O kultnom romanu Williama Burroughsa
Uvodno skidanje (À la carte) Za iskustvo ručka, nužni su nam hrana, konzumenti i proces unošenja hrane u konzumenta (rukom, nogom, vilicom). Ručak (hranjenje) je nužan fiziološkom ili fiktivnom “organizmu” da bi funkcionirao. Za iskustvo golotinje potrebno nam je nešto što je obučeno, odnosno pokriveno ili sakriveno. Sakrivena i preobučena je hrana – potreba. Potrebe su ovisnosti konzumenata (ljudskih bića), a proces unošenja varira od sadržaja. Goli ručak je “jedan zamrznuti trenutak u kojem svatko vidi što se nalazi na vrhu svake viljuške”, on je razgolićivanje “Algebre potrebe”, kaže Burroughs.
Sadržaje naših glavnih tema – čovjeka i književnosti (koji se izražavaju kroz proučavanje romana), karakteriziraju neodvojivost fiziološkog i fiktivnog “organizma”. Štoviše, oni su nužni da bi naše glavne teme uopće postojale. Očito je zašto je fiziološko funkcioniranje nužno, ali zašto i fiktivno? Zato što fikcija “pruža mogućnost da neograničeno koristimo svoje sposobnosti percipiranja svijeta i rekonstrukcije prošlosti. (...), kroz fikciju vježbamo sposobnost da strukturiramo svoja prošla i sadašnja iskustva”, tvrdi U. Eco. Prema njemu pripovjedni tekstovi su u užem smislu riječi – “formule kojima osmišljavamo svoje postojanje”. Glavno pitanje ovog eseja je: kako je strukturno i stilski osmišljen tekst Golog ručka? Na to će se pitanje kroz odgovarajuća potpitanja odgovarati kroz čitav esej. Sekundarno pitanje, na koje će biti odgovoreno na kraju glasi: Je li sve to uopće nužno?
Počnimo dakle, sa strukturiranošću pripovjednog teksta (formule) – u našem slučaju romana.
Formalno serviranje, dame i gospodo Prvi dio našeg odgovora leži u pitanju: kako znamo da je Goli ručak uopće roman; ako jest, koji mu je okvir – gdje počinje i gdje završava? Goli ručak počinje Uvodom čiji je podnaslov: “Izjava: svjedočenje u vezi s bolešću”. Uvod je razblaženi početak kojim autor započinje kodiranje pripovjednog teksta. Kodiranje znači oblikovanje određenih uvjeta postojanja svijeta prikazanog tekstom. Uvod je svojevrsni predpočetak koji stoji na granici uobičajenog pripovjednog teksta i zatim nas strovaljuje u srž Golog ručka. To je funkcija početka.
Sam Buroughs nas u Uvodu upozorava da “(...) se u svijetu đanka ionako nikada NIŠTA ne događa”. Nema linearne radnje i nema fabule. Čega ima? Osnovicu strukture teksta tvore sljedovi poglavlja i crtica. Burroughs pred kraj kaže da se Goli ručak može čitati bilo kojim redoslijedom; odnosno, “u Goli ručak možete zasjeći u svakoj točki presjeka”. Burroughs poziva na drugo čitanje, odnosno daje mogućnost ponovnog kodiranja teksta. To je funkcija kraja romana. S funkcijama početka i kraja zaokružili smo okvir teksta i dali prvi doprinos tezi da je Goli ručak uistinu roman. Tekst Golog ručka se sastoji od tri glavne cjeline: 1. Uvod; Izjava: svjedočenje u vezi s bolešću; 2. Goli ručak i 3. Dodatak. U našem daljnjem razlaganju bavimo se prvenstveno glavnim, srednjim dijelom – Golim ručkom. O prvoj i zadnjoj cjelini više će riječi biti pri kraju eseja.
