Legitimno je vizualno se referirati na Formanovo rano remek-djelo Gori, moja gospođice, iako u konačnici Ozren Prohić ipak nije Miloš Forman
Upućeniji poznavatelji prilika i neprilika u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (poglavito, ali ne i isključivo u njegovu orkestru) strepili su već i od prvih taktova Smetanine Prodane nevjeste. Pakleno teška, izrazito virtuozno koncipirana uvertira svojim je zahtjevima debelo iznad razine koju HNK-ov orkestar inače može doseći, pa uopće nije bilo nerealno pretpostaviti da će katastrofa početi i prije podizanja zastora. No, pred orkestrom je te premijerne večeri stajao Nikša Bareza, beskompromisan dirigent koji ništa ne prepušta slučaju, pogotovo ne kad je riječ o interpretacijski i izvedbeno tvrdim orasima. Uvertira je, dakle, zazvučala briljantno, orkestar se nije osramotio (naprotiv!) i sve je bilo spremno za nastavak predstave. Koja je uistinu nastavljena, u gotovo vagnerijanskom, trosatnom trajanju, koje već i samo po sebi, a pogotovo u kombinaciji s glazbenim i izvanglazbenim sadržajima testira raspon pozornosti publike gotovo do krajnjih granica.
Dvosjekli mač prijevoda Najveći problemi ove predstave leže u zadanom tekstu – Prodana nevjesta izvorno je koncipirana u dva čina (što je za količinu prikazanih zbivanja sasvim dovoljno, a možda i previše), da bi je kasnije skladatelj rastegnuo na tri čina, drastično usporavajući tijek u komičnom žanru, koji sâm po sebi zahtijeva brzu izmjenu dramskih situacija. "Narodni" duh glazbe ostvaren je mahom hiperdijatoničkim harmonijskim slogom i manje-više klišeiziranom, "školskom" instrumentacijom, što dodatno potcrtava jednoličnost glazbenog protoka. Naposljetku, odluka autorskoga tima da se operu izvede u (kvalitetnom i izvorniku vjernom) prijevodu Milutina Cihlara Nehajeva bila je dvosjekli mač – libreto jest bio razumljiviji nego da je opera izvedena na češkom, ali su istodobno na vidjelo izašle sve manjkavosti i pjesnički i dramaturški osrednjih stihova Karela Sabine.
Nikša Bareza tu nije mogao previše pomoći – partituru je predstavio upravo onakvom kakvom jest, sa svim njenim vrlinama i manama, uz ovaj put zdušnu i kvalitetnu podrušku orkestra, zbora i odreda svih solista. Pritom svakako treba izdvojiti sopranisticu Valentinu Fijačko i tenora Stjepana Franetovića kao Mařenku i Jeníka (ili, u prijevodu, Maricu i Janka), iako su i oni, zapravo, bili prvi među jednakima unutar beziznimno kvalitetne pjevačke postave.
Banalne "dosjetke" Jedini put da se predstavu koliko-toliko oživi stoga je ostao režijski. U tom je smislu Ozren Prohić bio logičan izbor, s obzirom na to da je riječ o režiseru koji svoje operne režije gotovo redovito puni (i) scenskim sadržajima koji nisu izričito zadani u predlošcima. Prodanoj nevjesti je svakako potrebna i dobrodošla takva "pomoć" i "popuna", iako bi se moglo raspravljati jesu li sve Prohićeve intervencije koristile predstavi. Sasvim je legitimno scenska zbivanja donekle "osuvremeniti", prebacivanjem radnje u šezdesete ili sedamdesete godine prošloga stoljeća – to je, uostalom, jedan od Prohićevih redateljskih potpisa, kao što su to i pojavljivanje automobila na pozornici ili coitus interruptus na stolu (ili, u ovom slučaju, fliperu). Jednako je legitimno (štoviše, u ovom slučaju čak i lucidno prikladno) vizualno se referirati na Formanovo rano remek-djelo Gori, moja gospođice, iako u konačnici Ozren Prohić ipak nije Miloš Forman.
No, ako se već htjelo zbivanja prebaciti u drugu polovinu dvadesetoga stoljeća (a ne u prva desetljeća dvadesetprvog), onda je ondje trebalo i ostati. Prizor s cirkusantima u svojoj bi "političkoj nekorektnosti" tako možda i funkcionirao u kontekstu prikaza seoske zabave u vatrogasnom domu. Ali, kad u njega režiser ubaci i Conchitu i sadomazohističke muške parove, koji svi zajedno nastoje biti duhoviti, ali ostaju na razini jeftine, banalne, pa i uvredljive "dosjetke".
Publika se, naravno, smijala, o čemu bi se također dalo raspravljati (što je tu uopće smiješno?), ali veći je problem što se u ovoj komičnoj operi publika nije smijala onim situacijama koje bi trebale biti smiješne; kao što je i najveći pljesak dobio upravo cirkuski prizor, a ne neka arija ili ansambl. Netko će možda reći da je takav redateljski koncept "inovativan", "suvremen", "subverzivan", "radikalan" ili nešto slično. No, prije će biti riječ da je o konceptu koji je, u odnosu na žanrovske datosti, jednostavno – promašen.