Radovi su kreirani s pretpostavkom da je grad promišljeni sustav koji ima svoj evolucijski i razvojni put te da ne funkcionira po principu nasumične potrebe za objektima
Re:Public, izložba radova s radionice Zagreb Rooms, Francuski paviljon, 11. – 19. lipnja 2015.
Prošlog ljeta, točnije u lipnju 2014. godine, održana je radionica Zagreb Rooms u organizaciji ETH Zürich (Eidgenössische Technische Hochschule Zürich) i Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, zamišljena kao suradnja fokusirana na dvije komponente, linijski crtež i grad Zagreb. Suradnja arhitekata kao crtača, pisaca i mentora u prostorima Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu odvila se od 21. do 26. lipnja 2014., čak pomalo i mazohistički, na izmaku ispitnih rokova. U lipnju ove godine pak, u prostoru Francuskog paviljona, postavljena je izložba Re:Public na kojoj su prikazani radovi izrazito minimalističke estetike nastali u sklopu radionice, prikazujući sedam crteža, finalnih produkata radionice. Mentori i autori koncepta izložbe su Marija Blagojević, Josip Jerković, Marta Lozo, Tamara Marić, Guillaume Othenin-Girard, Noelle Paulson, Luka Piškorec, Philip Shelley i Nemanja Zimonjić.
Otoci i utvrde
U kružnom prostoru paviljona bio je postavljen raster jednostavnih drvenih stolova s crtežima i ponekim citatom vezanim za arhitekturu i urbano planiranje. Nažalost, izostavljeni su tekstovi iz kataloga izložbe koji su od nezanemarive važnosti, jer pojašnjavaju crteže koji su jasni pretežito samo stručnom oku. Iako je razvojni put ideja, koncepata i projekata bio neometan, crtači su imali prethodno određene polazne točke svog rada. Naime, za početak su posjećivali i fotografirali poneke orijentacijske točke u gradu Zagrebu kao polazne momente od kojih su se kretali prema naprijed u svojim crtačkim, ali i istraživačkim konceptima. Primjerice, poznata petlja, otoci na rijeci Savi, zgrada Hrvatske radiotelevizije… Te svima poznate arhitektonske i urbane konstante u toj su radionici preuzete, izolirane iz vlastitog konteksta i prebačene u sasvim drugo značenjsko, metaforičko i literarno polje.
Otoke grada Zagreba kao fokus svog rada uzimaju dvije dijade autora: Irena Bakić i Mirna Udovičić te Matija Romić i Ivana Slavnić. Otoci grada Zagreba predstavljaju dio grada kojeg smo često kompletno nesvjesni te čiji potencijal, nažalost, nije iskorišten. Osim otoka na Jarunu i Maksimiru, rijeka Sava nudi još nekoliko njih koji se mogu iskoristiti u sklopu konkretnijih i obuhvatnijih arhitektonskih i urbanističkih projekata koji mogu potaknuti njihovo korištenje i proširiti općenitu ponudu vanjskog prostora grada Zagreba. Pohvalno je i referiranje na prijašnje projekte i autore, primjerice, projekt Savlje (1987.) arhitekta Vjenceslava Richtera koji je priželjkivao trinaest otoka na rijeci Savi povezanih mostovima za lakšu cirkulaciju ljudi.
Primjer koji je zaista intrigantan, višeslojnog značenja i brojnih polja otvorenih za interpretaciju, onaj je Eugena Čanića i Tamare Lukić, koji se bavi zgradom Hrvatske radiotelevizije, a za koji je tekst u katalogu pisao Alen Žunić. Poistovjećivanje zgrade HRT-a s utvrdom, citadelom, na prvi pogled je zabavna, ali istinita podudarnost u aspektima veličine, reprezentativnosti i organizacije. Ta zgrada kao da je osigurana prilaznim putom, odnosno prostornom prazninom oko cijele svoje osi, poput baroknog dvorca, a u unutrašnjosti djeluje kao mali grad ili čak organizam. U simboliku zgrade ulazi se kroz više perioda i na više razina, od njenog predstavljanja kao utvrde do objašnjavanja takvog centralizma medija koji su svi smješteni u jednoj zgradi kroz politiku bivše države koja je težila centralizmu na svim poljima.
Cestom do groblja
Dora Sipina i Frane Stančić tematiziraju vrtove i divljinu u urbanoj matrici, kao i konstantno prepletanje i nadmetanje urbanog i ruralnog. Tekst Emme Letizie Jones u katalogu naglašava da dinamika između asfaltnog grada i prirodnog okoliša uvijek postoji te da smo u toj velikoj neograđenoj vanjskoj sobi sami podigli zidove jedni između drugih. Kao što to uobičajeno biva, potom smo ih rušili pa opet podizali, zatvarajući taj krug života i odnosa između ulica i vrtova. Motiv rimske ceste uzeli su Irvin L. Ahatović i Ivana Stančić, obraćajući pozornost na stalnu prisutnost usmjerenosti kretanja, pravaca i smjerova u gradskom tkivu. Za taj rad tekst, odnosno pjesmu, napisao je Michael Hirschbichler. Metaforika ceste poznat je koncept divljine, želje za avanturom, nemogućnosti mirovanja i minimalne kontemplacije na jednom mjestu, no kretanje cestama u jednom te istom urbanom sustavu grada nešto je kompliciranije na razini organizacije, zbog nužde za smislenošću i međusobnim funkcioniranjem svih tih pravaca. Ovdje cesta nije otvoren pravac kojem se ne vidi kraj, već usmjerava stambene i poslovne objekte, usmjerava živote i karijere te je kao takva jednako odgovorna u organizaciji i životu cijelog tog urbanog kaosa.
