Godzilla Witch Project

Reklame za stravu

Da se probudite uistinu gladni i da vam je najdraži obrok dvonožac po imenu čovjek, gdje biste voljeli otvoriti svoje snene i krmeljave okice? Svijet je velik, opcija nebrojeno, sad samo da utvrdimo prioritete – izjelice bi se lako odlučile za Aziju, a gurmani? Za Ameriku. Sasvim sigurno za Ameriku i sasvim sigurno za Manhattan. Ljudi s tog njujorškog otoka su ikra ljudske vrste, kraljevski tartuf među zemaljskim bićima. Zapakirani su u najfiniji tekstilni staniol, paze na prehranu i zdravlje, a sitnice koje nose u džepovima od plemenitih su metala, nimalo škodljivih za probavu. Savršen izbor.

Zvijer koja se pojavila prošlog tjedna u našim kinima nema imena, nema pedigrea i, sve u svemu, malo se o njoj zna. Možda je mutirana Godzilla, možda je Alienov djed/unuk konačno pronašao način da stigne na Zemlju, a možda je… u stvari, nije ni bitno. Hollywood nam je ponudio novi film katastrofe i rijetko kada se New York tako lijepo lomio pred kamerama kao ovaj put. Sve što su talibani poštedjeli, ili zbog manjkavog planiranja previdjeli, Zvijer je sada nadoknadila. Matt Reeves se uhvatio režije i potpisao Cloverfield, film pod kojim klinci padaju u ekstazu, a oni u poznijim godinama (i svi tankoćutniji) izbacuju svoje doručke, ručkove i večere. Zašto neki povraćaju nad Cloverfieldom, dok drugi padaju s nogu od oduševljenja? Ne zbog scenarija, to je sasvim sigurno, jer nema tu neke velike nauke. Klasična gradacija nesreće i nasilja filma katastrofe sada je već sigurno stoljetni koncept. Ono što u ovome filmu razdvaja Jedne od Drugih među gledateljima jest snimateljski stil. Naizgled profesionalca iza kamere nema jer sve što se vidi je zabilježeno kamerom jednog od protagonista. Vještica iz Blaira pripremila nas je za ovaj kvazidokumentarni pristup, no tu i završava svaka eventualna sličnost. Cloverfieldove sirovosti detaljno su isplanirane i samo naizgled se čini kako je kamerom baratao nekakav polupriučeni entuzijast iznimno nemirne ruke. Svaki je kadar itekako promišljen i pokazuje samo ono što želi. Apotekarski preciznim doziranjem tako se nude snimke razjarene beštije, strahom zaslinjena lica protagonista ili užarene čahure trenutak kasnije požderanog marinca. Naravno, u high definition tehnologiji i s prekaljenim snimateljem Michaelom Bonvillainom, koji je zanat ispekao na serijama Izgubljeni i Alias. Cloverfield je film do kraja nabrijanog tempa, rađen baš po mjerilima generacije koja je djetinjstvo provodila uz Unreal, prve izlaske začinjala bombonima, a penziju (koju nikada neće uživati) već će sutra zaraditi na burzovnom kaosu ili u mećavi raznih dedlajna. Tri djevojke i jednaki broj dječaka čije muke niti sat i pol pratimo i sami su upravo iz te berbe. Pretjerani u svemu što rade i kako izgledaju, do stupnja kad ni smrt nije dovoljno snažna riječ. Oni neće reći „Hvala Mirko, skoro sam umro!“, nego „Hvala Mirko, skoro sam totalno umro“. Konverzacijske osobitosti su naravno tek vrh ledene sante vrlog novog vremena koje nam film pokazuje ili daje nazrijeti. Imamo tu još i onaj stari fenomen da nema stvarnosti do telestvarnosti, u kojoj nije važno primjerice preživjeti let metalne glave Kipa slobode po ulicama Manhattana, nego ga treba i fotografirati čim se zaustavi na prvoj snažnijoj banderi. Ne treba gledati oko sebe i vidjeti što se događa na udaljenosti od sto metara, treba pogledati izvještaj na televiziji…

Ipak, da ne bismo samo pričali o starim dosjetkama u novom pakiranju, pobrinula se reklamna kampanja. To je nešto sasvim novo, u teoriji marketinga staro možda desetak godina. Riječ je o tzv. viralnom ili stealth reklamiranju u kojem se računa na same objekte reklamiranja, potrošače koji će zaraženi fenomenalnošću potencijala reklamiranog širiti zarazu u svojoj okolini. Oralnim putem, a po mogućnosti i svim sredstvima e-komunikacije. Iskonstruirana je tako tajnovitost projekta za koji se gotovo do premijere nije znalo kako se zove, likovi su otvorili svoje MySpace profile, izmišljene su tvrtke s web stranicama odgovarajućih sadržaja, a teaseri i traileri nikada nisu pompozno lansirani, nego bi oni samo iscurili. Na kraju dana – djelovalo je. Sada se samo možemo bojati nastavaka, epigona i ostalih trabanata. S obzirom na viralnost cijelog projekta, ne bi nas trebalo začuditi ako se jednoga jutra probudimo u potpuno kontaminiranom okružju. No i tada će nam prva pomisao ionako biti – što doručkovati, baš kao i Cloverfieldovoj Zvijeri.

Zen i umjetnost upropaštavanja raspleta

Darjeeling d. o. o., režija Wes Anderson, SAD, 2007.

