Godine i gitare koje su uzdrmale svijet

U zanimljivoj studiji Lipstick Traces publicist Greil Marcus na jednom se mjestu prisjeća svojih tekstova o filmovima Elvisa Presleyja. Ti su filmovi bili prema njegovu mišljenju toliko bezvrijedni da otjelotvoruju novu vrstu filma, koja potpuno promašuje vlastitu bit: kada Elvis svira na akustičnoj gitari iz zvučnika se čuje električni solo, kada se vidi kako ga prate bas i gitara čuju se duhački instrumenti i tako unedogled. Jedino što je u tim filmovima konstantno jest taj raskorak između slike i tona. No, Marcus dalje ironizira stvari: pojavit će se uskoro teoretičari, vjerojatno u Francuskoj, koji će Elvisove filmove navoditi kao školske primjere cinema discrepanta, u pariškoj će se kinoteci održavati retrospektive tih filmskih promašaja uz koje će ići učeni komentari koji veličaju francusko otkriće i s prezirom govore o nesposobnosti Amerikanaca da cijene svoju kulturu. Nešto slično, neku vrstu istovjetnog nesklada između šljašteće poruke pobunjeničke 1968. i jezovitih podzemnih političkih događaja moguće je iščitati iz knjige uglednog američkog novinara i publicista Marka Kurlanskoga 1968-godina koja je uzdrmala svijet. S jedne strane gotovo stotinu godina od Pariške komune događa se njezina planetarna repriza. S druge strane političare ubijaju gotovo na cesti i u tijeku je rat u Vijetnamu. Oslobađanje i represija idu ruku pod ruku. Od svega što je obilježilo tu prijelomnu godinu (proturatni pokreti, Praško proljeće, studentski prosvjedi, avangardno kazalište itd.) lako je moguće da je u kolektivnoj svijesti ponajbolje opstala izvrsna pop glazba nastala te godine. Pop kultura koju Greil Marcus definira kao “folk kulturu modernih vremena”, koja je, kako on kaže, “kultura trenutka, koja istodobno u sebi sadržava prošlost i budućnost te odbija priznati istinitost i jednog i drugog”, nastala je dvadesetak godina prije 1968. i bila je posljedica ukinuća čitavog jednog sloja klasične patrijarhalne hijerarhije.

Kurlansky o 1968. piše kao o godini u kojoj je poezija u Sjedinjenim Državama doista nešto značila. Robert Lowell i Allen Ginsberg bili su pjesnici trenutka, Ginsbergov nekonvencionalni životni stil odlično je utjelovljivao nade generacije koja se rodila oslobođena klasičnog obiteljskog opterećenja, a bitnički pokret kojemu je pripadao već je iza sebe imao nekoliko knjiga koje su svijet zahvaćale s te nekonvencionalnije strane. Jack Kerouac naveliko se u svojim romanima divio istočnim religijama - bilo je to prije nego što su u modu ušli gurui poput Maharishija i Oshoa - a Ginsberg je već godinama vjerno slijedio budizam. Doduše ne posve vjerno, jer je obilato konzumirao droge i alkohol. Nirvana i delirij tremens zajedno, ili pop verzija Maharishiyeve  meditacije, instant posvećenje Bogu koje je svojom kratkoćom davalo nadu modernom čovjeku da će dosegnuti mir i spasenje nizom meditativnih prečaca. Od klasičnog se pristupa koji je zahtijevao višegodišnje isposništvo ta “religijska” ponuda razlikovala kao što se pop pjesma razlikuje od ozbiljne glazbe. Ginsbergovo poetsko zaleđe vuklo je znatan utjecaj od velikog pjesnika Ezre Pounda, dosta je dugovao Carlu Sandbergu, Dylanu Thomasu, drugovao je s Lawrenceom Ferlinghettijem i Kerouacom, a sam je presudno utjecao na Boba Dylana. William Burroughs, jedan od boljih pisaca tog vremena, bio je euforičan, mislio je da će te pobune mladih - a tu se u prvome redu misli na studentske nemire po brojnim učilištima diljem svijeta - neopozivo obilježiti njihov život i da oni više nikada neće moći raditi po matrici koja je definirala život njihovih roditelja. Jacques Lacan je mislio da mladi samo traže novoga gospodara, a Jean Paul Sartre čak je prodavao studentske novine. Policija je dobro znala tko je on i nisu ga uhitili.

