10.2.2005.

Silva Kalčić  

Grad koji se ogleda u lokvi

Kožarićeve fotografije predstavljaju umjetnikovo reagiranje na okolinu i okoliš, navodi Ivica Župan, kustos izložbe fotografija jedinog hrvatskog suvremenog umjetnika – akademika. Umjesto isticanja teme u naslovu Kožarićeve izložbe istaknut je medij kao "opće mjesto". Fotografija, "oruđe gledanja", povijesno nastaje kao način preispitivanja "principa stvarnosti". Fotografska slika je istodobno kaptiranje svijeta i jezik, odnosno sustav znakova.

Na izložbi je predstavljen ciklus fotografija nastalih tijekom proteklih deset godina, koliko dugo umjetnik rabi foto aparat kako bi brzo reagirao na ono što se događa u prostorima koji ga svakodnevno okružuju. Fotografije su signirane, što je za Kožarića netipično; on svoja djela ostavlja "kao da na njima još treba raditi", pod paspartuom i ostakljenih, s tankim okvirom od letvica nanizanih galerijskim sobama poput Kožarićevih beskonačnih vrpci od staniola. Fotografije na izložbi (a autori postava su Ivica Župan i Antun Maračić) diskretno su podijeljene u nekoliko skupina motiva, a kao zajedničku formalnu potku imaju panoramski fotografski format, ponekad postavljen okomito. Prikazane su urbane vedute, streetscapes, ili interijeri koji radoznaloj, ljubopitivoj kameri otkrivaju fragmente umjetnikove ili intime Drugoga – objed za stolom, bebu na kauču, nazdravljanje anonimnih ljudi u nepoznatim prilikama... Pejzažni, uvijek cvjetni motivi na fotografijama također pripadaju uređenom, organiziranom svijetu, to najčešće nije samonikla vegetacija nego hortikulturni nasadi geometrijskih kontura u gradskom parku francuskog tipa. Riječ je o prolaženju, putem slika, uvijek istim gradom, Zagrebom, koji nam otkriva svoje manje reprezentativno lice – gornjogradskih straćara ili nakupina golemog otpada koje autor prispodobljuje nagomilanim artiklima u izlozima. Cvjetnice, roba, šljunčane piramide i cijevi pripremljene za polaganje duboko u zemlju, starudija i smeće, zapravo su varijante uvijek iste teme – akumulacije, gomilanja, gvalji homogenih stvari materijalom (šljunak) ili sadržajem (otpad). Supostavljeni su kaotičnost i uređenost koji daju jedinstvenu sliku svijeta. Fragmenti "stvarnog" života opterećeni su "viškom značenja" u vidu dućanskih logotipa, neonskih krasopisnih šara, obavijesti i zabrana ponuđenih na prometnim znakovima, vizualnog vikanja grafitti slikarija – na sve se strane gomilaju informacije koje privlače prolaznikovu rastrojenu pozornost (Isusova preporuka ljudima, uostalom, glasila je: "postanite prolaznici"). Možemo govoriti i o ciklizaciji kao Kožarićevoj operativnoj metodi – prikazan je Zagreb u četiri godišnja doba i u njihovim smjenama (ne vidimo, međutim, stablo s kojega otpada kadrom uhvaćeno lišće), pa tako i zlatna kugla Prizemljenog sunca (u Bogovićevoj ulici) koja dobiva karikaturalni "izraz" pod snježnom kapom (ista skulptura u parku na Korani u Karlovcu nalazi se ispred kulise gotovo šume). Na drugoj fotografiji zamijetit ćemo da je kugla "ispisana porukama frustriranih, kao psihogram strašne gradske neuroze" (Marina Baričević).

