Ruski glazbenici uspješno hvataju korak sa suvremenim tendencijama u povijesno obaviještenom izvođenju rane glazbe, primijenjenima na način koji ostavlja dovoljno prostora za, uvjetno rečeno, “nacionalne” specifičnosti
Četrdesettreće Varaždinske barokne večeri otvorene su 20. rujna pomalo začudno – zvucima Simfonije u C-duru ukrajinskoga klasicističkog skladatelja Maksima Berezovskog. Začudno ne samo u smislu temeljne periodizacijske odrednice festivala, nego i u svjetlu činjenice da ovogodišnja partnerska zemlja Baroknih večeri nije Ukrajina, nego Ruska federacija. Bilo kako bilo, čast otvorenja pripala je moskovskom orkestru Pratum Integrum, koji u nastavku programa nije više izvodio ni rusku, ni ukrajinsku glazbu, nego djela zapadnoeuropskih baroknih majstora. Sastav je pritom pokazao da, bez obzira na vremenski pomak u fazi, i ruski glazbenici uspješno hvataju korak sa suvremenim tendencijama u povijesno obaviještenom izvođenju rane glazbe, primijenjenima na način koji ostavlja dovoljno prostora za, uvjetno rečeno, “nacionalne” specifičnosti.
Najjasnije se to čulo u osebujnom nastupu sjajnoga violinista Dmitrija Sinkovskog, čija je interpretacija solističke dionice Vivaldijeva Violinskog koncerta za Johanna Pisendela u d-molu bila i stilski besprijekorna i tipično “slavenski” ekspresivna. Nešto manje uvjerljiva bila je sopranistica Ana Gorbačova, koja je otpjevala nekoliko arija iz opernih kajdanki Georga Friedricha Händela i Jean-Philippea Rameaua – nažalost i tehnički, a još više i interpretacijski prezahtjevnih za njene nezanemarive, ali ipak ne i bezgranične kapacitete. U spektakularnoj završnici koncerta, moskovskim su se glazbenicima pridružili i pjevači Zbora Varaždinske katedrale Chorus Angelicus, te su svi zajedno, pod dirigentskim vodstvom Anđelka Igreca izveli popularni Händelov krunidbeni himan Svećenik Sadoku – usput budi rečeno, ovogodišnja je izvedba bila bitno uvjerljivija od lanjske, kad je isto djelo isti zbor izveo združen s dvama ansamblima iz Graza.
Večer kasnije u Crkvi Svetoga Nikole ansambl Insula Magica iz Novosibirska predstavio je osebujan program pod tematskom odrednicom Sibirski barok na putu k ruskom prosvjetiteljstvu. U prvom su dijelu tako predstavljena djela koja je u sibirskom izgnanstvu zapisao zarobljeni švedski glazbenik Gustav Blidström, kao i niz intrigantnih anonimnih djelâ iz osamnaestoga stoljeća. U drugom su dijelu, pak, predstavljene pjesme iz raznih zbornikâ, objavljenih u Sankt Petersburgu u drugoj polovini osamnaestoga i prvim desetljećima devetnaestoga stoljeća – čime je ponovno pokazana fleksibilnost Varaždinskih baroknih večeri prema periodizacijskoj oznaci u vlastitom nazivu.
Bio je to u cjelini iznimno šarmantan koncert – ne samo zbog povijesnih kostima izvođača (što je praksa koja je među zapadnim ansamblima za ranu glazbu uglavnom napuštena), nego i zbog neposrednosti pristupa sibirskih glazbenika, koji su vješto mijenjali različite instrumente i glasove. Čitav je program tako dobio pomalo “amaterski” prizvuk, ali u najboljem smislu tog pojma, koji označava (ili bi trebao označavati) glazbovanje ljubitelja glazbe u djelima koja su upravo takvim ljubiteljima izvorno i bila namijenjena. Dojam su donekle pokvarile tek govorene međunajave pojedinih programskih blokova – vjerojatno je u njima bilo vrlo zanimljivih podataka, ali s obzirom na to da su bile izrečene na ruskom (bez prijevoda), vjerojatno nisu doprle do velikog broja slušatelja.