Slijedeći osnovicu strukture Golog ručka (dakle srednji dio ukupnog teksta), sljedove crtica i poglavlja, primjećujemo da su spojeni glasom koji izvire kroz tkivo teksta – modelom autora. Ecov model autora je “pripovjedna strategija, (...) sklop uputa što ih dobivamo jednu po jednu i koje moramo slijediti kad se odlučimo ponašati kao model čitatelja”. Upute koje model čitatelja (idealtip, stvoren tekstom) ovdje dobiva, ruše horizonte očekivanja i stvaraju čitatelja koji nužno sudjeluje u stvaranju romana. Kad model autora i čitatelja primijenimo na tekst, dobijemo da je model čitatelja ovdje nužno “lector compilce” – čitatelj suradnik. Drugim riječima, zbog nelinearne naracije, stvaraju se rupe u tekstu koje čitatelj nužno popunjava. Kao što je glazba prostor između nota, tako je i znatan dio romana u prostorima između crtica i poglavlja (između riječi) koje čine “vidljivi” dio romana. Vidljivi dio su crtice i poglavlja, a nevidljivi dio je onaj koji tvori cjelinu teksta. Ti vremenski pomaci stvaraju specifičan pripovjedni tempo. Model-autor pretpostavlja model-čitatelja koji primjećuje semantičke poveznice (semantička sjecišta i njihov tempo) razasute po cijelom tekstu. Semantičke poveznice su model-autorove upute model-čitatelju kako čitati tekst; odnosno kako ga spajati. Neke od njih su: “šljapav zvuk”, opisivanje mirisa zraka, “kroz tijelo ti struje rase još nepojmljive”, “nakupci premladih telića”, “kao glazba s dna (vjetrovite) ulice”, “jutarnja mučnina”, “izvadio čačkalicu iz usta i odmjerio joj vršak”, “napuštena podzemna željeznica”, “Crno meso”, “ispadanje lica iz žarišta”, “uglačana prljavština”. Te slike, zvukovi, likovi i atmosfere su “semantički kratki spojevi” koji prema Ecu “premošćuju dijelove teksta”. To su vremenske naznake koje premošćuju različite kontekste u tekstu i tvore određenu cjelinu. One su nabijene svojim povezujućim značenjem. Semantičke poveznice možemo shvatiti kao određenu vrstu motiva. Jer motiv: “(…) nipošto nije uvijek posljedica razvijanja jezičnog materijala. U svojstvu motiva, na primjer, mogu biti obrađene suprotnosti običaja”, objašnjava V. Šklovski. Motivi mogu biti bazirani na proturječju ili suprotnosti; semantičke poveznice kao motivi su zasnovani na apstraktnosti. Pod apstraktnošću motiva mislimo upravo na njihovu prvenstvenu ulogu kao semantičkih poveznica. One zasigurno predstavljaju suprotnost običaju, ali i podržavaju nelinearnost teksta. Korištenje semantičkih poveznica bazira se na Ecovoj “adhezivnoj funkciji pamćenja” – povezivanju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Postojanje semantičkih poveznica i njihova adhezivna tvorba teksta sljedeći je dokaz da je tekst Golog ručka uistinu roman.
U našem daljnjem odgonetavanju strukturno-stilskog oblikovanja Golog ručka javlja nam se sljedeće pitanje: pošto smo već spomenuli da nema fabule, što je sa sižeom i likovima? Siže kao način na koji su događaji izloženi, jednako je problematičan. Kao što smo rekli, u svijetu đanka se nikad ništa ne događa. U Golom ručku postoji samo jedan događaj, jedna sižejna os. To je sam tekst u cjelini – način na koji je sadržaj izložen. To je konstrukcija teksta u svijesti model-čitatelja. Sve unutar tog sveobuhvatnog događaja su označena stanja, slike, noćne more, rastočeni likovi i razvučeni prostori. U tekstu postoje presjeci strukturnih funkcija koje bismo uvjetno mogli nazvali likovima. Istina je da oni prelaze granice semantičkih polja u tekstu, štoviše, ta funkcija je eksplicitno izražena (isto kao i kod semantičkih poveznica); unatoč tome: “A.J”, “Mornar”, “Willam Lee”, “Istrebljivač”, “Benway” i drugi, kako kaže Burroughs, “(...) (svi oni, op.a) zauzimaju, u toj točki presjeka, isti položaj u prostor-vremenu, (...) znači da su u biti ista osoba – najneprikladniji način za izricanje Prepoznavanja: narkić gol na suncu... (sic.)”. Osim događaja i lik je dakle samo jedan (apstraktna jedinka), apstraktno izražen kroz mnoga vremena, prostore i kvazi-likove. Navedeni kvazi-likovi niti ne pokušavaju biti pravi likovi sa određenom strukturom, oni su gola funkcija teksta. Goli presjeci strukturnih funkcija.
