Katarina Luketić  

Grad kao privatni biznis

Maske su pale, i konačno je prošli tjedan na press konferenciji Tomislav Horvatinčić, vlasnik Hoto grupe, otvoreno pokazao što kani graditi na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Nakon što je mjesecima skrivao planove i zavitlavao javnost braneći se da ni sam nema pojma što će graditi, dok je istovremeno iza zatvorenih vrata zahuktavao svoj projekt osvajanja zagrebačkog centra, i nakon što su se predstavnici gradske uprave javno kleli da devastacije Cvjetnjaka neće biti, a razne udruge održavale prosvjede (kao što je Totalna rasprodaja u organizaciji Prava na grad i Zelene akcije) – postalo je jasno da ćemo po svoj prilici uskoro umjesto po gradskom trgu koračati po predvorju novog šoping centra. I to centra veličine 50 tisuća kvadrata, na sedam katova iznad i šest katova ispod zemlje!

Izgubljeni u šoping centrima Nakon gradnji mega trgovačkih objekata na granicama gradske jezgre: Kaptol centra, Importanne 1 i 2, Branimir centra – koji se, uz to što su devastirali gradske prostore, pokazuju dugoročno ekonomski neisplativi jer gube na posjećenosti pred najezdom sve novijih i ekskluzivnijih centara – došao je na red i najuži urbani centar. Odnosno, nakon serija medijskih prepucavanja o tome tko je veća faca i tko će na prostoru od Lenucijeve potkove do Save sagraditi najviši zagrebački neboder: Horvatinčić ili Mamić, čini se da je osvojen novi poligon za poduzetnička iživljavanja: sama povijesna jezgra Zagreba.

Novi Horvatinčićev trgovački centar planira se izgraditi u bloku zgrada između Cvjetnog trga, Ilice, Gundulićeve i Varšavske ulice, zgrada koje je – podsjetimo – isti poduzetnik pokupovao uz blagoslov Gradske uprave pod sumnjivim okolnostima, s obzirom na to da u slučaju kina “Zagreb” nije riješeno pitanje vlasništva i da Srpska pravoslavna crkva sudski traži povrat navedenog objekta. I prije negoli je omogućena ova kupnja, Grad je išao na ruku poduzetničkim projektima, pa je tako Horvatinčić uspio sagraditi Hoto toranj u Savskoj u prostorno i prometno nedopustivim odnosima blokirajući željezničku prugu i ugrožavajući promet Savskom zbog nenormalno projektiranog ulaza u podzemne garaže.

No, pošteno govoreći, Horvatinčić je samo jedan od nekolicine poduzetnika koji posljednjih godina drmaju ovim gradom diktirajući politiku gradnje i rad gradske uprave, a za dokaz toga dovoljno je provozati se zagrebačkom podsljemenskom zonom pa da se uoči u kakvim se gabaritima i prostornim odnosima, s kakvom infrastrukturom, bez osnovnih uvjeta kao što su zacrtane ulice ili pločnici... naveliko grade tzv. urbane vile, i to sve s urednim dozvolama. Potkupljivost, mešetarenje gradskim zemljištima, sumnjivi najmovi gradskih prostora i međusobni dilovi, uopće sva sila nečistih slučajeva u upravljanju gradskom imovinom i gradogradnji Zagreb prate posljednjih desetak godina bez obzira na to koja stranka formalno upravlja gradom. Današnja situacija – koju dobro ilustrira već ime Bandistan kako je ovaj grad nazvan u nekim medijima – s jedne strane upućuje na postojanje kontinuirane nebrige za javne interese građana, a s druge, na bezobzirnu samovolju uprave i kulminaciju sprege privatnog kapitala i vlasti.

