti dosti kaj to delaš u uskom krugu, med prijateljima i ženom, nego me moraš i utripat javno u novinama. Već sam popizdio na egos naslova BRANKA, NA VESLA! Sad sam ti pokazal kaj ti mogu ljetos naredit, če buš me još zajebaval. Kak ti je sad, ha? A da sam se okomil na Šešulu olujnom burom, ne bi se ko prošlog ljeta samo napol uništena nasukala, već bi je razbil o zid uz more na putu sv. Nikole! Uostalom, zakaj sam imal tu žlundrastu glupaču neg da je pošaljem kasne maglovite jeseni, da izmjeri u onoj bari koliko je duboka voda!?! Tak sam videl da je malo veća dubina od njene visine... (prsti su joj virili nad površinom). I, kaj joj je bilo? Niš, nije se ni prehladila. Viš kolko leta (bu) me nadživila’’! “Ajde, smiri se stari moj – velim mu poslije prvotnog šoka – bio si ti DOBAR GRUBIJAN, samo izvana zločest, no nutrina ti je bila poput milibrota. Vidi kako sam te ishvalio pišuci u vezi Brankinog veslanja & tvog cuganja društvu na Šešula Četkici: ‘Naravno, mogao je sve sam, bio je vrstan “kapo”, no on je imao dnevnu dozu od najmanje litre konjaka u sebi. Prezirao je domacu primorsku travaricu. Pio najjeftiniji konjak. Piva je za njega bila voda, a vino nesto od cega se dobiva zgaravica... fuj! (Susjedova originalna Vrbnicka zlahtina u kojoj smo svi uzivali!). On je i dalje bio na svojoj dozi konjaka’...’’.

Na Martinu grobu

“Ma steraj se u kurac Jermančiću! Ko da nisam to već pročitao – ljuti se MRTVI PRIJATELJ – i nije baš ne znam kakva pohvala, a vidio sam i tvoj današnji mejl: ‘Ak je netko zadnji onda sam to ja. HAHAHA – rekla bi Blanka... e sad me grize savjest, a ne kada uranim. Kraj tolikih poslova ja se dizem u 10h! I jos mi se spava... sve je kriva piva u Stileta, gdje je bila festa – izlozba, a i to sto sam jucer po najvecoj vrucini isao snimati “Martin grob” (da se vidi ljeto). I mislio da cu riknut na groblju. Jedva sam se izvukao van i dosao kuci u predinfarktnom stanju. Mogao sam i ostati... manji troskovi prijevoza, ali moram zavrsiti taj film’! Također sam te promatrao kako iznemoglo teturaš grobljem, te molio Boga da krepaš i dođeš Gore. Ipak je bilo dobro družiti se s tobom, a i uvijek netko od silnih znanaca odluta na dugo u BESKRAJNE LIVADE, pođe na BESKRAJNE PLANINE ili u špiljarenje, na jedrenje i tsl., pa nam često fali četvrti za belu, briškulu il trešete’’. I, nestane Nikice! A htio sam mu reći da se strpi, jerbo još uvijek imam puno nerealiziranih ideja i projekata, tu Dole, što mi je ipak važnije od kartanja!