Zen već neko vrijeme postoji i iako su ga u osamdesetima nanjušili određeni američki filmski producenti, još je živ. Bit će da je samo snagom volje pronašao izlaz iz flajš mašine u koju je posve nedužan upao 1984. i koprcao se sve tamo do 1994. u tetralogiji Karate Kid. Ono što su marljivi Soyen Shaku i Daisetz Suzuki među prvima donijeli, sredinom prošlog stoljeća fino se primilo u američkoj kulturi, a usprkos spomenutoj peronospori živi i danas. Interpretacije zena u filmskoj stvarnosti vidljive su i danas, a možda njegov najpredaniji (ipak mislim nesvjesni) misionar posljednjih godina je Wes Anderson, prvi među supercool geekovima redateljskog ceha.

Usporedimo li njegovu Obitelj čudaka, Paniku pod morem i Darjeeling d.o.o., ovotjedni kino novitet, nužno nalazimo nepogrešive dodirne točke. Njegovi su kadrovi minuciozno postavljeni i do najmanjeg detalja osmišljeni baš poput zen vrta. Dvojbe koje rješava uvijek su poput koana ogrezle u apsurd, a likovima kronično nedostaje samo jedan korak do konačnog rješenja ili – pogađate – satorija. No, da ne požurimo previše, krenimo s osnovnim informacijama o posljednjem Andersonovom filmu.

U Velikoj Britaniji postoje tzv. artplex kina i u njima prije projekcije umjesto reklama za kolu, kokice i rođendanske partije puštaju kratke igrane filmove. Za nas koji artplexa nemamo, pobrinuo se sam redatelj i za uvod u Darjeeling pripremio nam je Hotel Chevalier, visokostilizirani trinaestominutni prolog s Natalie Portman i Jasonom Schwartzmanom u glavnim i jedinim ulogama. Ljubavni par koji se nakon dugo vremena susreće u sobi pariškog hotela tipičan je primjer andersonovskog smisla za detalje i nadrealnu pomaknutost. Portman s čačkalicom u ustima, savršeno namještene gole guze i rebara u bijelim dokoljenkama, samo je jedan u niz usputnih kadrova filma jednostavne pričice i naglašene vizualnosti. Usporene snimke i dugački potezi kamere u službi su neobičnog i istodobno posve običnog sižea.

Gdje Hotel Chevalier staje, Darjeeling d.o.o. nastavlja. Nekoliko mjeseci i tisuća kilometara daleko u indijskom vlaku s trojicom braće Whitman - Francisom, Peterom i Jackom (Schwartzmanove kolege su Adrien Brody i Owen Wilson), u potrazi za njihovom eskapističkom majkom. Gospođa Withman odlučila je za smrti svog supruga da ne želi doći na njegov sprovod, nego da će kao časna sestra u indijskoj zabiti djecu učiti kršćanskim pjesmicama. Kako bi preboljeli traumu gubitka oca i kako bi se ponovo zbližili, oni kreću u posjet majci i pritom iskazuju apsolutni raspon svojih tipično zapadnjačkih osobina. Svaka potraga za duhovnim sadržajima počinje i završava šopingom, njihova furka nije droga, ali zato alkohol i analgetici svakako jesu.

Anderson pred kamerom niže svoju raspoloženu glumačku postavu i baca je iz jedne situacije u drugu umjerenim ali sigurnim, na trenutke čak i montažno inovativnim stilom. Na razini detalja je nepogrešiv, likovi su mu dobro postavljeni a dijalozi odlično napisani, no kada se dođe do raspleta – sve pada u vodu. Rijetko se ima priliku vidjeti tako brz pad iz zanimljivog i zabavnog u patetično i stoput viđeno. Za ovog redatelja posve neočekivano. Ipak, sagledamo li cjelokupnu sliku iz aspekta zapadnjačkog pristupa zenu, i posve očekivano – velike ideje, još i veća očekivanja, a na kraju još jedna epizoda Oprah Showa, dosadnog nedjeljnog poslijepodneva s instant rješenjima.

Human Rights Film Festival

Medijski zasjenjen brzopribližavajućim ZagrebDoxom, Human Rights Film Festival stanovat će od 8. do 15. veljače u kinu Europa. Tridesetak filmova različitih vrsta, rodova, stilova i žanrova u organizaciji Multimedijalnog instituta i Udruženja za razvoj kulture (URK) pokušat će približiti marginalizirane ili čak nama posve nepostojeće probleme i perspektive. Program će otvoriti film Bobby Emilia Esteveza o atentatu na Roberta Kennedyja, a izdvojiti svakako treba i u Veneciji nagrađen Redacted Briana De Palme, utemeljen na stvarnom ratnom zločinu američkih vojnika nad iračkim civilima. Popratni program će se uhvatiti tzv. ženskog pisma u povijesti filma kroz djela dvanaest redateljica koje su djelovale od dvadesetih godina 20. stoljeća pa sve do danas. Kao gošću festivala organizatori najavljuju Hitu Steyerl, njemačku filmsku i video umjetnicu te teoretičarku čije su preokupacije uglavnom suvremeni fenomeni globalizacije, urbanizma, rasizma i nacionalizma u srednjeeuropskom kulturno-političkom prostoru.

Važna informacija za kraj: ulaz na sve projekcije je besplatan.