Umjetnost = život

Snijeg je ready-made materijal koji umjetnik modelira, kojim stvara stilizirane antropomorfne figurice koje će "nasaditi" na ogradu svog balkona, i potom ih fotografirati. Mnoga su prikazana mjesta dio umjetnikove paralelne, neformalne biografije – pa tako i Dolac na koji gotovo svakodnevno odlazi. Jednakovrijednim prikazivanja smatra kuhinjski i atelijerski interijer, u kojima vlada ista kreativna eksplodiranost stvari. Kožarićeve su fotografije, dakle, "dubliranje stvarnosti", prikazivanje "malog čovjeka" i "običnog predmeta", koji može biti i otpadak, simbolički predstavljajući fragmentirano zapažanje iz kojeg čovjek uči i zaključuje o cjelini svijeta. Naročito je zanimljiv ciklus fotografija razlomljenih/frakturnih slika u uličnim lokvicama – tako će Cibonin toranj snimiti ne kao reprezentativni valjak koji stremi nebu, nego kao vlastiti obrnuti (naglavce) odraz u vodi koja se zadržala u pukotini na asfaltu. Prema Županu, "mlake su medij projekcije neba u nultu parternu razinu" iščitane kao "Kožarićeva anarhistička nespremnost na pomirbu s bilo kojom zadatošću", pa i onom neba iznad pojavnog svijeta. Odrazi preispituju osjetila promatrača, "fikcionaliziraju" fotografski dokument. Fotografija je tretirana kao dokument stvarnosti posredovane osjetilima čime Kožarić u izložbenu nisku nemonumentalnih prizora uvodi vrijednost vlastita iskustva, na fluxusovski način, bez naknadnih intervencija u pozitiv ili negativ fotografija, uvijek u bojama vidljivog svijeta. Jedini fake detalj je autoportretiranje maskiranog Kožarića, kamuflaža u vlastitim fotografijama na donekle hitchckokovski način. Prisjetimo se, pokret Fluxusa (osnovanog 1961.) teži postizanju dojma prolaznosti i spontanosti umjetnosti, protivljenjem svakom autoritetu, mišljenja da nema razlike između umjetnosti i života. Činjenice realnog života bivaju posvećene kao umjetnička djela, prema ideji da je svaki čovjek i umjetnik i umjetničko djelo jer umjetnost = život. Na tom tragu Kožarić je već povijesnom gestom premjestio cijeli svoj atelijer na Documentu 11 (Kassel, 2002.) i ondje nastavio sa svakodnevnim radom, na taj način dovodeći u pitanje ne samo značenje pojma retrospektivne izložbe "već i samu narav umjetničkog djela". Umjetnikov atelijer postaje laboratorij u kojemu će se sresti i izmiješati kvalitativne odrednice poput umjetničko djelo/publika i publika/umjetnik. Uostalom, ne tvrdi li Heinrich da je jedino još moguća umjetnost slučajna ili retrospektivna.

Potreba uranjanja u grad

Društvo je materijal od kojeg će Kožarić, primarno kipar, zamiješati svoje radove, koristeći kao alat fotografsku kameru i "prirođenu znatiželju". Društvo je dio prirode i najviši oblik njezina prikaza, prema Durkheimu. Objekti fotografiranja imaju osobitost koja nije, prema Ianu Heywoodu, činjenična jedinstvenost već ima značenje koje u našim životima imaju stvari, ljudi i događaji koje se ne može ni zamijeniti ni reproducirati – kao utjelovljen, privremeni doživljaj. Ljudski su likovi na Kožarićevim fotografijama štafaža urbane scenografije, oni su "drugi" i "bližnji" koji nastanjuju izvanjski svijet na čije detalje umjetnik usmjerava oko svoje kamere. Fotografsko kadriranje simulira filmsko: nagnuta linija horizonta, perspektivna skraćenja, ogromna razlika u mjeri objekata u prvom (krupnom) i drugom planu, slučajni motiv u fokusu (nenaglašeni fokus) slike... Na gotovo dadaistički način umjetnik jukstaponira heterogene predmete, prizor mokrih kišobrana odloženih pred dućanskim vratima priziva fotografiju Čovjeka Zrake (Mana Raya) Lijepo kao slučajni slučaj kišobrana i šivaće mašine. No prije svega, Kožarićeve fotografije su prikaz mizanscene jednog grada, urbaniziranog teritorija s kojim je umjetnik (rođen 1921. u Petrinji, živi u Zagrebu) emotivno i praktički vezan. Grad ugrađuje u sebe svoje stanovnike, život u gradu Irving Blum je (na primjeru L.A.-a) usporedio s "polakim potonućem u zdjelu tople kaše". "Grad" umjetnik razumijeva kao historijski osebujan način viđenja, strukturu vidljivoga, suprotstavljeni Konceptni grad moći i pješačku poetiku otpora (prema De Certeau). U svome gradu Kožarić prepoznaje "fantastični svijet običnoga", stvari kakve jesu, ništa vrijedno pamćenja, izdvajajući nedignitetni fragment svakodnevnice u fotografskom flash-backu. Za razliku od vrsta (uključivo ostale vrste ljudi) koje ga obilježavaju, figura umjetnika teritorij naprosto, prolazeći gradom s kamerom, bilježi.

Tako je svojedobno (u katalogu izložbe u Modernoj galeriji, Zagreb, 1987.) Kožarić zaključio: "Istražujući, došao sam do toga da mogu reći da sam na tragu umjetnosti i to mi je dosta".