Ansamblu Musica Antiqua Russica iz Sankt Peterburga, koji se publici u varaždinskoj Crkvi svetoga Nikole predstavio 27. rujna, već su se prije koncerta potkrale dvije greške u koracima ili, bolje rečeno, u naslovu programa. On je, naime, glasio Ruska i talijanska glazba osamnaestoga stoljeća – stvarano u Italiji. Drugi je dio manje problematičan, jer većina izvedenih skladbi jest napisana u Italiji, ali ne i Koncert opus u e-molu Evarista Felicea Dall’Abaca, koji je skladan u sjevernoj Francuskoj ili u Flandriji, a objavljen u Amsterdamu. Prvi dio, međutim, sadrži i ozbiljnu dezinformaciju. Pojmom su “talijanske glazbe” obuhvaćeni uistinu talijanski skladatelji, no, kao predstavnici navodno “ruske glazbe” uzeti su Ukrajinac Dmitro – ili, kako bi rekli Rusi, Dmitrij – Bortnjanski, te već ranije u ovom tekstu spomenut Maksim Berezovskij – također Ukrajinac, a ne Rus.
Naslovnim nedoumicama usprkos, bio je to uglavnom izvrstan koncert. A bio bi izvrstan i u cijelosti ,da nije bilo sopranistice Viktorije Evtodijeve, koja je otpjevala čak pet mahom opsežnih i zahtjevnih arija, te još dvije kraće unutar Bortnjanskijeva moteta In convertendo. Gospođa je, nažalost, bila, štono bi se diplomatskim rječnikom reklo – indisponirana – čak i vidno, a još i više čujno. Šteta, jer su arije koje je pokušala izvesti bile odreda zanimljive, k tome i sa sjajno realiziranom pratnjom članova ansambla.
Srećom, sve su preostale, odreda čisto instrumentalne skladbe bile prezentirane iznimno muzikalno, pri čemu su se pojedini članovi ansambla pokazali i kao vrsni solisti – Vladimir Radčenkov u Bortnjanskijevu Koncertu za čembalo u D-duru, violinisti Vladimir Šuljakovski i njegov istoimeni sin u Vivaldijevoj Sonati “La Folia”, a flautisti Aleksander Kiskači i Svetlana Emelianova u maločas spomenutom Dall’Abacovom Koncertu u e-molu.
Još veći terminološki problem od ranije spomenute takozvane “ruske” glazbe ukrajinskih skladatelja dogodio se s koncertom moskovskog Zbora Ruske patrijaršije, koji je 28. rujna u varaždinskoj Franjevačkoj crkvi, pod dirigentskim vodstvom Anatolija Grindenka, predstavio program naslovljen Rana ruska glazba, D. Bortnjanski. Dakle, ovom je prilikom Bortnjanski izdvojen iz korpusa “ruske glazbe”, a navođenjem samo inicijala izbjegnuto je pitanje hoćemo li ga zvati Dmitro ili Dmitrij.
Problem je, međutim, u odrednici “rane ruske glazbe”, u koju je bilo legitimno uvrstiti samo prve četiri točke na programu – liturgijske skladbe anonimnih ruskih autora iz šesnaestog i sedamnaestoga stoljeća. Sve ostalo bile su skladbe autora djelatnih u dvadesetom (!) stoljeću – bilo da je riječ o njihovim izvornim djelima, ili o obradama ruskih tradicijskih napjeva. Potonji su, s više ili manje pokrića, najavljeni kao “tradicijski napjevi Stare Rusije” – štogod to značilo. No, ako su napjevi i bili “stari” (u programskoj brošuri nisu navedeni njihovi naslovi, a na sâmom su koncertu bili najavljivani – i opet – samo na ruskom), obrade to sigurno nisu. Štoviše, većina ih je zvučala kao da su krojene po mjeri nekadašnjega Zbora Crvene armije, pa ih je tim začudnije bilo čuti u interpretaciji komornoga, dvanaesteročlanoga, k tome još i patrijaršijskoga zbora.
Uza sve ove ograde, valja reći da je Zbor Ruske patrijaršije vrlo kvalitetan ansambl, koji je posve zasluženo dobio ovacije varaždinske publike. No, ipak ostaje otvorenim pitanje zašto što je taj i takav program uopće uvršten u raspored Varaždinskih (navodno) baroknih večeri.