Još neka Burroughsova zapažanja koje iznosi u “Zakržljalom predgovoru” – predzadnjem poglavlju romana, glase: “Goli ručak je nacrt, priručnik (...), (apstraktne pojmove, gole kao algebra) Priručnik proširuje na razine iskustva tako da otvara vrata koja se nalaze na drugom kraju dugačkog hodnika... Vrata koja se otvaraju samo u Tišini... Goli ručak od Čitatelja zahtijeva Tišinu. Inače sam sebi mjeri puls...” U ovoj eksploziji autoreferencijalnosti model-autor zvuči kao empirijski autor i eksplicitno zahtijeva odgovarajućeg model-čitatelja. Ipak, znamo da je i to samo izraz model-autora.
Upravo navedena autoreferancijalnost je sljedeći dokaz da Goli ručak jest roman. Ona preuzima funkciju kraja, odnosno J.M. Lotmanovog antipočetka – poante koja na neki način “preosmišljava čitav sustav kodiranja teksta”. Tako se stvara “povijest” teksta, daje mu se novi kod i time se stvara novi cjeloviti tekst. Osim prošlog navedenog citata, Burroughs u “Zakržljalom predgovoru” i ovako vrši prekodiranje teksta : “Postoji samo jedna stvar o kojoj pisac može pisati: o onome što mu se u trenutku kad piše nalazi pred čulima... Ja sam instrument za zapisivanje... Ja se ne usuđujem nametati ‘priču’, ‘zaplet’, ‘kontinuitet’... Sve dok mi uspijeva Izravno zapisivanje izvjesnih područja psihičkih procesa, dotle mogu imati ograničenu funkciju... Ja nisam zabavljač”. Dane su upute kojima čitatelj ponovno ispisuje više ili manje doživljeni tekst. Te upute su drugačije od na početku spomenute funkcije kraja. Tamo se čitatelju objašnjava da se Goli ručak može čitati proizvoljnim redosljedom, a ovdje da su u tekstu zapisana izvjesna područja psihičkih procesa. Ta dva prekodiranja zajedno omogućavaju i obogaćuju svako sljedeće čitanje i stvaraju istinsku funkciju kraja –antipočetak.
Svi do sada navedeni pojmovi – semantičke poveznice, okvir, lik, model-autor/čitatelj, siže i antipočetak tvore cjeloviti umjetnički prostor djela. Postojanje cjeline Lotmanovog umjetničkog prostora djela znači da je na ograničenom prostoru prikazan neograničeni objekt. Drugim riječima, na tih dvjestotinjak stranica, stvoren je prostor koji se proteže u beskonačnost. Taj “fenomen” potvrđuje bezgraničnost i postojanje ljudske svijesti; zrcaljenu u bezgraničnosti svijeta prikazanog tekstom. Postojanje umjetničkog prostora teksta naš je krajnji dokaz da je Goli ručak uistinu roman. Dvije glavne strukture koje tvoje umjetnički prostor djela su crtice i poglavlja (unutar naravno, druge cjeline naslovljene Goli ručak) . Crtice i poglavlja funkcioniraju kao eksperimentalni filmski isječci koji su jednim događajem i jednim likom povezani u cjelinu teksta. Događaj je dakle, sam roman, način na koji je on izložen, a funkcija lika je mnogostruko i apstraktno izražena kroz kvazi-likove. Odgovore na pitanja; kako su strukturirani i otkuda izviru ti isječci, nudi nam Bahtinovi pojmovi kronotopa i dijalogičnosti.