Šest etaža garaža ispod Cvjetnog trga Nakon što je Grad omogućio Horvatinčiću kupnju navedenih objekata, novi se vlasnik bacio i na pripremanje terena nazivajući po medijima navedena dvorišta “štakornjacima”; leglima narkomanije, prljavštine i prostitucije, i predstavljajući sebe kao “deratizatora”, dobročinitelja koji se rukovodi interesom općeg dobra i kojem je jedina namjera istjerati iz centra grada sva zla podzemlja. Istina je takva da navedena dvorišta nisu ništa manje i ništa više štakornjaci negoli stotine drugih dvorišta i veža po centru grada i da njihovo “nečišćenje” ide na dušu ovoj kao i prethodnim gradskim upravama koje nisu pronašle modele za revitalizaciju toga dijela grada. Naime, gradska vlast pokazuju interes za zapuštene donjogradske prostore jedino ako su oni ekonomski isplativi i ako ih nanjuši neki od poduzetničkih štakora, kao u slučaju kompleksa Badel-Gorica kod Kvaternikova trga.

Kao novi vlasnik navedenog bloka zgrada zajedno s investitorima Immo World Wide, Horvatinčić je prošle godine na svoju ruku organizirao natječaj za idejno rješenje centra na Cvjetnom trgu. Na natječaj je pozvano nekoliko uglednih stranih i domaćih arhitekata; a da bi se dobilo na težini u žiri su postavljeni pojedini stručnjaci s područja arhitekture, gradogradnje i sl., a na mjesto predsjednika Slavko Dakić, pročelnik Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj. Dakić slovi kao čovjek za sva vremena, s obzirom na to da je “zakon zagrebačkog urbanizma barem 20 godina prije no što se Bandić pojavio u gradu” (riječima Feralova kolumnista i arhitekta Mladena Škreblina), i da se pojavljuje kao ključna figura u mnogim uređenjima i natječajima u gradu, pa tako i u devastiranju i betoniranju Cvjetnjaka prije desetak godina, kada je građansku inicijativu za zaštitu zagrebačkih trgova vodio pokojni prof. Radovan Ivančević.

Na natječaju za centar na Cvjetnome najboljim je proglašen projekt zagrebačkog arhitekta s adresom u Beču Borisa Podrecce, i prema njemu u tom će bloku zgrada na 50 tisuća kvadrata izniknuti polivalentan centar s trgovačkim sadržajima, luksuznim stanovima s malim bazenima i garažama. Za njegovu gradnju bit će potrebno srušiti cijeli unutarnji blok zgrada, počevši od stare Vjesnikove tiskare i zgrade kina “Zagreb”, a kao svojevrsna bijedna kompenzacija za kino ponuđen je kulturni sadržaj, veličinom neznatan u ukupnom projektu. Centar će biti otvoren pasažom na prostor trga, a njegovi su gabariti prilično gigantski u odnosu na krhkost zatečenog prostora. Gradit će se, naime, sedam katova iznad zemlje i čak šest ispod zemlje na kojima će biti smještene garaže koje primaju oko 700 automobila i kamiona. Kuda će pak prolaziti sva ta vozila ako je riječ o zaštićenoj pješačkoj zoni, te kakav će prometni kaos nastati bude li se iz danas prekrcane Gundulićeve još čekalo i na ulaz u garaže, nikoga očito posebno ne zabrinjava.

Poduzetnički interesi kroje zakone Ma koliko se danas Horvatinčić i njegovi pijuni u gradskoj vlasti pravdali da je riječ samo o idejnom natječaju koji je daleko od stvarne realizacije, nakon iskustva s desetogodišnjim graditeljskim divljanjima po Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima, treba biti jako naivan da se povjeruje kako je riječ o bezazlenoj igri ili bezopasnom predlošku za mijenjanje GUP-a na bolje, kako to poduzetnik tvrdi.

