Grad Žena

U gradu u kojemu su na području organizacije umjetničkih, uže likovnih manifestacija i u mainstreamu i u “getu” alternativnih inicijativa i događanja sve do potkraj devedesetih godina 20. stoljeća uvjerljivo dominirali muški protagonisti art scene poput Božidara Jelenića, članova skupine Crveni Peristil, da ne nabrajam ravnatelje, predsjednike udruga, muzealce, galeriste, funkcionere pri fondovima, vijećima, komisijama, odsjecima, odjelima i odborima “za kulturu/umjetnost” pri organima vlasti/uprave – napokon se dne 20. siječnja 2007. na veoma reprezentativnom i auratičnom mjestu u središtu grada (u povijesnoj Gradskoj vijećnici preobraženoj u izložbeni prostor i projekcijske dvorane) dogodilo nešto drugo, novo, “ženskim predznakom” radikalno određeno. I to, ne samo “vođeno ženskom rukom, ujedno nježnom i veoma snažnom” – kako prigodom svečanog čina otvorenja izložbe Žena na raskrižju ideologija reče Tamara Visković, misleći na kuratorske kvalitete filozofkinje, povjesničarke umjetnosti, likovne kritičarke, free lance kustosice, kreativne frontwoman i sudionice brojnih multimedijalnih projekata i performancea Ane Peraice – već mahom kreirano ženskim senzibilitetom, okom, i, napokon, “rukom” sedam ex-yu, europskih odnosno svjetskih povratnica/iseljenica/nomatkinja: Neli Ružić, Lale Raščić, Tanje Ravlić – Čelić, Kristine Restović, Tine Gverović, Renate Poljak i Sandre Sterle, koje su sve nekim odnosom i referencijama povezane sa Splitom, Dalmacijom i Hrvatskom.

Indeks žena

Numerološki, dogodilo se da magične brojke “đavoljeg” Kvaterniteta, “četveroroge zmije” iz tamne htonske, haptičke underground sfere Majke Prirode, Geje, Djevice Marije (koja, eto, uz dogmu o muškom “Presvetom Trojstvu” priključuje subverzivni gnostički problem “Četvorstva”, Njene suvječnosti s božanskom trijadom!) i Venerina broja (sedam) simbolički rasporede na četiri kantuna (a ne u trokut) kompleksnu manifestaciju koja će pored navedene izložbe i prezentacije radova međunarodno poznate hrvatske umjetnice Brede Beban (čiji je sjajan dvokanalni digitalni film za galerijsko prikazivanje Najljepša žena u Guči nedavno u Rijeci u organizaciji MMSU-a imao svjetsku premijeru, u sklopu galerijske prezentacije triju radova u Malom salonu, Prekrasnog progonstva, peterokanalni digitalni film, 2003, Malih filmova za plakanje, kompilacije od šest filmova nastalih 2002.-3, te prvospomenutog iz 2006) trajati do 20. veljače – okupivši brojne umjetnice i  teoretičarke s četiri kontinenta.

Kao prethodnica cijeloj manifestaciji realizirana je nekoliko dana ranije u Salonu Galić interaktivna instalacija Indeks žena nadopunjena plakatima – pozivima na istodobnu anonimnu anketu – uvijek istraživački usmjerene umjetnice Andreje Kulunčić. U anketi su putem besplatnih telefona žene odgovarale na pitanja jesu li u ovome društvu zadovoljne svojim položajem, diskriminirane ili pak zlostavljane. Na taj rad Andreje Kulunčić te na  anketu odmah je na otvorenju središnje izložbe ukazala kustosica Ana Peraica.