Putovanje u središte Ručka Kronotop i dijalogičnost su naši sljedeći odgovori na pitanje: kako je strukturno i stilski osmišljen tekst Golog ručka. Sljedovi slika (bolje rečeno, eksperimentalnih filmskih isječaka) prikazani crticama i poglavljima romana tvore kronotop – “suštinsku uzajamnu vezu vremenskih i prostornih odnosa, umetnički osvojenih u književnosti”(sic!), objašnjava Bahtin. Kronotop Golog ručka, sljedovima crtica i poglavlja izražava Lotmanov minus-postupak (percipirana odsutnost nekog obilježja, kao namjerno prešućivanje, često u svrhu privlačenja pažnje na sebe). U tim sljedovima očita je odsutnost vremenskog toka. Vrijeme se kreće u svim smjerovima, čas brže, čas sporije. Kreće se prema naprijed pa prema unatrag pa se opet vraća na početak. Možemo reći da je kretanje vremena u romanu bitna akcenatska točka. Točka koja eksplicitno bode čitatelja u oči. Akcenat na kretanju vremena, postupak je koji kronotopu romana daje umjetničku vrijednost. To znači da bizaran tok vremena tvori prostor u kojem se odvija događaj romana. To još znači da je upravo ta bizarnost snažan nositelj umjetničke vrijednosti Golog ručka. Time smo dali odgovor na pitanje kako su prostorno-vremenski strukturirane glavne osi romana – crtice i poglavlja. Dakle, jedini događaj u romanu – način na koji je on izložen, razasut je na fantastične i bizarne crtice i poglavlja. Slijedi pitanje: otkuda one izviru?
Goli ručak savršeno odgovara Bahtinovoj definiciji romana kao “mnogostilske, govorno raznolike i višeglasne pojave”. Unutrašnja dijalogičnost po Bahtinu je jedan od ključnih momenata proznog stila. To znači da je osnova romanesknog žanra njegova inherentna komunikacija s vanjskim svjetovima i njihovo korištenje u tkivu romana zajedno s autorovim glasom koji sve to oblikuje i povezuje. To je omogućeno urođenom redundancijom i dijalogičnošću samog jezika. Snažna dijalogičnost Golog ručka utemeljena je u njegovoj heteroglosiji – prisutnosti različitih diskursa. Tu su narkomanski, akademski, medicinski, homoseksualni, lopovski, pornografski, turistički, bajkoviti, diskurs svakodnevice, mediokritetski, religijski, birokratski, policijski, putnički, porodični, ulični i znanstveno-fantastični (i zasigurno još neki) diskursi. Koristeći ovo more tuđih riječi, Goli ručak nam opet dokazuje da je roman. Riječ Golog ručka “ulazi u tu dijaloški uznemirenu i napetu sredinu tuđih riječi (...) upliće se u njihove složene uzajamne odnose, sa jednima se stapa, od drugih se odbija, sa trećima se seče (sic!)” – kaže Bahtin objašnjavajući riječ u romanu. Ovo dijaloško međudjelovanje tuđih riječi s autorovim vlastitim riječima, stvara čitav stilski oblik romana. Taj stilski oblik je hibridan i nazivamo ga parodijom. Parodijska stilizacija tih diskursa je prvenstveno fantastične prirode. Ne postoje granice dijalogičnosti u tekstu. Homoseksualni diskurs se miješa s policijskim i znanstveno-fantastičnim, a sve u svrhu stvaranja parodijske stilizacije. Svaki od navedenih diskursa parodiziran je na najkreativnije načine tako da gazi i raznim tjelesnim tekućinama polijeva čitateljev horizont očekivanja. Parodizacijom se uvedeni diskursi “razobličavaju i razaraju kao lažni, pritvorni, koristoljubivi, ograničeni, kratke pameti i neadekvatni stvarnosti (sic.), tvrdi Bahtin. Drugim riječima, odbijanjem ozbiljnosti i korištenjem parodije kao svijesti o blizini, jezikom se razotkrivaju društvene ideologije. Kroz proces navikavanja, stvara se potreba za takvim diskursima, koji pretvaraju ljudsko postojanje u ropstvo. Srećom, tu je (literarni) električni mikser koji se zavlači među noge američkoj domaćici i razmješta ustaljene slike svijeta.
Još jedan dio odgovora na pitanje: kako je strukturno i stilski osmišljen Goli ručak; nude nam pojmovi otvorenog djela (strukturno) te postupci poetičnosti i razvlačenja (stilsko). Možemo se složiti s Bahtinom da stil svakog dobrog romana otvara društveno-jezični sistem. Na tom tragu je Ecova ideja otvorenog djela. Otvorena djela “(...) nastoje biti isto tako višesmislena kao život. (...), (su) međuigra između života i sna, prošlosti i sadašnjosti (...).” Također, podrazumijevaju i aktivno stvaranje čitatelja. Na temelju svega do sada prikazanog, možemo zaključiti: tekst Golog ručka nije samo otvoren – on je rastvoren, gol u svojoj eksplicitnosti. Semantičke poveznice, okvir, lik, kod, model autora/čitatelja, kronotop i diskursi čine rastvoreni skelet romana. Upravo ta posvemašnja eksplicitnost tvori stil Golog ručka.
