Grad zabranjenih boja

U sklopu serije predavanja La fabrique du projet Manuelle Gautrand je predstavila svoj sada već gotovo dovršen, iako i dalje kontroverzan projekt Izložbenog Citroenova paviljona na Elizejskim poljima. Francuska je zemlja kontradikcija, Robespierra i Napoleona, revolucije i administracije. Taj dualizam snažno je izražen u svakodnevnom životu zemlje i njezina glavnoga grada. Paviljon Citroena nije pretjerano revolucionaran projekt, u usporedbi s Friendly Alienom u Grazu definitivno gubi trku. Ta dva objekta nisu ni u istoj kategoriji. Ovdje je riječ o jako umjerenoj zamisli čija konfliktnost leži u njezinoj lokaciji. Champes-Elysees su simbol Pariza jednako snažan kao Eiffelov toranj. Jer Pariz je grad ulica, a mjesto zaustavljanja su njegovi izlozi umjesto trgova. Projekt je prošao trnovit put usklađivanja sa zakonima i gabaritima, među kojima se ističe zabrana korištenja boje na fasadi. Premijerna ekstravagantna građevina je ipak bila Public drugstorey američkog arhitekta Michelea Saeea otvorena 2004., koja je na neki način probila led. Prije dugoočekivanog Citroenova paviljona došli su Peugeot, Renault, Toyota i Mercedes, svi odreda mnogo umjereniji.

Prijelaz arhitekture u formu skulpture

Manuelle Gautrand je sudjelovala u natječaju na poziv Deutsche Architektur Museuma i prema vlastitim riječima natječaj sasvim neočekivano i dobila, pobijedivši između ostalih i Zahu Hadid, Libeskinda i Portzamparca. Radi se o relativno mladoj arhitektici, iz klase 1985. (dakle, formirana u punom cvatu postmodernizma koji izgleda nije ostavio dubljih tragova) u čija dostignuća spada sudjelovanje na Bijenalu arhitekture u Veneciji u čak dva navrata, 2001. i 2005. (kada se predstavlja s ovim projektom za Citroen), rekonstrukcija administrativnih prostora Georgesa Pompidoua 1996., Sveučilišni centar u jednom od posljednjih “novih gradova” na periferiji Pariza Melun-Senarta 2000., i projekt tzv. Centra za kreaciju i difuziju spektakla u Rambouilletu, čije je dovršenje predviđeno za 2008.

Dizajniranje izložbenih salona automobila zanimljiv je trend koji lansiraju projekti Zahe Hadid ili M. Fuksasa. U svakom slučaju, sve polemike koje su pratile ovaj projekt nevjerojatna su reklama Citroenu. Citroen je za novu gradnju napravio mjesto, srušivši stari neadekvatni salon. Riječ je o iznimno uskoj parceli od 12 metara koja je a priori odredila vertikalni karakter objekta. Arhitektica je naglasila kako je “labavi” program natječaja i sloboda koju je isti ostavio uvelike stimuliralo njezinu kreativnost. Dvije misli bile su odlučujuće: potreba da se izložbeni prostor, platforme za izlaganje automobila organiziraju u vertikalu, i želja da ta konstrukcija od čiste utilitarne prijeđe u formu skulpture. Važna je bila i staklena opna koja je od samog početka slijedila liniju okolnih zgrada a kasnije se i pokorila neumoljivim gabaritima (granice zgrada koje je tu podigao barun Haussmann).

Kamuflažna arhitektura

Glavna fasada započinje ponavljanjem linija starog izložbenog Citroenova prostora koje se lagano deformiraju dok ne poprime gabarite logotipa te velike automobilske kompanije. Potom se s druge strane zgrade, nevidljive prolazniku, ali odlučujuće za atmosferu unutrašnjeg prostora, raspoređuju u gotovo pravilnu mrežu staklenih ploha. U početnoj fazi projekt je predviđao žarko crvene Citroenove logotipe koji se javljaju u obliku vitraža na glavnoj fasadi, ali uskoro su krvavo crvene plohe bile prekrivene prozirnim translucentnim bijelim premazom kako bi bile u skladu sa zakonom koji zabranjuje korištenje boja na fasadama Elizejskih poljana. Tako je fasada dobila bijeli plašt koji postaje roskast gledano pod pravim kutem za sunčanih dana, a noću se konačno pretvara u red lights district. Fasada je samostojeća, okviri su posebno napravljeni u Njemačkoj i kasnije u velikim komadima preneseni do Pariza jer se nijedna francuska tvrtka nije usudila upustiti u izradu tako kompliciranih detalja. Profili okvira su nejednaki i variraju debljinom kao i sama staklena opna koja mutira kako bi se zadovoljili zakone statike.

Šest platformi na kojima se okreću najnoviji Citroenovi modeli postavljene su jedan iznad druge, umnožene i razlomljene u odrazima reflektirajućih ploha kojima su obložene te iste platforme s donje strane. Bijele stepenice povezuju sve nivoe u besprijekorno bijelom prostoru s crvenim Citroenovim znakom, koji je unutar zgrade zadržao svoju intenzivnu boju. Početni prijedlog predviđao je zaobljene površine, međutim Citroen je prosudio da bi nastali odrazi ružno deformirali njegove automobile, a kako je riječ ipak o nekoj vrsti muzeja automobila kompromis je postignut izlomljenim površinama koje istodobno prikazuju automobile iz mnogih kuteva i tvore neku vrst kaleidoskopa. Citroen je imao još jednu primjedbu, a riječ je o neekološkoj prozirnoj staklenoj fasadi koja nije bila u skladu s ekološkim karakterom njihovih automobila i imidžom kompanije. Tako je većina staklenih ploha zaogrnuta istim prozirnim, translucentnim bijelim plaštom koji je upotrijebljen za kamuflažu crvenog logotipa na glavnoj fasadi.

Sve prepreke s kojima se suočila arhitektica na kraju su urodile možda još zanimljivijim i suptilnijim rješenjima. Smjelost i “modernost” vlastitog projekta objašnjava ili opravdava klišeiziranom tvrdnjom da je arhitektura današnjice baština budućnosti.