Nataša Govedić  

Gradski ured za makijavelizam?

Konkretne posljedice nezapamćeno nesposobne administracije Gradskog ureda za kulturu, dakle svih Bandićevih fikusa-funkcija u rasponu od humorno nekvalificiranog pročelnika Gradskog ureda za kulturu, magistra prometnih znanosti Ivice Lovrića, preko domaloprijašnjeg Komedijina marketinškog kuhara Tedija Lušetića (sada u funkciji zamjenika pročelnika GUK-a), do glavne egzekutorice prosječnosti ili savjetnice za kazalište Marije Leko (potpuno neafirmirane u bilo kakvom umjetničkom ili barem producentskom polju stvaralaštva), ove se kazališne sezone manifestiraju kao učinkovito zatiranje bilo kakve kazališne izvrsnosti, eksperimentalnosti ili intelektualne zahtjevnosti.

Kultura profesionalnih aparatčika

Nisu u pitanju samo financijski udarci koje trpi nezavisna izvedbena scena, reducirana na protestne preformanse i život koji se može jedino usporediti s ratnim godinama najelementarnijeg preživljavanja. Unatoč svim nagradama i priznanjima koje upravo ta nezavisna scena dobiva na međunarodnim festivalima i gostovanjima, patriotizam Bandićevih ljudi sastoji se u financijskom ponižavanju ili otvorenom rezanju sredstava upravo onima koji imaju najzapaženije rezultate. Sve je to prilično logično: profesionalni aparatčik Bandićeva režima (trolist Lovrić/Lušetić/Leko) može prepoznati jake autorske ličnosti samo kao potencijalnu prijetnju novom tapecirungu svoje fotelje, što znači da će ih na ovaj ili onaj način pokušati izbaciti iz igre. Dakako s puno fraza o tome kako svuda vlada recesija, začudo jednako povoljna za funkcije na vlasti, kao i bankarske čelnike, a nadasve praktična i kao isprika za uništavanje umjetnosti i kulture.

Treba podvući da su jednako destruktivne posljedice Bandićeva kadra i na čelu velikih gradskih institucija, dakle Kerempuha, HNK-a, ZKM-a, Gavelle, Zagrebačkog plesnog centra i Komedije. Navedena kazališta daju sve od sebe da nas teatar tekuće sezone ničime ne podsjeti kako bi pozornica morala biti mjesto najvećeg autorskog integriteta, a ne “opreznog”, ciničnog, nemotiviranog, zabavljačkog i bazično nimalo rizičnog otaljavanja umjetničkih zadataka. Zapuštenost čitavih kazališnih kuća, učmalost na razini reprezentativnih institucija, latentna depresija umjetnika koji izlaze na pozornicu u projektima koji nikome ne znače ništa više od zajedničkog dijagnosticiranja trijumfa površnosti, kao i repertoari nad čijim bi se manjkom programatorske profiliranosti lagano rumenila i malo kvalitetnija mjesna zajednica, do danas nisu prošli ni kroz kakvu ozbiljnu reviziju. Situacija se nije promijenila čak ni tijekom niza skandala oko nemogućnosti da na čelo HNK dođe bilo koja osoba s umjetničkom vizijom, umjesto poslušničkim stavom prema gradonačelniku. Svima je jasno da Bandić upravlja kazalištem na isti način na koji upravlja parkiralištima: čini što god hoće, mimo Skupštine, koja je iznevjerila svoju svrhu već i stoga što ga tretira kao odlučujući čimbenik. Dodjela Medalje grada Zagreba osobi koju Skupština nije izabrala (ultrakonzervativnoj Judith Reisman), kao i skandal oko zabrane Gavellina plakata, konzistentno pokazuju da u velikom teatru gradske korupcije glavnu ulogu ima osoba koja nas sve svodi na mjeru sajmišta. I baš kao na sajmištu, kad nestane velik novac namijenjen nezavisnoj kulturi, svi pognu glave i prave se da nisu vidjeli kamo je odletio. Zbog toga je nedavno osnovana i Udruga za nezavisnu medijsku kulturu (UNMK) s ciljem pokretanja prekršajnog postupka protiv zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i pročelnika Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport (GUK) Ivice Lovrića, kao i protiv Grada Zagreba i GUK-a kao tijela javne vlasti. Citiram tekst s H-altera: “Razlog za osnivanje udruge je onemogućavanje pristupa informacijama koje se odnose na postupak odlučivanja o dodjeli sredstava na natječaju za javne potrebe u kulturi za 2012. godinu, odnosno sustavno kršenje Zakona o pravu na pristup informacijama (ZPPI).”

