Gramatika koju su generacije studenata mogle priželjkivati

Silićeva i Pranjkovićeva Gramatika ne iznenađuje toliko svojim oblikom i sadržajem, barem ne bi trebala širu kroatističku i (hrvatsku) lingvističku publiku, koliko iznenađuje samim svojim pojavljivanjem. Nisam siguran da se očekivalo – iako sam siguran da se dio publike nadao – da će ugledni zagrebački znanstvenici i profesori svoje karijere okruniti nečim ovakvim. Najveći dio Gramatike temelji se na višegodišnjem radu autora, čiji su rezultati razbacani po knjigama namijenjenim znanstvenoj, stručnoj i studentskoj publici te po različitim znanstvenim i drugim časopisima.

Istina, prije Gramatike pojavili su se gimnazijski udžbenici – Hrvatski jezik 1 i 2 Josipa Silića (fonologija i morfologija) i Hrvatski jezik 3 Ive Pranjkovića (sintaksa), koji su mogli funkcionirati kao sažetak u mnogočemu najbolje, ali nepostojeće hrvatske gramatike. Naime, ako su vas, naprimjer, zanimali glagolski oblici ili spojevi riječi, u tim ste školskim knjigama mogli naići na dosta toga što nema ili je manje suvremeno obrađeno u dostupnim hrvatskim gramatikama. Mogao se pojaviti i ovakav problem: gimnazijalac je (a vjerojatno i poneki srednjoškolski profesor) mogao uzaludno u Težaku i Babiću ili u Katičiću ili u Eugeniji Barić i drugima ili u Ragužu itd. tražiti potporu izbacivanju iz igre isključnih i zaključnih rečenica ili tomu da je prezentska osnova glagola čitati zapravo čita, a ne čit. Studenti su zagrebačke kroatistike godinama ispit iz standardnog jezika pripremali prema Hrvatskoj gramatici Zavoda za jezik (hoće li i dalje?), a otkad su se udžbenici pojavili – i oni su se našli na popisu literature. Nedostatak se u svakom slučaju osjećao i sad je uklonjen. Dobili smo jednu odličnu gramatiku, znatno metodološki suvremeniju i znanstveniju od konkurentskih. Na udžbenike sad možemo gledati kao na sažetak prethodnik (što možda polako postaje kroatističkim trendom – Katičić je, recimo, učinio nešto slično: Na ishodištu je izašlo prije hrvatske verzije Literrarum studia), a možemo ih motriti i jednostavno kao nacrt.

Fonologija u službi morfologije

Možda bi se trebalo upitati zašto je to 2006. ovdje nama novo, ali velika novost Silićeve i Pranjkovićeve Gramatike jest u tome što je to doista opis jezika, sustava – dakle, ona ne iznevjerava svoj naslov i nije “gramatika hrvatskog standardnog (ili književnog) jezika” – u skladu s, već pradavnim iako u nas kadšto i nepoznatim, de Saussureovim razlikovanjem jezika i govora, pa iz toga izvedenom oprekom jezika kao sustava i jezika kao standarda. Također je ova gramatika moderna i utoliko ukoliko gramatiku shvaća tradicionalno – kao morfologiju i sintaksu.

Fonologija je ipak dobila svojih 20-ak stranica (od ukupno 400-tinjak). Ona ovdje nije radi opisa “glasovnog sustava”, nego je izložena u službi morfologije, što je istaknuto i u autorskom predgovoru. U tom je smislu možda neobično što se tradicionalistički izvodi iz fonetike, kao ona njezina grana koja se bavi službom fonema; čak se kaže i: “Danas se funkcionalna fonetika obično naziva fonologija”. Manje iznenađuje zadržavanje naziva glasovne promjene, za koji se i napominje da je (samo) tradicionalan. Što se naziva glasova s obzirom na njihovu diobu tiče, Gramatika ne uzima u obzir od dijela struke prihvaćene tjesnačnike, bočnike i slične novije proizvodnje, ali se odlučuje za nezvučni umjesto bezvučnog suglasnika, što je preciznije rješenje. Osim prve (npr. pečem), govori se i o drugoj (npr. djevojci) i trećoj (npr. presijecati) palatalizaciji. Kasnije, u poglavlju o imenicama, upotrebljava se i palatalizacija po mjestu tvorbe za ono što se inače zove jednačenjem po mjestu tvorbe (npr. bakrorešče), što ne znam koliko je sretan izbor, u smislu umnožavanja nazivlja, jer se još i promjena tipa stambeni naziva asimilacija po mjestu izgovora, a tu se može dodati da i jotacijom nastaju palatali...