Kurlansky je napisao iscrpnu knjigu koja prati pojedinosti političkih obrata te godine s jednakim intenzitetom s kojim nas izvještava da je jedno od “ključnih pitanja 1968. glasilo jesu li suknje, koje već nekoliko godina službeno stoje iznad koljena, spremne za poniranje od tridesetak centimetara, pa da tako dopru do potkoljenice. “ Stvar je u tome, smatra taj autor, da je 1968. konformizam izašao iz mode. Knjiga obiluje zanimljivim anegdotama: Martin Luther King tako je početkom šezdesetih naletio na vrlo lukavog zapovjednika policije u nekom gradiću u Georgiji. King je u taj gradić došao sa svojim uobičajenim repertoarom koji je uključivao masovno okupljanje oko ideje nenasilnog otpora. Tada bi obično uslijedila brojna uhićenja prosvjednika, što bi medijski dobro odjeknulo, i redovito bi bilo intervencije s vrha vlasti nakon koje bi King i njegovi suradnici bili, uz odličnu pokrivenost tiskom, pušteni iz pritvora. No, taj šerif nije bio naivan: izjavio je da je proučio način na koji se King služi nenasiljem, pa je odlučio poslužiti se istim metodama. Posljedica takva ponašanja bio je potpuni promašaj Kingove nenasilne konvencije. Tada je shvatio da okupljanja mora dogovarati u gradovima kojima “vladaju šefovi policije tankih živaca i bijesni, nestrpljivi gradonačelnici”.

Ta turbulentna godina koja je počela objavljivanjem Johna Wesleyja Hardinga Boba Dylana završila je u sjeni svemirskih istraživanja: jedna od posljednjih zanimljivih stvari te godine bio je prijenos kruženja Apola 8 oko Mjeseca. Bio je to u određenom smislu puni krug, koji je počeo apoteozama slobode i završio pobjedom tehnologije.

Drogirani šaman

Victor Bockris, Keith Richards, s engleskoga preveli Lada Furlan... et al.; Šareni dućan, Koprivnica, 2006.

Nemam ja problema s drogom, nego s policijom, kaže na jednome mjestu Keith Richards, čija je biografija tako žestoka a tragovi načina života na njemu do te mjere vidljivi da je prozvan “licem rock’n’ rolla”. Što god danas mislili o Stonesima, ostaje činjenica da je Richards jedan od najvažnijih instrumentalista rocka. Što je samo naizgled čudno: taj je ritam gitarista tako utjecajan da je u vrijeme kada je njegov sastav bio paradigmom loše strane rocka (snobovi), bio metafora njegova pobunjeničkog potencijala. Na Live Aidu Richards je bio tako nevjerojatno omamljen - kao i njegove „pratilje“ Dylan i Wood - da je koncert trebalo vidjeti samo zbog njihova šaranja po stageu. Izgledali su kao da slave život koji je veliki godišnji odmor gdje se ispijaju prekrasni kokteli! 

Potkraj osamdesetih objavio je solo album Talk Is Cheap, a na naslovnici je on sa svojim prstenjem i izrazom lica kakvo bi valjda jedino Louis-Ferdinand Celine mogao opisati: “Odjednom se pojavio među nama, bio je totalni odrpanac i najbolja prispodoba svega što u nama nije valjalo”. Danas je jasno da je Richards utjecao na bendove kao što su Green On Reed ili Replacements - sastave koji sociološki pripadaju suprotnom polu svega što su Stonesi ikada radili. Middle tempo kojim ti sastavi izvode većinu pjesama Richardsova je figura sile: lagani, odrješiti riffovi, kratki i biserno jasni, bili su slika i prilika onoga što je u glazbi radio Chuck Berry: jedan od Richardsovih ključnih uzora nije uspio svladati gitaru, ostao je tehnički inferioran blueserima koji su oblikovali povijest glazbe 20. stoljeća. Chuck Berry je Afroamerikanac koji je zvučao kao bijelac, jednako kao što je Richards bijelac čiji su riffovi imali jezgrovitost Pattonovih gitarističkih pasaža.