Treba ipak biti svjestan još jedne bitne stilske činjenice. Ako shvatimo svijest kao opažajni mehanizam čitatelja, koji je kodiran sjećanjima, emocijama i ponašanjima; možemo zaključiti da će čitatelj nedvojbeno primijetiti još jednu stilsku činjenicu. Ta je da Goli ručak uza sve svoje romaneskne elemente, sadrži još i zanimljivu poetsku stranu. Nije rijetkost da ćemo naići na veće ili manje dijelove crtica i poglavlja koja izgledaju otprilike ovako: “Diže se more zračnih čekića u ljubičasto-smeđem sumraku prljavom od trulog metalnog mirisa kanalizacijskog plina... lica mladih radnika podrhtavaju i ispadaju iz žarišta pod žutim aureolama karabidnih svjetiljki... vide se izlomljene cijevi... (sic!)”. Ili još: “A njegove bezizražajne, periskopske oči samo su brisale po površini svijeta”. To su poetski dijelovi koji bi hipotetski mogli stajati samostalno i tada bi tvorili poetsku cjelinu koja je zatvorena i dovoljna sama sebi. Tada bi bili jasno podložni pjesničkoj interpretaciji (jezik je tada jedinstven i sveobuhvatan). Pošto su takvi dijelovi ipak dio teksta, njihov poetski potencijal se ne može ostvariti u potpunosti. Ipak, oni postoje i tvore dio stila Golog ručka.
Još jedan dosta čest stilski postupak u Golom ručku jest “razvlačenje” (često s rastavljanjem). Razvlači se cijeli kronotop, ali i sve njegove sastavnice. Kupac se istače prema naprijed (kvazi-lik se razvlači u prostoru), dani vise (razvlačenje samog prostor-vremena), a prolaskom vlaka ljudi naglo ostare (razvlačenje vremena). Ovaj stilski postupak je uz bizarnost vremenskog toka – specifičnost kronotopa Golog ručka.
Zadnji dijelovi strukturno-stilske slagalice Golog ručka su njegova ukroničnost i kultni status. Goli ručak je ukronijska priča, prema Ecovoj definiciji, “odvija se u potpuno ispremetanom povijesnom vremenu”. Homer, Isus i sveci, Muhamed i ostali, su svi na istom mjestu i dolaze u fantastične međusobne kontakte (parodijskog tipa). Ukronijski element još je jedan argument u prilog sveopćoj otvorenosti, tj. rastvorenosti djela. Uzevši sve do sada navedeno u obzir – rastvorenost djela, ukronijski element, nedostatak linearne naracije, razmještenost kronotopa, ukratko – opću sklepanost djela (sadržava i mogućnost da se rasklopi i pobliže objasni – ponovna kodiranja), možemo zaključiti da Goli ručak ima sve bitne elemente kultnog djela. Ako promotrimo kulturno polje zapadnog svijeta u zadnjih 50-ak godina, primijetit ćemo da je Goli ručak uistinu kultno djelo. Ne samo kao roman, već i kao film. Film se podosta razlikuje od romana, ali pokušava zadržati upravo onaj element koji roman čine kultom. To je dakle, sveopća sklepanost koja je proširena na ukupnost umjetničkog prostora romana. Kult Golog ručka je zasigurno određenim dijelom proizašao i iz činjenice da je to posljednje djelo u SAD-u protiv kojeg se vodio sudski spor za cenzuru.