Kao što je, čini mi se, fonologija nedovoljno odlučno odmaknuta od fonetike (u definiranju, a ne u daljem opisu!), tako i dio posvećen morfologiji počinje neočekivano: “Od fonema se tvore morfemi” – u smislu stroga lučenja razina (koje je jedna od glavnih vrlina ove gramatike); ali ubrzo nakon toga slijedi metodološki najdosljednije hrvatsko oblikoslovlje. Ponovno se govori o gramatičkim kategorijama, kao razredima u koje se svrstavaju riječi ili oblici riječi po svojoj tvorbi ili funkciji, njih jedanaest, koje se dijele na morfološke i sintaktičke i zajedno čine – gramatiku. U kategoriji riječi – pojedine vrste riječi ovdje imaju gramatičko značenje, pa tako imenice znače uopćen “predmet”, a glagoli “radnju”, primjerice.

Nova podjela glagola na 6 vrsta i 29 razreda

Drukčije nego dosad opisane su čestice. One ili nijansiraju značenja riječi ili određuju kako će se ostvariti sadržaj rečenice. “Se” uz glagol ovdje je proglašeno česticom, osim u slučaju kad se može zamijeniti sa “sebe” (npr. kupati se). U sintaktičkom dijelu čestice su podijeljene na samostalne (modifikatori, odnose se na cijelu rečenicu, npr. nažalost) i na nesamostalne, od kojih su posebno zanimljive usporedne (gradacijske) – njih se dosad uglavnom smatralo prilozima (npr. jako dobar).

Opis glagolskih oblika zasniva se na tome da je svaka glagolska osnova dvomorfemska (korijenski i sufiksalni morfem, npr. čit i a u čitam, pri čemu sufiksalni nosi značenje oblika) i da svaki oblik ima svoju osnovu, a prezentska i infinitivna su samo polazišne. To polazišne odaje izrazitu “proizvodnost” Silićeve morfologije (iako u knjizi nije naznačeno, jamačno je morfologija pretežno Silićeva, a sintaksa Pranjkovićeva), barem u smislu uporabivosti. Naime Gramatika daleko uspješnije od “konkurencije” nudi recepte za pravljenje raznih oblika, primjerice kako napraviti prezent glagola kljuvati ili imperfekt kojih će glagola svršavati na -ijah... U tome joj pomaže potpuno nova podjela glagola na šest vrsta i 29 razreda (izvan njih ostali su samo dati i spati). Naravno, ostaju neka ograničenja: hoće li biti dobijen ili dobiven, tu je potrebna pomoć “izvana”. Među glagolskim oblicima ravnopravno se nalazi i optativ (npr. živjeli!), koji se određuje kao način kojim se izražava želja i koji je i kasnije izvrsno sintaktički opisan. Mislim da bi preciznije bilo reći kako se njime izražava što se komu/čemu želi. Primjerice: “Glagolski prilozi, tvorili se od svojih osnova!” – jer u odnosu na rečeno neobično je da se glagolski prilog sadašnji i dalje tvori od prezentske, a prošli od infinitivne osnove, kako ipak Gramatika opisuje.

Gramatika ne želi propisivati, ona sebi uopće i ne ostavlja mogućnost izricanja pravila, jer u jeziku nema pravilnog i nepravilnog. Gramatika jezik predstavlja kao sustav koji nudi gotova rješenja iz kojih onda standard bira što mu je potrebno, ali se zato povremeno osvrće na normu i na uporabu ne arbitrirajući. Katkad to, čini mi se, ne radi dovoljno spretno. Primjerice, kaže da se zanaglasnica je upotrebljava svugdje, samo ne kad je uz nju je (tada se zamjenjuje sa ju), ali također kaže i da se ju može rabiti uvijek. Ako su to odredbe (koje gramatika samo navodi, a nisu njezino područje) istog reda, onda je prva nepotrebna; a ako nisu, onda bi trebalo reći kako zapravo stvari stoje. Na nekim je mjestima “liberalna” (recimo, sklonidba brojeva nije obvezatna kada padeži brojeva dolaze s prijedlozima – npr. od dva muškarca), a na nekima “konzervativna” (za oblik pred njega umjesto preda nj kaže se da se rabi u razgovornom, a često i u drugim stilovima, iz čega možda proizlazi da je pred njega više razgovorno od ju). Također treba primijetiti i upućivanje nekih silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima, novoštokavske provenijencije i u posuđenica, u razgovorni stil, što znači i dopuštanje u standardnom jeziku. To mi se čini kao zanimljivo i dobro rješenje.

