Mario Kopić  

Gramatologija oka

Francuski filozof Maurice Merleau-Ponty bio je fenomenolog estetskog u njegovu izvornom, grčkom značenju, onome koje obuhvaća sve osjetno, od percepcije do tjelesnosti u cjelini. Tako knjižno izdanje njegove doktorske disertacije nosi naslov La  Phénoménologie de la perception (Fenomenologija percepcije, 1945.), a u svom zadnjem spisu, što je nakon njegove smrti objavljen pod naslovom Le Visible et l’Invisible (Vidljivo i nevidljivo, 1964.), razmatra tjelesnost u najširem, istodobno najdubljem značenju. Ne zanima ga samo ljudsko tijelo, nego i tijelo svijeta i ono što naziva mesom bitka (chair de l’Être).

Svoju predanost Husserlovoj transcendentalnoj fenomenologiji svijesti, a ujedno i kritički odmak od nje, ocrtao je iznimnim spisom Le philosophe et son ombre (Filozof i njegova sjena), što ga je objavio 1959. godine prigodom stogodišnjice Husserlova rođenja. U njemu polazi od Husserlove konstatacije da neku stvar nikada ne vidimo panoptistički, dakle sa svih njezinih strana istodobno. Počnemo li sprijeda, tada vidimo prednju stranu, ona je nazočna, tako da možemo govoriti o njezinoj evidentnoj nazočnosti, a zadnja strana, spram koje se zapravo odnosimo, jer inače ni prvu ne bismo zamjećivali kao prednju stranu, neposredno nije nazočna. Strogo uzevši ona je nevidljiva. Svaku stvar čine, dakle, njezina vidljiva i njezina nevidljiva strana, dočim su između njezini dijelovi koji su na stanovit način u sjeni, zasjenčani.

Prostor svjetla i sjene Prema Merleau-Pontyju to ne vrijedi samo za stvari, nego i za ljude, za filozofe. I mislilac se kreće u svjetlosti i tami, u prostoru svjetla i sjene, u području mišljenog i nemišljenog. I to ne samo uvjetno, privremeno, tako da bi bio na putu prema čistoj nazočnosti, poput puta iz špilje u famoznoj Platonovoj prispodobi, nego svagda ostaje takoreći na pola puta, gledano dakako s metafizičkog očišta apsolutna svjetla ili posvemašnjega prosvjetljenja. Svaka misao prema tome nosi u sebi i sa sobom nešto nemišljeno, ono implicitno koje neće biti, posebice po samome misliocu, nikada domišljeno.

U odnosu na Husserla, Merleau-Ponty se već na ishodištu okreće drukčije. Ne stupa iznutra prema vani, ni odozgo prema dolje, ne pokušava dospjeti do životnog svijeta preko transcendentalne redukcije i osvijetliti ga iz aspekta transcendentalnog subjekta, odnosno čistog Ja, nego započinje odozdo, počinje s mundanom fenomenologijom tjelesnosti i živim mesom svijeta. Silazak u predkognitivno, predteorijsko, predobjektno područje pokazuje da nema apsolutnog duha, da postoji samo utjelovljeni duh. Tijelo je, a ne svijest, uvjet mogućnosti konstituiranja stvari, stvari ne kao objekata, nego kao stjecišta prepletenosti, uzvratnosti, su-prisutnosti ili koegzistencije mojega tijela s tijelima drugih i drugim tijelima. Zato Merleau-Ponty zahtijeva susret fenomenologije, kao filozofije svijesti, s ne-fenomenologijom, tako da se fenomenologija tjelesnosti počinje pokazivati kao “fenomenologija fenomenologije’’.

U tome smislu Merleau-Ponty s jedne strane naglašava ono što naziva le cogito tacit, šuteći kogito, odnosno pred-refleksivni kontakt svijesti sa samom sobom, a s druge ustanovljava da je taj kogito kao takav nemoguć, jer kogito nije moguće dosegnuti bez riječi, odnosno za ulazak u imanentnost kogita već je potreban govor. Postoji svijet tišine, svijet percepcije kao polje značenja prije govora, no ta značenja nisu nikakve pozitivne veličine kojima bismo arbitrarno raspolagali. Posrijedi je dakle prijelaz od šutljive percepcije prema značenjskom govoru, od ponašanja prema njegovoj tematizaciji, ukratko, od nijemog prema govorećem svijetu. Jedno je gledati svijet, drugo je pak naučiti ga vidjeti.