Istiniti i lažni Ručak i kamo sve to vodi? Kao što smo rekli, Goli ručak ima tri glavna dijela. Nije teško primijetiti da prvi (Uvod; Izjava: svjedočenje u vezi s bolešću) i treći (Dodatak) dio bitno odstupaju od drugog (Goli ručak). Zašto se prva i treća cjelina od druge toliko razlikuju strukturom i stilom? Struktura i stil prvog i trećeg dijela izrazito je priručnička. Priručnička funkcija je u prvom i trećem dijelu eksplicirana, a drugom implicirana i sastavljena od tkiva teksta – semantičkih poveznica, u bizarom kronotopu itd. Prvi i treći dio pretendiraju na istinitost, a drugi dio na laž. Tomu je tako jer je glavnina Golog ručka, njegov drugi dio, ipak bizarna parodija. Znamo da se Burroughs rabelaisovski ruga ljudskoj riječi, da je u skladu s Bahtinom – “u parodijskom razaranju sintaktičkih konstrukcija, dovodi do apsurda neke njene logičke i ekspresivno-akcenatske momente”. Kakav je odnos parodijskog elementa prema istini i laži? Pitanje istine i laži u parodiji naglašava izobličavanje i naglašavanje laži. Prema Bahtinu, “Istina se utvrđuje dovođenjem laži do apsurda, ali njoj samoj nisu potrebne reči, ona se plaši da se ne zaplete u reči, da se ne zaglibi u verbalnoj patetici”. Istina u drugom dijelu,Golom ručku izražena je implicitno kroz parodiju, kroz diskurse i pripadajuću dijalogičnost. Možemo stoga zaključiti da je Goli ručak kao cjelina, kao roman, priručnik u kojem prvi i treći dio svojom istinitošću dodatno naglašavaju laž, odnosno parodijski element drugog dijela.
Možemo reći da opreka između istine i laži odgovara opreci između zbilje i fikcije. Istina (odnosno zbilja) je uvijek razumijevanje na osnovu tumačenja. Drugim riječima, ona je uvijek interpretacija. Takav je i naš maloprije navedeni sud o istinitosti prvog i trećeg dijela. Oznaka istine je dakle, oznaka zbilje. Laži bi dakako odgovarala fikcija. Zašto? Zato što upravo laž/fikcija tvori osnovu i sredstvo parodije. To smo, vjerujem, zaključili nedavnim citiranjem Bahtina. Ovo su naravno shvaćanja istine i laži u našem književno-teorijskom kontekstu. Pojmovima istine/zbilje i fikcije/laži dolazimo do zadnjeg dijela ovog eseja – mogućnosti alegorijskog čitanja!
Završno skidanje (Ce n’est pas ce que j’ai commandè !) Kakvu to golotinju potencijalno razotkriva Goli ručak? Kakva je to potencijalna istina? Na putu prema odgovoru, pomoći će nam revizija odgovora na naše glavno pitanje: Kako je strukturno i stilski osmišljen tekst Golog ručka (romana u cijelosti)? On je osmišljen sljedećim sastavnicama: Okvir smo odredili uvođenjem u svijet Golog ručka (početak) i mogućnošću prekodiranja (kraj); tu su semantičke poveznice, shvaćanje sižea kao jednog događaja (način na koji je roman izložen), shvaćanje lika kao apstraktne jedinke koja se formira izražavanjem kroz kvazi-likove, kroz prostore i vremena; umjetnički prostor oblikovan crticama i poglavljima, prisutnost raznih diskursa (heteroglosija), parodiranje, razvlačenje i poetski elementi, kultni status i elementi priručnika; sve to čini strukturno-stilsku rastvorenost Golog ručka. Ali još jedan stilski element nam nedostaje da bismo razgolitili Ručak i izvukli alegorijsko čitanje.
Ta posljednja poslastica Golog ručka je njegova odvratnost. Odvratnost se provlači kroza sve navedeno, i pršti van iz rastvorenosti. Odvratnost Golog ručka je u njegovoj nemogućnosti da vlada vlastitim vremenom – jedinim stvarnim čovjekovim resursom. Vrijeme je kontrolirano od strane potrebe. U uvodu rada smo rekli da je “Goli ručak je razgolićivanje ‘Algebre potrebe’“. Sve što čovjek ima jest vrijeme, a ono je pod kontrolom sveopće potrebe. Te potrebe su parodirane u diskurzivnom bogatstvu romana.
Sada možemo dati odgovor na naše sekundarno pitanje iz Uvoda – je li to sve uopće nužno? Mora biti nužno, jer ako nije onda je besmisleno i približava se značenjskoj ništici.
Goli ručak je kao iskustvo strukturiran sviješću o potrebi. Goli ručak je osviješteni način postojanja unutar mreže ljudskih potreba, kakve god one bile – to je čovjekova nužnost.