Nenadmašno izložena sintaksa

I kad je riječ o naglascima, učinjen je pomak. Naglasak i zanaglasna dužina promatraju se kao morfološke (i leksičke) činjenice, ali je i dalje jedina zanimljiva njihova uloga ona razlikovna. Kontrastivna se ne razmatra, kao ni moguća ovisnost mjesta naglaska o morfemima. U dijelu o glagolima kaže se da naglasak pripada osnovi. Predlažu se i tri načina bilježenja naglasaka, među kojima je i ovaj: s’u:ša, r’iba, ru:’ka, no’ga – koji mi se čini najjednostavniji (iako kod nas najrjeđi).

S obzirom na to da određeni i neodređeni oblici pridjeva funkcioniraju u hrvatskom jeziku kao određeni i neodređeni članovi, Gramatika zanimljivo primjećuje da kada pridjev ima samo jedan od tih oblika (npr. posvojni pridjevi na -ov/-ev i -in), nešto mora priskočiti u pomoć – to je uglavnom kontekst, ali može biti i broj jedan u službi neodređenog člana. Što se tiče morfologije, u nju je uključena još i tvorba riječi, koja je također drukčije osmišljena. Navest ću jedan primjer iz izvrsnog dijela o mocijskoj tvorbi kako bi se vidio pristup. Čitatelj i čitateljica analiziraju se ovako: čit-a-telj-0-0 i čit-a-telj-ic-a, pri čemu telj znači vršitelja radnje, 0 (prvi) i ic su oznake spola, a 0 (drugi) i a oznake su roda. Zanimljivo je i da se o spolu govori kao o sociološkoj činjenici.

Sintaksa je, naravno, najopsežniji dio knjige. Ovdje je, očekivano, izložena u četiri svoje podcjeline: sintaksa riječi, spoja riječi, rečenice i teksta. Već u obliku Pranjkovićeve školske knjige bila je bez premca, a sad kad je objavljena ovako proširena i produbljena, izgleda da zadugo neće biti nadmašena. Osvrnut ću se samo na neke dijelove.

Generacije hrvatskih školaraca učile su da su prijedlozi uz lokativ: na, o, po, pri, prema, u. Izgleda da više neće biti tako. Lokativ je padež koji danas u hrvatskom standardnom jeziku ne može bez prijedloga, a dativ, suprotno, teži da ih se potpuno oslobodi. Gramatika ipak lokativu sasvim oduzima “prema” i predaje ga dativu, i to s vrlo uvjerljivim razlozima: formalne razlike između tih dvaju padeža više nema (zbog čega neki očekuju i svođenje na jedan padež, ali ovdje to nije učinjeno, vjerojatno zbog bitne razlike u značenju: prostornost nasuprot direktivnosti), a značenje prijedloga “prema” koje se dosad držalo lokativnim (ono “u mirovanju”) može biti i dativno jer slično u nekim slučajevima ima i prijedlog k/ka. Ovdje se može postaviti pitanje neizravna utjecaja na normu, i to na tzv. konvencionalnu ili lektorsku verziju (o kojoj govori, primjerice, Anić u svom rječniku). Naime hrvatski lektor koji “drži do sebe” razlikovat će njegovomu (dativ) i njegovome (lokativ). Gramatika takvo razlikovanje ne spominje (kao što je i inače u novijoj literaturi slučaj), ali ga u svojem tekstu praktično provodi. Pitanje je hoće li se ubuduće Moj je automobil okrenut prema njegovome ispravljati u Moj je automobil okrenut prema njegovomu.

“Nego” ili “već”

Spoj riječi kao sintaktička jedinica za sebe naziva se sintagmemom i sastoji se od barem dva tagmema (samoznačne riječi), a kao jedinica uključena u više jedinice (rečenicu, tekst) sintagmom. To je nešto gotovo sasvim nepoznato dosadašnjim hrvatskim gramatikama, kao što im je i nepoznat opis gramatičkih svojstava rečenice (koji se ne svodi na rečenične članove), pa i razlika od govorne jedinice – iskaza. Članovi se rečenice dijele na primarne i sekundarne, pri čemu su ovi drugi – atribut i apozicija – zapravo članovi četiriju osnovnih članova, što stoji i u gimnazijskom udžbeniku i ne znam zašto se još uvijek u praksi (barem školskoj) primjeri tipa Moje najdraže novine Zarez (izlaze svakog drugog četvrtka) komplicirano i zbunjujuće tumače ovako: Zarez je subjekt, novine apozicija, moje i najdraže su atributi, a svi zajedno čine subjektni skup, umjesto da je sve to jednostavno subjekt (što ne bi bio hrvatski specijalitet) unutar kojega, ako želimo dalje analizirati, imamo apoziciju kojoj je pridružen atribut kojem je pridružen još jedan atribut – jer atributi i apozicije nisu pridruženi subjektu, nego imenskim riječima.