Stanje egzila

E, sad, raskrižje odmah asocira na četvorstvo “Svetog Križa”, na Raspeće kao obvezatan i središnji element svake propisne kršćanske mandale. No tko je na ovome splitskom raskrižju raspet? Pa, vidite, ne, ovom prigodom nije Sin Božji, nije Isukrst, nego žena – i to na raskrižju ideologija. Stoga uvijek subverzivna i oštra (“zmijskog”!) jezika Ana Peraica prigodom otvorenja nije puno trošila riječi na estetsku, vizualnu odnosno “plastičku” stranu izložbe/manifestacije, nego je odmah referirala na alarmantne statističke podatke o položaju, nedaćama, sudbini žena u situaciji “egzila” odnosno izmještenosti iz gotovo podjednako zabrinjavajuće “domaće idile” u koju će se, budu li imale sreće, jednog dana kao povratnice – vratiti, doduše “žive ili mrtve” (ovdje ne citiram Peraicu, nego filmski žanr potjere odnosno lova na glave ili pak na – vještice). Pod pojmom “egzila” nije nužno ograničiti se samo na izmještenost od “korijena” u inozemstvu; moguće je i kod kuće, “doma” biti prognanik, gore no u egzilu: inače ni izmještanje, odlazak, ne bi uvijek bili toliko neizbježni. To valja imati na umu da bi se bolje shvatile sve socijalno-emotivne konotacije i žaoke prividno krajnje intimistički, subjektivno usmjerenih radova raspoređenih u sobe, izbe na katovima u lijepom zdanju Vijećnice.

Još jedna moja “antimaskulinistička” digresija: da je zlatnom dobu “mačizma”, to jest bezuvjetnoj tiraniji macho-idiotizma, na splitskoj umjetničkoj sceni povijesno odzvonilo, meni je bjelodano sinulo čim sam prije jubilarnih desetak godina – radeći Splitski salon ’97 – u Splitu upoznao zapanjujuće inteligentnu i elokventnu još studenticu Anu Peraicu. Budući da sam već dulje bio u sudskom radnom sporu s Modernom galerijom Rijeka, veoma sam rado pristao surađivati na novoutemeljenom listu znakovita imena DIŠPET (koji je čak dva broja uspio objelodaniti!) i predložio njenim kolegama i umjetnicima iz A.A.A. (Adria Art Annale) da upravo njoj – zato što je neosporno odlikuju određene komparativne prednosti pred muškim primatima iz lokalnog art-rezervata – povjere koncepcijsko, a može i organizatorsko vođenje prvog na redu izdanja AAA (dok sam ja na poziv splitskog HULU-a s radovima članova te udruge na zadanu temu Skulptura “imao preča posla” od pogibeljnog diplomatskog mirovnog posredovanja između zaraćenih artističkih tabora u Splitu potkraj burnih devedesetih. Upravo se tih godina tri žene na splitskoj sceni postavljaju kao novum u “vođenju priče”: otprije društveno izuzetno djelatna – ali ne toliko likovno profilirana – Sonja Barač Rudinsky koja pokreće Galeriju GHETTO (uz angažman umjetnika Željka Jermana), već spomenuta Tamara Visković (koja je u međuvremenu imenovana pročelnicom za kulturu i značajno utječe na profiliranje i artikulaciju tamošnjih prilika) i – u teorijskom smislu najdiferenciranija i najradikalnije usmjerena – Ana Peraica. Ergo, da zaključim digresiju, nekoliko veoma markantnih žena uspjelo je – u suradnji ali nerijetko i konfliktu s “duhom sredine” u desetak herojskih godina borbe za vlastiti opstanak i razvoj na Sceni izvesti pravi “kopernikanski obrat” u korist samoafirmacije i promicanja ženskih prava na govor, spolno samoopredjeljenje, izbor, stvaralaštvo, javno izlaganje, društveno i političko priznanje, pa, napokon, i na odgovarajuću participaciju u Vlasti. A generacija umjetnica i teoretičarki koja je počela s djelovanjem osamdesetih (starije) i posebice devedesetih godina napokon je na nepobitno reprezentativan i respektabilan način dobila priznanje Grada i Nacije za svoju djelatnost i značaj, što je učvršćeno upravo izborenim mandatom da se baš ova umjetnička odnosno trans-artistički kompleksno angažirana manifestacija po njihovoj slobodnoj koncepciji i pod njihovim vodstvom realizira. Okolnost da je Projekt Žena inauguriran upravo u politički markantnom zdanju Gradske vijećnice daje svemu potpuno zasluženi sjaj i svečanu auru.