Mia Kos i Roman Krajcarz crtali su kontinent u kojem su prepoznali jedan sasvim zasebni i odvojeni dio grada – groblje. Usporedili su groblje s kompletno samostalnim dijelom grada u kojem vladaju drugi te koji mi gradimo za druge, dok je Paniz Musawi u katalogu odlično zamijetio kako bi i naši gradovi bili vizualno na višoj razini da se o njima brinemo tako kako se brinemo za nekrologe.
Posljednji od crteža i proučavanih sastavnica grada Zagreba – kuće divova, crtali su Nikola Kašić i Marina Krčalić, dok je tekst u katalogu pisao Ivan Himanen. On za usporedbu spominje i poneke europske dvorce, propituje predodžbu masivnih stambenih zgrada kao nekadašnjih kraljevskih objekata. Neboderi i svima poznate ideje mašina za stanovanje iz povijesti arhitekture zasebni su dijelovi zgusnutih urbanih matrica iz kojih iskaču, ali kojima daju balans mogućnošću orijentacije s obzirom na njihove volumene. Iako na određeni način negiraju singularnost i pojedinačnost manjih, zasebnih objekata oko sebe, veliki masivi tvore važan dio slike grada.
Grad kao kuća
Svi sudionici radionice prepoznali su pojedine predloške ponovljene u planovima i projektima grada Zagreba: otok, utvrdu, vrt, kontinent, cestu, neboder. Svi su uzeli određeni performativni arhetip u vizuri naše metropole i preispitali kompletnu građu grada, prepoznajući te iste arhetipove i "šprance" u širem kontekstu urbanog sustava Zagreba. Njihov rad na svim razinama prožima spekulativna i metaforična nota, a zahvaljujući tome i otvorenom umu i očima, omogućena je i treća, asocijativna. Uzeti su momenti u planovima grada te im se pristupilo istraživački krećući u potragu za korijenima tih istih koncepata, ponovljenih i konstantno prisutnih u suvremenom gradu. Time su radovi kreirani s pretpostavkom da je grad promišljen sustav koji ima svoj evolucijski i razvojni put te da ne funkcionira po principu nasumične potrebe za objektima.
Team 10, grupa arhitekata osnovana na desetom CIAM-u (Congrès international d’Architecture Moderne, održavan od 1928. do 1959. godine, modernističkih ideja u arhitekturi i urbanizmu), davnih je dana raspravljala o gradu kao sustavu, organizmu, živom tijelu i gradu kao kući, a kući kao gradu, reagirajući na isključivo funkcionalistička razmišljanja starije generacije arhitekata okupljenih na CIAM-u. Poništavajući idolopoklonstvo koje uživa jedan objekt na pijedestalu, odnosno trgu, Team 10 je grad postavio kao živući sustav s vlastitim bolom i izuzetno elaboriranim i pulsirajućim krvotokom.
U sklopu izložbe Re:Public metaforika svakog arhetipa pronađena je kroz literarnu ispomoć, što je također jedan od doprinosa te prvenstveno arhitektonske radionice. Kao što jezik ima svoja slova i slogove, tako grad tvore elementi poput otoka, vrta, nebodera i ceste. Takvo izoliranje komponenti grada omogućava tvorbu specifičnog jezika arhitekture tog istog grada kao alata za njegovu gradnju i daljnje formiranje i transformiranje. Paralela između urbanizma i lingvistike povučena je mnogo puta; njome su se između ostalih bavili i Venturi i Peter Eisenman naglašavajući jezičnu komponentu gradova. Osim što su grad postavili kao sustav – time ga u prirodi izjednačivši s drugim sustavima kao što je primjerice jezik – spajanje vizualnog i literarnog predloška još je jedan korak dalje. Time su smjestili objekte iz neposredne okoline u druge značenjske sisteme koji su im omogućili otvaranje drugih mogućnosti interpretacije. Upravo je to krajnji doprinos te radionice – da bi množio moraš naučiti zbrajati, a da bismo projektirali urbanističke cjeline moramo znati posebnosti svake od njih i njezine sastavnice i prirodu njihova funkcioniranja u većem sustavu.
Sudionici radionice uspjeli su iz konteksta izolirati pojedine dijelove grada i raščlaniti ga na proste faktore, objašnjavajući promjenjivost svakog dijela koji su uhvatili u ruke. Ono do čega nakon raščlanjivanja i razbijanja neke čvrste konstrukcije nužno dolazi je ispitivanje kvalitete i funkcioniranja te sada rahle građe. Za nas izvan radionice ostaje pogledati oko sebe taj planirani i osmišljeni sustav te se u trenutnom stanju grada Zagreba upitati, idejama Teama 10, osjećamo li se u ovom gradu kao u svojoj kući?