Makijavelizam i njegovi kritičari

U svojim povijesno obilato iskušanim savjetima za manipulaciju narodom, Machiavelli je vrlo precizno zadao ulogu “vladara”, u kojoj je veoma lako prepoznati i figuru Milana Bandića. Vladar je osoba koja čini sve da se izvana doima skrušenom, premda pri tom čeličnom rukom odlučuje o središnjim javnim poslovima. Za vladara je najbolje da se prikloni kršćanstvu, jer je uvijek bolje imati podanike koji su navikli na poslušnost i inherentnu “grešnost”, nego podanike koji razmišljaju je li neki postupak častan ili nečastan. Vladar može nametati sve vrste poreza svojim podanicima, opravdavajući se teškim stanjem u zemlji. Poželjno je da pri tom često ispada zaposlen do točke krajnje iscprljenosti. Ključno: vladar može mijenjati političke stranke i političke orijentacije ovisno o tome na koji mu je način najoportunije zadržati se na vlasti. U makijavelističkom sustavu, nadalje, kazališta više biti ne može, zato što ga je zamijenila velika trgovina sitnim i krupnim “podilaženjima” vladaru; ceremonijalnost poslušništva. Ravnatelji čuvaju svog “dobročinitelja” od potencijalne kritike kazališnim sredstvima i odmah izvršavaju sve njegove izravno ili neizravno otkomunicirane željice.

Zbog takvog sustava javnog spektakla, najveći ili bar najnagrađivaniji glumac novije hrvatske povijesti, Vilim Matula, u Bandićevu Zagrebu nema nikakav prostor u kojem bi mogao stvarati kazalište, a nije ni član nijednog od postojećih ansambala. Matulin rad, međutim, nije moguće politički marginalizirati i ušutkati, kao što nije moguće “preskočiti” performanse Selme Banich (uzvratni dar govna u kutiji najprije poslanoj Gradskom uredu za kulturu, obrazovanje i šport – a zatim pohranjen u Muzeju prekinutih veza). Recentni opus Siniše Labrovića, posebno hodanje na koljenima oko gradske Skupštine koja se pretvorila u Crkvu bandićizma, daleko je veći i trajniji  spomenik režimu javne uprave aktualnog gradonačelnika, nego sve njegove fontane (kičeraja), koje imaju za cilj zamagliti bizarne odluke o raspodjeli novca iz javnog proračuna. Obzirom na to koliko je već dugo Milan Bandić na vlasti, nije ni čudo da mu se pogled zamutio. U ovoj etapi, postaje već tragikomično koliko nije u stanju razumijeti posljedice svog političkog misperformansa. Kad bi funkcija znala čitati, naučila bi da je uljuljkanost u samovolju svakog pojedinog makijavelističkog vladarčića koštala mandature. Svaka figura od slame doživi svoj fašnik.

Prazni prostori

Kazališta nema i zato što se predstave ne mogu raditi po prinicpu apsolutnog žrtvovanja umjetničkog vremena, znanja i energije radi samo jedne ili dvije premijerne izvedbe, a zatim skidanja zahtjevnijih predstava s repertoara Zagrebačkog plesnog centra, Scene Travno ili Scene Gorgona pri Muzeju suvremene umjetnosti (nabrajam mjesta na kojima bi trebalo nastajati nezavisno kazalište). U svim navedenim institucijama nema osoba koje bi tamo bile zaposlene zato što vladaju organizacijskim i produkcijskim umijećem pragmatične podrške umjetnicima. Naprotiv, to su prazni i opustošeni prostori, u kojima umjetnici rade sve segmente kazališnog posla, od pometanja scene i nabave kostima i rekvizita, do pripreme izvedbe i pospremanja za sobom. To su također prostori lišeni bilo kakve repertoarne politike ili vizije, baš kao i mogućnosti da u njima zažive specifične publike, zainteresirane za eksperimentalnu scenu. Stoga je manjak interesa uprava ZPC-a ili Gorgone za uspostavljanje stabilne publike jedan od prvih simptoma upravljačke promašenosti navedenih kazališnih prostora.

Ni Pogon pri nekadašnjoj Tvornici Jedinstvo nije se pokazao kao rješenje za umjetnike, premda su njihovi uvjeti korištenja prostora najpošteniji i najtransparentniji, ali ni Pogon nije u stanju financirati trajanje umjetničkih projekata nakon svega nekoliko premijernih izvedbi. Ponovno je Bandićev princip na djelu: neka samo umjetnici stvaraju (u što oskudnijim uvjetima), ali pri tom nikome nećemo zajamčiti nikakav kontinuitet rada. Na taj se način stvaralaštvo ponižava i poništava u točki u kojoj bi trebalo dobiti najveću produkcijsku podršku; umjetnost nastaje samo zato da bi nestala. Nije čudo što sve više umjetnika odbija stvarati u tako destruktivnim okolnostima. Pri tom je zanimljivo pitanje u kojoj će točki nastupiti kolektivni štrajk, kad će doći do skvotiranja Hrvatskog narodnog kazališta, Zagrebačkog plesnog centra ili Scene Gorgona. Činjenica je da jedan dio izvedbenog ceha još uvijek vjeruje da je bolje “šutjeti i trpjeti” nego ući u izravan sukob s vlastima. No upravo zato što je Bandić izbacio umjetnike na ulicu, upravo zato što je stvorio uvjete rada koji zaista nisu ništa bolji od pripreme predstave na cesti, ista ta ulica postaje njegova nemeza. Kao što je Bandić izmjestio kazalište, tako će i kazalište izmjestiti njega. Ulica će se vratiti na ulicu, kao što će se i kazalište vratiti tamo gdje postoje dostojni uvjeti rada: u umjetničke prostore. I što više degradiranih performera sada nastupi na svojim ulicama, to je manja šansa da će Bandić nastaviti odlučivati o bilo kakvim gradskim prostorima.