Gori vatra na zagrebački način

U svom i dalje nenadmašenom djelu Kritika ciničkog uma, Peter Sloterdijk donosi tezu da je cinizam danas dominantni oblik djelovanja ideologije. Danas, više od dvadeset godina poslije, vidimo da se cinični um pretvorio u um političke korektnosti. Štoviše, ta dva uma postaju nerazdvojna.

“Održivi povratak” Srba?

Ako postoji koji film na našim prostorima koji dobro progovara o cinizmu političke korektnosti, onda je to zasigurno bosanski film Gori vatra, redatelja Pjera Žalice. Radnja se odvija u malom bošnjačkom gradiću Trešnju. Nakon rata, točnije 1998., u selo treba doći Clinton, a kako bi međunarodna zajednica vidjela da je postignuta normalizacija (ta sveta riječ svakog Postjugoslavena), dolazi do “radikalnih promjena”. Dotad još neprijateljski raspoloženo srpsko i muslimansko stanovništvo odjednom je prisiljeno na prijateljsku kohabitaciju. Gradić se ukrašava, stavlja se velika slika s Clintonom, lokalni kupleraj postaje Dom za kulturu i sport, igra se “multietnički tenis”, a vrhunac cinizma zasigurno je trenutak u kojem se tobože vraćaju srpske izbjeglice, što nije ništa drugo nego dogovor između srpskog i bosanskog načelnika općine. Premda će se izbjeglice, dakle, ponovo vratiti nakon što Clinton ode, Bosanci Srbima, kako bi omogućili sustainable return, što je parodija na održivi razvoj, daruju jednu kravu i ofarbaju im kuću…

Kad se Gori vatra sagleda u kontekstu s drugim uspješnim postjugoslavenskim filmovima kao što su Lepa sela lepo gore (Srđan Dragojević, 1996.) i Ničija zemlja (Danis Tanović, 2001.), onda je čovjek doista u iskušenju da zajedno s Nenadom Polimcem kaže da je Gori Vatra “populistički film koji širokoj publici mora ponuditi izvjesno svjetlo na izlazu iz tunela, bez obzira na to koliko za njega postojali slabi izgledi”. Međutim, stvar je ipak nešto kompleksnija. Nije li upravo cinizam iz filma Gori vatra još primjereniji opis današnje postjugoslavenske situacije, negoli zatvoreni krug mržnje iz Lepa sela lepo gore i Ničija zemlja?

Kad se igramo “dana ponosa i slave”!

Kao što znamo, potonja dva filma prikazuju dosta tjeskobnu i pesimističnu viziju sukoba na Balkanu (pri čemu je Ničija zemlja ipak bliža filmu Gori vatra, ako ništa drugo onda zbog kritike međunarodne zajednice, odnosno UN-a), dajući poruku da je mržnja između Srba, Hrvata i Bosanaca neizlječiva. No svjetlo na kraju tunela u filmu Pjera Žalice ipak nije suživot bivših jugoslavenskih republika na “iskren način”, dakle neka vrsta historijski nužnog rođenja prijateljstva nakon svih tih ratova, nego – politička korektnost. Konkretno u slučaju tog filma to je, među svim drugim ironijskim scenama, simulacija uspješnog suživota u obliku srpskih i bosanskih vatrogasaca koji su zbog međunarodne zajednice prisiljeni raditi zajedno i hiniti dobre odnose.

Sličnu stvar imamo s još nedovoljno poznatom društvenom igrom Oluja 1995, nastaloj na predlošku istoimene vojne operacije. Kao što znamo, Olujom je, kako se to službeno kaže, u hrvatski ustavno-pravni poredak vraćen cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije, a i danas se slavi kao najveći događaj u recentnijoj hrvatskoj povijesti. Na samoj mapi društvene igre, koja je lošija verzija Čovječe, ne ljuti se, nalazi se manje-više vjeran prikaz napredovanja hrvatske vojske, a cilj je igre koji je, kako piše u desnom donjem kutku uz hrvatski grb, “zabava, ali skromni pokušaj da ne zaboravimo dane ponosa i slave!”.

Zabava, dakako, uvijek zavrjeđuje plus. Međutim, do problema dolazimo kad pogledamo objašnjenje glavnih protagonista igre. S jedne strane imamo “hrvatskog vojnika”, a s druge – gle čuda! – “Neprijateljskog vojnika”. Netko će reći, “Pa što? Nije li upravo to dokaz da su Hrvati civilizirani(iji) narod koji se zna nositi sa svojim neprijateljima?”, ali problem je upravo u tome da “Neprijateljski vojnik” nije označen kao Srbin. Pa svi mi znamo tko je devedesetih bio najveći neprijatelj. To čak nisu bili ni Srbi, nego četnici.

Cinizam društvene igre Oluja 1995 je, dakle, u tome da prezentira jedan politički korektan govor u kojem postoje tobože apstraktni Neprijatelji, a da unatoč tome provodi svoju svrhu – skromni pokušaj da se ne zaborave dani ponosa i slave. I to je ujedno “istina” naše postjugoslavenske situacije: umjesto govora mržnje koji je vladao devedesetih godina, nastupilo je doba političke korektnosti u kojem si svi, na površinskom sloju, tepamo lijepim riječima (sada nas, doduše, više brinu Slovenci, nego Srbi), dok je ispod površine sve zapravo ostalo isto.

