S docenticom na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu i suradnicom Hrvatskog pravnog centra razgovaramo o njezinome iskustvu u pružanju pravne pomoći tražiteljima azila
Nedavno ste sudjelovali na tribini i okruglom stolu Izbjeglička kriza i politike izbjegličke zaštite u Europskoj uniji i Hrvatskoj na Fakultetu političkih znanosti. Bila je to, čini mi se, prva tribina kod nas organizirana na temelju posljednje humanitarne krize. Koliko ste zadovoljni iznesenim problemima?
Problemi u ovoj izbjegličkoj krizi su različiti i brojni, kako na razini sustava, tako i na razini prakse. Na mnoge od njih upozoreno je na tribini – recimo, postoji svojevrsna pravna nesigurnost u pogledu primjene pravne stečevine EU, prvenstveno Dublinske uredbe koja sadrži pravila o određivanju države koja će biti odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnom zaštitom, zatim nekorištenje pravnih instituta kao što je privremena zaštita, neodobravanje humanitarnih viza koje bi omogućile zakonit ulazak u države članice EU pa do toga da izbjeglice ne žele zatražiti zaštitu u Hrvatskoj.
Kako Hrvatski pravni centar pruža besplatnu pravnu pomoć tražiteljima azila te koliko je prisilnih migranata, iz posljednjega izbjegličkoga vala, zasada uopće zatražilo ostanak u našim ne baš lakim životnim okolnostima?
U pravilu, HPC pruža pravnu pomoć u postupku utvrđivanja izbjegličkog statusa, dakle tražiteljima azila koji takvu pomoć zatraže, ali i priznatim izbjeglicama tijekom njihove integracije u hrvatsko društvo. Među izbjeglicama koje posljednjih mjesec dana masovno pristižu u Hrvatsku zanemariv je broj onih koji su zatražili zaštitu, odnosno azil. Stoga je i potreba za pravnom pomoći u trenutnim izbjegličkim kretanjima mala, a naglasak je na humanitarnoj pomoći. No, s mogućom promjenom u trendovima, i ta će potreba rasti.
IZBJEGLIČKI KAMP U OPATOVCU
Nedavno ste boravili u kampu u Opatovcu. S kakvim se iskustvima vraćate?
Vrlo sam kratko boravila u kampu, no mogu reći da kamp funkcionira na visokoj razini. Naravno da ima određenih problema, što je i očekivano u ovim okolnostima, ali osigurano je zadovoljavanje osnovnih potreba tih ljudi. Boravak u kampovima toga tipa težak je bez obzira na trud uključenih državnih institucija, međunarodnih organizacija i volontera. Strah od budućnosti, nepoznavanje jezika, nedovoljno informacija o tome kako će nastavak putovanja izgledati, problemi su s kojima se susreće svaki izbjeglica. U Opatovcu izbjeglice borave kratko, u pravilu tek nekoliko sati, prije nego što organizirano, autobusima i vlakovima, nastave svoj put dalje, no vjerujem da dijele taj osjećaj nesigurnosti i straha. Puno je djece i obitelji, što predstavlja poseban izazov. Vraćam se iz Opatovca sa slikom djevojčice od dvije, tri godine s velikim roza ruksakom na leđima koji ne želi skinuti, koja se s majkom ukrcava i maše nam kroz prozor autobusa.
Već ste nekoliko puta medijski istaknuli da je odbijanje prihvata izbjeglica protivno međunarodnim i europskim standardima. No zbog čega npr. Slovačka može objaviti da će primati samo kršćane, a Mađarska demonstrirati militantan stav prema tim istim migrantima?
Iako bi države članice trebale dijeliti zajedničke europske vrijednosti, koje svakako uključuju i solidarnost s ljudima u nevolji, nažalost se pokazuje da to nije tako u praksi. Osobito čudi da nesolidarnost pokazuju upravo države čiji su građani tražili politički azil na Zapadu. Čini se da je Mađarska zaboravila da je nakon izbijanja revolucije protiv sovjetskih vlasti 1956. godine i rušenja vlade Imre Nagya, više od 200.000 Mađara izbjeglo iz svoje domovine, a u bivšoj Jugoslaviji zaštitu dobilo gotovo 20.000 mađarskih izbjeglica.
Koliko je frustrirajuća činjenica za buduće mlade pravnike/ice kojima predajete živjeti u državi u kojoj nitko od navedenih izbjeglica ne želi ostati?
Frustrirajuće je, ali treba uzeti u obzir da velik broj izbjeglica nema informacija o Hrvatskoj i, što je možda i najvažnije, nemamo zajednice osoba s istog područja, primjerice zajednice Afganistanaca ili Eritrejaca, koje u pravilu pomažu izbjeglicama u integraciji i snalaženju u zemlji izbjeglištva. Stoga je u jednoj mjeri razumljiva težnja za odlaskom u zemlje u kojoj je lakša integracija.
RADIKALIZACIJA POLITIČKOG DISKURSA
U četvrtak, 8. listopada 2015., objavljena je izjava francuskoga predsjednika Hollandea u Europskom parlamentu da bi religiozni sukobi između šijita i sunita uskoro mogli postati totalni rat. Recite, zbog čega političarima navedeno nije bilo odmah jasno, prema najjednostavnijem konceptu razmišljanja o moći efekta leptirovih krila?
Teško je komentirati i razumjeti poteze i razmišljanja političara. Ono što više zabrinjava je radikalizacija političkog diskursa, za koju se ova izbjeglička kriza koristi kao poticaj. Postupnu radikalizaciju možemo vidjeti i u zemljama koje su bile najpristupačnije prema izbjeglicama, u smislu stope odobravanja zaštite i integracijskih programa. To je vrlo zabrinjavajuće.
I završno, kako procjenjujete razinu ksenofobije u našem društvu prema mogućim integracijskim rješenjima u vezi ove humanitarne krize? Je li Drago Župarić-Iljić (vidi razgovor objavljen u ovom broju )točno procijenio i dijagnosticirao stanje hrvatskog humanitarizma prema azilantima riječima “Dobro došli, ali nastavite dalje!“?
Razinu ksenofobije u našem društvu teško je procjenjivati. S jedne strane, vidimo da se veliki broj građana angažirao na pomoći izbjeglicama, a s druge je velik broj onih koji izbjeglice doživljavaju kao prijetnju našem načinu života i vrijednostima. Osobno se slažem s ocjenom kolege Župarića, a pravi stav naše javnosti vidjet ćemo kada u Hrvatsku budu premješteni izbjeglice na temelju kvota, odnosno ako, zbog zatvaranja granica, određeni broj izbjeglica ostane na našem teritoriju.
Goranka Lalić Novak docentica je na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu. Doktorirala je na temu pravnih i institucionalnih aspekata azila te objavila više stručnih i znanstvenih radova iz tog područja. Trenutno priprema knjigu na temu azila koja bi u tisku trebala biti početkom 2016. godine. Akademska je mentorica Grupe za pomoć azilantima i strancima Pravne klinike Pravnog fakulteta u Zagrebu. Dugogodišnja je suradnica Hrvatskog pravnog centra na stručnim projektima iz područja azila i migracija, u kojem je do 2008. bila i zaposlena te pružala, između ostalog, i besplatnu pravnu pomoć tražiteljima azila.