Camille Paglia piše kako rock jede svoju djecu. I dodaje kako su oni slabo iskorišteni prirodni resurs. Mračna poezija i dionizijski ritmovi definitivno su mijenjali svijest ovih vremena, kaže Paglia, a Richardsa ističe kao jednog od svojih idola. Svojedobno je Richards dao intervju koji je prenio časopis Džuboks. On je tamo opisan kao čovjek okružen hrpom piratskih kaseta s kojih novinaru non stop pušta glazbu. A Bockris citira njegovo mišljenje o preslušavanju tuđih radova: Keith kaže kako su to najkreativniji trenutci njegova života. Čudno je da su Stonesi danas do te mjere samoparodija. Jagger je jedan tako naglašeno dosadan tip, i to samo zato što pokušava biti veći nego što jest: mislim, pa on je Mick Jagger, i teško je biti veći od toga. A njemu se da pokušavati biti nešto više. On je kao takva kopija sama sebe opisan već sredinom sedamdesetih, u New Musicalovoj rock enciklopediji. No Richardsu se nitko nije rugao. Bockris opisuje cijenu takva ugleda: mreža pravnih velestručnjaka okruživala je tog tipa čvrstog stajališta - na probama bi imao lajne kokaina i heroina povučene na pojačalu svoje gitare - bilo bi to izloženo da se posluži ako ga zasvrbi - a po prostoriji bi gledao i govorio, ne približavajte se meni i mome pojačalu, ja sam gitarist i naštimavam se. 

Bockris je dosta iscrpno prepričao turbulencije veze između njega i Anite Pallenberg, u paketu sa silovanjem koje je doživjela na Richardsovoj ljubljenoj Jamajci: bila je privedena, ali u ćeliji nije bila sama... Richards je pokušao naručiti ubojstvo šefa policije, no nije išlo, piše Bockris. Svi su sudionici toga grupnog silovanja danas mrtvi, ipak. Stradali su u prometnim nesrećama...Vozili su, što’no bi Richards rekao, prebrzo. No koliko god on bio bezobrazan u prvome se redu radi o čovjeku s istaknutim smislom za humor: kada su ga uhitili u Torontu 1977. rekao je da bi se puno prije probudio da su policajci bili u odorama. Richards je jednostavno imao sve: dosta novca da si kupuje najbolju drogu, dovoljno dobar sluh da si može priuštiti da puckanjem prsta procjenjuje akustiku studija u kojemu bi Stonesi trebali snimati sljedeći album, i, a to je najvažnije, jedan od najljepših udaraca po gitari iz zgloba ikada - njegovi su riffovi temelj zgrade koju je poslije nastavio graditi Jimmy Pagge ili Steve Wynne... jedna čudna gumena sveprisutna sonična vizija svijeta od samo dva i pol akorda, turbulentna misa za smak svijeta na pet žica. On, naime, na toliko svira.

Stoji vam usred ove knjige Keith Richards ispred svoje kuće i gleda prema polju na kojemu je štala. Ponad polja lete vrane. Prema Richardsovu mišljenju njihov je let disperzivan, “Srce mi se para”, kaže on svom sugovorniku, “te su vrane razvaljenije od mene. Tamo sam negdje, naime, zakopao kilogram morfija i ne mogu se sjetiti mjesta. Ali vrane su ga izgleda našle. I sad lete ovako kako lete. “ Zaboravite sve što ste ikada posljednjih godina čuli o Stonesima i posvetite pozornost Richardsu - to je zaista najbolja gitara, najbolja njuška koju je ta vrsta glazbe sačuvala. Lester Bangs, najbolji američki pisac ikada, jednom je napisao - a, što nije nezanimljivo, nije na prvo slušanje mogao prepoznati Exile on the Main Street kao remek djelo - “Umjetnici mogu urinirati po vašoj ženi, spaliti vaš apartman, prokockati sve vaše novce i nikome ništa. Upravo ta primitivna mitska predstava o drogiranim šamanima služi kao obrana od esencijalne kritičke poruke koju umjetnost uvijek nosi. Evo jednadžbe – budući da umjetnost nije stvarna, zauzvrat neka umjetnici rade što hoće. To je tako jadno. To je čisti strah. Čovječanstvo i dalje živi u paleolitu.”