Kad siromasi skupljaju boce

Kako izgleda cinizam političke korektnosti u Zagrebu nedavno smo mogli vidjeti kad je Gradsko poglavarstvo odlučilo globiti građane koji kopaju po smeću tražeći ambalaže. Prijedlog takve radikalne mjere povučen je vrlo brzo nakon medijskog pritiska na gradonačelnika, ali je unatoč tome otkrio licemjerje koje očito vlada na našim ulicama. I to ne samo među gradskim čelnicima nego i među kritičarima koji su isticali da treba biti “socijalno osjetljiv”.

Činjenica je da ljudi koji skupljaju ambalažu nerijetko znaju biti nasilni. Stojite pored kante za smeće i maltene vas odgurnu samo kako bi došli do flaša. Ili, s prijateljima sjedite na livadi, recimo na Jarunu, ispijajući jeftino piće prije koncerta, kad vam ulete skoro pa organizirane (barem tako izgledaju) skupine za sakupljanje praznih flaša, koje svojim “specijaliziranim” štapovima ponekad gotovo da otimaju i zadnju kap pića. Iskreni stav s obzirom na takvo stanje, umjesto političke korektnosti, bio bi sljedeći: “Naravno da mi to ponekad smeta, ali neka kopaju po smeću i skupljaju flaše i dalje”. I to bi bilo mnogo poštenije spram samih skupljača flaša, nego kritizirati “socijalnu neosjetljivost” grada, a istovremeno na ulici zgražati se nad njima ili okrenuti pogled (kao što to redovno činimo s prosjacima, tek povremeno im poklanjajući im pogled ili milostinju).

Koji bi onda bio odgovarajući korak u kritici (na sreću, propalih) komunalnih mjera? Ne stati na stranu grada, niti biti protiv njega. Vjerojatno najprimjerenija kritika komunalnih mjera bila bi u zaobilaženju ove dvije alternative, a to bi bio zahtjev s razdvojenim koševima za smeće... Kad već, na žalost, nije moguće zahtijevati da se svima osiguraju radna mjesta i dostojne mirovine, pa da više ne bude potrebno kopati po smeću. Naravno, u tom horizontu i razdvojena smeća izgledaju kao politički korektna gesta, no to je najmanje što se može tražiti. Štoviše, obje bi strane bile zadovoljne: grad – jer će ulice biti čišće i pristojnije, a sakupljači – jer neće morati strepiti od kazne.

No kad bolje promislimo, upravo i to rješenje opet iznova kamuflira pitanje zašto i u drugim zemljama u kojima se dobiva naknada za ambalaže ne postoji takav trend sakupljača kao u Hrvatskoj (s dosadašnje 2,2 milijarde komada prikupljenog ambalažnog otpada prvi smo u Europi, a samo je u Zagrebu otkupljeno više od 550 milijuna komada ambalažnog otpada). Ali umjesto da se odgovori na to pitanje, čiji je odgovor zapravo jasan (građani skupljaju otpad ne samo zbog dosade ili dodatne zarade, već prije svega zbog osiguranja egzistencije), Grad jednom ciničnom gestom nastoji ukloniti problem: kao da će se kažnjavanjem sakupljača doista smanjiti nezaposlenost. Ili, kao da će time Zagreb biti bolji.

Cinizam Konzuma i njihovih vrećica

Sve to dosta nalikuje na prvoklasni cinizam Konzuma nakon zabrane prodaje vrećica s vlastitim logom. Konzum je jednostavno na jednu stranu vrećice stavio zelenu boju, a na drugu crvenu. Naizgled ništa sporno, ali kombinacijom crvene i zelene uspio je stvoriti vrećice koje se zakonski ne smatraju logom i prodaju za jednu kunu, premda svi mi, jer je to službena boja Konzuma, znamo da su ljudi koji nose te vrećice kupovali u Konzumu. Ista je stvar s komunalnim naknadama, pa čak i razdvojenim smećima (kao ipak boljim rješenjem): izvana se stvara promjena, ulice će možda doista biti čišće kao što na Konzumovim vrećicama nigdje ne piše Konzum, ali iznutra će i dalje ostati ista trulež, a to je nezaposlenost i male mirovine, baš kao i vrećice s logom koje se ipak, mimo svih zakonskih propisa, prodaju za kunu.

Na kraju ostaje pitanje kako su povezani Gori vatra i trenutačna situacija u Zagrebu? Odgovor je veoma jednostavan: kao što se tamo licka mali bošnjački gradić uoči dolaska Clintona, tako se ovdje restriktivnim komunalnim mjerama nastoji stvoriti Potemkinovo selo koje i dalje uspješno zaobilazi pitanja o sudbini Cvjetnog trga. Ali i mnoga druga. Nije slučajno da u Zagreb, umjesto Clintona, uskoro dolazi Bush