Treba spomenuti i da se ovdje vrlo uvjerljivo govori i o slučaju daljeg (neizravnog) objekta u – akuzativu; zatim tipologiju predikata... Što se tiče rečenica, dijele se na jednostavne i složene. U jednostavne se ne ubrajaju tzv. neoglagoljene (Vatra!), one se uopće ne smatraju rečenicama, nego iskazima (ovisnim o kontekstu/konsituaciji). I jednostavne i složene dijele se na raščlanjene i neraščlanjene. Složene mogu biti sklopljene eksplicitno (s veznicima) i implicitno (bez veznika). Sindetsko sklapanje može biti povezivanje, kojim nastaju nezavisnosložene, i uvrštavanje, kojim nastaju zavisnosložene rečenice. Implicitne također mogu biti i nezavisno i zavisno složene. Neazvisnosložene su samo sastavne, suprotne i rastavne, a isključne i zaključne uopće nisu vezničke. Zanimljivo je nešto u vezi s veznicima nego i već što je javnosti gotovo posve nepoznato iako se nalazi i u spominjanom udžbeniku: kada u suprotnim rečenicama surečenica koja “počinje” (u grafičkom smislu, iza zareza) veznikom već ne sadrži glagol, već bi se trebalo zamijeniti veznikom nego. Kao poseban tip suprotnih rečenica izdvojene su gradacijske (usporedne), npr. Ne samo da je ovdje potpuno jasna razlika između načinskih i poredbenih rečenica nego su poredbene dobile novo ime: usporedne. Nov je i, mislim, znatno prozirniji (bar školskoj publici) naziv ponuđen i za pogodbene rečenice: one su ovdje uvjetne.

Kao jedna od kvaliteta ove knjige ističe se, barem u marketinškim aktivnostima, njezino otvaranje prema tekstu. Meni se čini da je to, kao i u slučaju naglaska, bez obzira na to što je pionirski (ali samo u kontekstu uknjiženih hrvatskih gramatika), ipak učinjeno sa zadrškom. Tekstu su posvećene tek četiri stranice, na kojima se razlikuju linearna i paralelna tekstna veza te se govori o konektorima. Poglavlje o “redu riječi” posebno je atraktivno, naročito kad su predmet članovi iskaza (tema i rema) i kad u igru ulazi rečenična intonacija. Ona drukčije svjetlo baca i na pitanja interpunkcije. Primjerice, vremenska se surečenica u inverziji odvaja zarezom samo zato što tako nalaže tradicija, jer prije tog zareza intonacija, naravno, ne silazi kao što bi ispred zareza trebala (a i zašto bi se priložna oznaka, što ta rečenica zapravo jest, odvajala zarezom).

Događaj godine

Na kraju knjige nalazi se “gramatika funkcionalnih stilova”, što je također novost u hrvatskoj gramatikografiji i što bi moglo otvoriti put znatno ozbiljnijem bavljenju normom od dosadašnjeg. Prethodno izložen sustav hrvatskog jezika ne realizira se, prema shvaćanju Gramatike, u nekom jedinstvenom standardu, nego u funkcionalnim stilovima (prema kojima bi onda standard mogao biti u ulozi sustava, valjda, ali to se ovdje dalje ne tumači). Tek u tim stilovima postoji pravilno i nepravilno, odnosno nepravilno je u jednom stilu ono što je činjenica nekog drugog stila.

Gramatika hrvatskog jezika s podnaslovom (dodatkom naslovu?) za gimnazije i visoka učilišta, koja se zapravo pojavila 2006. (iako je na njoj godina 2005), popunila je jednu golemu prazninu u našoj i znanstvenoj i popularnoznanstvenoj i (visoko)školskoj literaturi. Ona mora biti sve to, i više, jer je mapa jezikoslovne kroatistike, nažalost, prepuna praznina. Donosi toliko toga novog, premda u velikoj mjeri poznatog stručnoj javnosti, na toliko ozbiljan način, što se sve nikako ne može predočiti ovim tekstom, da je nesumnjivo u znanosti o hrvatskom jeziku i u literaturi o hrvatskom jeziku uopće glavni događaj  barem godine, ali sigurno i znatno dužeg razdoblja. Već u prvom izdanju izgleda iznimno respektabilno, u drugom će sigurno biti gotovo besprijekorna. Gramatika kakva se odavno trebala pojaviti i koju su generacije studenata mogle priželjkivati, slušajući predavanja daleko modernija od postojeće literature, gramatika za koju je dovoljno reći i da je prije svega i doista u najmanju ruku – potrebna – napokon je dočekana. I sada hrvatski jezikoslovci mogu krenuti dalje...