Naravno, već u startu projekt gradnje Centra na Cvjetnom trgu ne može se – ni s najboljim arhitektima – smjestiti u postojeći Generalni urbanistički plan, prema kojemu je zabranjena takva intervencija u gradskoj jezgri i gradnja podzemnih garaža, osobito u pješačkoj zoni. Dakle, da bi se izveo ovakav projekt, nužno je ili prekršiti zakon ili ga promijeniti. Tomislav Horvatinčić kaže: “Mi GUP nećemo zaobilaziti, ali tvrdimo da on nije najbolji i da ga treba mijenjati” (u intervjuu Nacionalu, 29.12. 2006.). Njegovi zagovaratelji i prikriveni lobisti po medijima pak tvrde kako ne bi trebali biti “tako formalni” i držati se GUP-a kao svetog pisma, jer, ako Horvatinčić pokaže da postoji bolje rješenje može se – jednostavno i preko noći – zakon promijeniti. Nonšalantno podilaženje poduzetničkom ukusu i interesu pokazao je i povjesničar umjetnosti Igor Zidić (u emisiji Opća praksa, inače član žirija spomenutog natječaja) prikazujući inzistiranje na zakonu nekom vrstom tradicionalizma i odanosti anakronim vrijednostima, te pravdajući ovaj projekt time da su svi veliki gradovi svijeta sagrađeni na inicijativu i za novac bogatih poduzetnika. Posljednji argument jest istinit, no podsjetimo da gradska vlast u takvim uređenim zapadnim gradovima ne dopušta nekome da za svoj novac čini što hoće, da ona postavlja granice dokuda poduzetnik može ići u svojim zahtjevima, granice koje štite građane od kaosa bezakonja i terora kapitala.

Naime, kako je moguće da intervencija za promjenu GUP-a dolazi od jednog investitora i građevinara? Zar mijenjanje GUP-a nije proces koji uključuje rasprave struke, vlasti i javnosti? Kako je moguće da se kao arbitar urbanog razvoja Zagreba postavlja osoba koja je po struci prometni tehničar i čija je karijera paradigma hrvatskog tranzicijskog poduzetništva u bezobzirnoj ekspanziji? (Vlasnik Hoto grupe karijeru je počeo na šalterima MUP-a za dodjelu vozačkih dozvola, da bi zatim otišao u Njemačku i vodio dnevni restoran i noćni bar, potom se vratio u Zagreb i otvorio restoran Babilon, postao direktor Dinama, pa veliki poduzetnik, graditelj Hoto vila, uglednik i dobitnik plakete Grada Zagreba.)

Vizija grada No, čak i kada bi Horvatinčićev projekt bio u okvirima GUP-a, ostaje da se zapitamo u kojem se smjeru razvija ovaj grad i kakvu viziju urbaniteta pretpostavlja njegova današnja uprava. Sudeći po novosagrađenome i planiranom očito je da se krećemo k nekom tužnom tranzicijskom hibridu koji pokušava imitirati dalekoistočnu ili američku poslovnost bez korijena i istodobno odnjegovati (malo)građanski identitet ruba Carstva. Grad je to koji s lakoćom briše svoj povijesni i kulturni identitet i svakodnevno žrtvuje javne kulturne prostore poduzetničkom kapitalu; koji njeguje mrtve ambleme povijesti i istodobno zatire dinamične prostore proizvodnje suvremenog identiteta.

Kada se neki gradski prostor devastira, povratka na staro uglavnom više nema; postoji samo navikavanje ili zaborav. Tako je u slučajevima Maksimirskog stadiona, Marulićevog trga, današnjeg Cvjetnog trga koji je unatoč snažnim prosvjedima građana grubo preuređen za Tuđmanova vremena... Jednako tako, dugo nakon devastacije neće se pružiti prilika za nove natječaje i moguće bolja rješenja. Preurediti gradski prostor – treba li naglasiti – nije jednako kao preurediti nečiju dnevnu sobu. Preurediti gradski prostor – ne može biti odluka jednog čovjeka ili jednog interesnog društvanca. To bi trebali imati na pameti svi mi, građani ovoga grada i – koliko god bili umorni od samovolje vlasti i bez vjere u stvarne promijene – što prije početi djelovati.