Protiv represije muške vladavine

Ta manifestacija nije veoma važna jedino za Split i regiju, već nadilazi okvir sredine i predstavlja jedan od značajnijih kulturnih događaja po kojima ćemo pamtiti siječanj i veljaču 2007. godine. Jer ne radi se tek o “dišpetu” lokalnim muškim šovinistima ili pak mediokritetima. Naglasak izložbe nije toliko na mogućoj artikulaciji pozicije u odnosu na “homoerotsku” komponentu kako vladajuće kulturne elite tako i “outsidera” po vokaciji ili pak prisili ni na “queer” pitanjima uopće, već upravo na represivnom režimu “muške” vladavine (bez obzira na “spolnu orijentaciju” muškaraca na art-tronu) koja je potiskivala djelatnost žene/a – također neovisno o njihovoj orijentaciji (nije podjela na liniji heteroseksualno – homoseksualno, vulgarno rečeno “pederi” – “lezbe”, kako bi najradije stvar “razumjeli”, to jest pogrešno protumačili upravo prestrašeni, ugroženi “pravi muškarci” na pravim kultur-političkim položajima te umjetnički retardirani pripadnici muškog roda ) – i u splitsko-dalmatinskoj regiji i šire odnosno više.

Peraica je – poput Marine Gržinić u Sloveniji – usprkos kolektivističkim trendovima prisutnim i na “umreženoj” sceni s jako determiniranom Platformom (Clubture, WHW, Kontejner, cijela hrvatska postsocijalističko-postsorosijanska NGO-scena) razvila neku vlastitu, naglašeno individualističku, anarhoidnu, “neuhvatljivu” strategiju i taktiku djelovanja ne jedino u Splitu nego i inače, a intencija izložbe i cijelog projekta nije zaoštravanje, već je postavljena prilično široko i jako urazličeno s obzirom na sve moguće habituse žena – povratnica/nomatkinja. Intencija je realizirati u prvom redu u Splitu jednu moguću širu “platformu” na kojoj će biti moguće povesti na relevantnoj teorijskoj razini kritička diskusija sa ženskim, ali i muškim sudionicima o ŽENI na raskrižju ideologija (na 4 kantuna!). Za razliku od kolegica iz metropole, Peraica je kao free lance intelektualka i kustosica u Splitu prilično usamljen egzemplar, pa se jako ističe u lokalnom miljeu i dobiva poziciju svojevrsnog lidera cijele scene, što ne znači da je to mjesto “silom” zauzela, već da je, kako rekoh, veoma usamljena – poput “guske koja se približava vrhu” iz heksagrama 53. kineske Knjige promjene (Yi Ching). “Vrh” je osamljeno mjesto; malo tko je razumije.

Eksplicitnija tematizacija problema uniformnosti – u prvom redu muškaraca u hijerarhijama (ili na društvenim piramidama, kao u Gibsonovih Maya u Apocalyptu, gdje se srca čupaju, a glave kotrljaju niz stubište kao krumpiri na tržnici) – bilo političkim, vojnim, gospodarskim, bilo tek kulturnim nazire se u instalaciji Lale Raščić Nevidljivi general/Noć iguane, gdje je pored video instalacija na zid postavljena i serija od sedam monokromnih  crteža (akvarela, ali lišenih kolorita) s “portretima” vojnih uniformi koje lebde poput fantoma jer u njima nema lica (na primjer, neuhvatljivog, nevidljivog lica generala Ante Gotovine,  čijim se fenomenom i medijatiziranošću eksplicite bavi rad na jednoj razini recepcije), nema nikoga u smislu osobe, te tako reprezentiraju upravo idealno ostvarenje cilja – ideala jednoobraznosti.

Između nomadskog i sjedalačkog

 Žene pak zanima interpersonalni odnos, odnos ja – ti, intimna pitanja i iskustva, emocije, čemu teži veoma dojmljiv rad Neli Ružić Del Castillo (koja se u Split vraća iz Mexica, gdje je sa suprugom) Krevet djeda i bake, koji uključuje dvije instalacije, jednu s komadima specifične tkanine s izvučenim nitima i video instalaciju na kojoj gledamo fotografiju kreveta prekrivenog bijelom plahtom s jastucima; vidimo lice autorice dok predano liže tu imaginarnu plahtu na fotografiji dok se plahta-fotografija ne navlaži te promijeni pred našim očima. Noseći u sebi popudbinu inih zemalja, kultura, kontinenata i druge umjetnice, raspete između “glatkog” i “prugastog”, nomadskog i sjedilačkog načela (Delleuze/Guattari, Tisuću ravni), elaboriraju pitanja identiteta, doma, “korijena”, modela stablo – vriježa u nama i na mjestu odakle potječemo, kamo idemo – odakle se vraćamo… Tako gledamo radove Okolo naokolo Sandre Sterle (Zadar), video Tanje Ravlić Čelić koji se bavi također precima, bakom, Pustijernu, video Tine Gverović – koja se upušta u simboličku “arheologiju” znanja o specifičnom toposu života, povijesti, koji rukama razgrće i riječima komentira vlastitu akciju odnosno reflektira za se o njoj, vraća joj se, intravertira je poput mantre… Takve vidove osebujnih rituala, obreda, mantri, kontemplacije okrenute precima, korijenima, toposu, sebi samoj u tome kontekstu pokazuju mnogi radovi, te je tako u ispitivanje ugrađena i antropologijska, pa i etnografijska komponenta (od elemenata folklora do etnografije postkomunizma). Kristina Restović izlaže instalaciju Zaručnički i vjenčani prsten, a Renata Poljak Velika očekivanja.

Na marginama velikih priča

U katalogu izložbe istaknuta je sljedeća teza: “Dovoljno je postaviti izložbu sedam umjetnica iz Splita ili onih vezanih za Split da bi se dobila sasvim kvalitetna internacionalna izložba. Ipak, generacija ženske dijaspore (prvi val 1991, drugi oko 1999) iskusila je probleme kulturalnoga prevođenja.” Valja napomenuti da je i voditeljica projekta Ana Peraica iskusila draži i probleme “egzila”, dijaspore i nomadizma, koje je usput i teorijski i praktično ispitivala i na vlastitoj koži, te je temeljito pripremljena za diskusiju na tu temu. Kako je najavljeno, cijeli istraživački projekt koji se nadovezuje na inauguracijske izložbe bavit će se pitanjem položaja i djelatnog angažmana Žene (u svim društvenim ulogama) u sredini u kojoj se izložba odvija, ali ne jedino u toj sredini. Umjesto pohvalama mudrosti organizatora (HULU Split, na otvorenju dostojno zastupan po aktualnom predsjedniku Mateu Perasoviću), velikodušnosti sponzora (Ministarstvo kulture RH, Grad Split, Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH čija je predstojnica Helena Štimac Radin prigodom otvorenja izložbe izrazila podršku organizaciji i intencijama projekta te istakla da to po značaju nadilazi okvire Grada odnosno Županije) i sličnim nabrajanjima zaslužnih “za stvar”, prilog o izložbi Žena na raskrižju ideologija završit ću najavom splitskog predstavljanja Brede Beban – čiji filmovi nisu toliko usmjereni na problematiku lokalne situacije koliko na “subjektivan pristup i emocije koje se pojavljuju na marginama velikih priča o politici, zemljopisu i ljubavi”, kako je to formulirano u katalogu “ŽENA…”: “Ženska erotika (za razliku od pornografije), heroji i antiheroji našega doba, nasilje u obitelji, matrilinearno nasljeđivanje, tradicionalni ugovori s Bogom, muškarcem i državom, ženski autizam (picnolepsija), fenomen devedesetih: žensko iseljeništvo, čeprkanje i prebi-ranje” … Btw., splitski postkonceptualni umjetnik i mislitelj posvećen ženama Zlatan Dumanić dao je neosporan prilog preispitivanju povijesne uloge AFŽ-a u konstituiranju samosvijesti u “domaćih” žena, pa posebno pozdravljam njegovo uključivanje u program. To je tek jedna od skrivenih niti u potki suptilnog tkanja mnogih relacija koje se više od jednog desetljeća trebalo predano tkati da bi u Splitu došlo do jednog ovakva istraživačkog projekta u kojemu sudjeluje plejada domaćih i inozemnih aktera transregionalne i transnacionalne “scene”, odnosno neformalne, spontano nastale “mreže”.