Što jest Ukoliko filozofija ne želi biti leksikon iskustva, svojevrstan verbalni supstitut svijeta, tada njezina zadaća nije samo opisivati, nego i, odnosno prije svega, pitati o tome što jest. Na dnu fenomenološkog opisa leži ontološko pitanje bitka: le sens d’etre du monde, smisao bitka svijeta. Smisao bitka svijeta, koji ne proishodi ni iz naivne ideje o bitku o sebi ni ideje o bitku za svijest, za nas. Premda počinjemo s perceptivnom vjerom kao vjerom u percepciju bitka, koja je karakteristična za izvorno iskustvo prirodnog stajališta (Einstellung), moramo biti svjesni da se percepcija zasniva na razlici između doživljaja i doživljenog, na opreci između vidljivog i nevidljivog. Ako smo dosljedni, moramo nadomjestiti sve spoznajnoteorijske pojmove. Koncepte pojma, ideje, duha, predstavljanja, treba nadomjestiti konceptima poput dimenzija, artikulacija, konfiguracija, nivo itd. Ti nam koncepti omogućuju prelazak s razine neposredne na razinu posredne ontologije.

Merleau-Ponty odbacuje neposrednu ontologiju, metafiziku kao sistem “istinitih’’ izjava o bitku, tj. metafiziku ideja, no ne i metafiziku kao posrednu ontologiju načina bitka čovjeka kao ek-sistencije, ontologiju spolnosti kao načina čovjekova bitka na svijetu, prema svijetu. Kao što ontologija zbog uključenosti čovjeka u meso svijeta može biti samo indirektna, tako i metafizika može biti samo latentna. Nikada se ne može, kao što je Hegel htio, dovršiti i zaključiti u pojmovni sklop apsolutna znanja. Čovjekovo je znanje neodvojivo od njegove tjelesnosti, drugim riječima, mesnatosti (spolnosti).

Tijelo je Merleau-Pontyja izdalo u pedeset i trećoj godini, 3. svibnja 1961. godine. Umro je udaren srčanom kapi, čitajući ili pišući, izvaljen na krevetu. Bio je to gubitak mnogima. Iako se govorilo da ne voli da ga ljudi pozdravljaju na ulici, Dinko Štambak nam je posvjedočio da nije bilo tako. Prijateljevao je, između ostalih, s Jean-Paulom Sartreom i s Jacquesom Lacanom. Oba su se, dakako, oprostila od njega zapisima u Les Temps moderne. A kad je objavljeno Merleau-Pontyjevo djelo Vidljivo i nevidljivo, Lacan je prekinuo tijek i svoje predavanje od 26. veljače 1964. započeo izjavom Valéryjeve Jeune Parque (Mlade Parke): Je me voyais, me voir, vidjela sam se kako se vidim.

Aktivno ništenje “Način moje nazočnosti u svijetu jest u tome da sam subjekt, ukoliko po cijenu toga da se reduciram na tu jedinu izvjesnost da sam subjekt, postanem aktivno ništenje (néantisation). Kasnija filozofska meditacija doista potiskuje subjekt prema preobražujućoj (transformante) povijesnoj akciji i oko te točke razvrstava konfigurirane moduse aktivne samosvijesti preko njezinih metamorfoza u povijesti. Što se tiče mišljenja bitka, koje dostiže svoju kulminaciju u Heideggerovoj misli, ono vraća samom bitku tu moć ništenja – ili barem postavlja pitanje o tome kako se bitak može odnositi na tu moć. Upravo nas tu vodi i Maurice Merleua-Ponty. Uzmete li njegov tekst, vidjet ćete da se upravo na toj točki odlučuje ustuknuti i predlaže nam da se vratimo izvorima intuicije što se tiče vidljivog i nevidljivog, da se vratimo onome što je prije svake refleksije, tetičke ili netetičke, da bismo otkrili nastanak samog viđenja. Drži da je posrijedi obnova – jer, kaže, tu može biti posrijedi samo rekonstrukcija ili restauracija, nipošto ne putovanje u suprotnom smjeru – ponovno uspostavljanje puta, ne od tijela, nego od nečega što on naziva mesom svijeta, na kojem se mogla pojaviti izvorna točka viđenja. Čini se da vidimo kako se u tom nedovršenom djelu oblikuje nešto poput traženja neke neimenovane supstance iz koje se ja sam, onaj koji vidim (le voyant), izvlačim. Iz mreža (rets) ili, ako hoćete, zraka (rais) prelijevanja boja, čiji sam najprije ja dio, pojavljujem se kao oko, izbijajući na neki način iz onoga što bih mogao nazvati funkcijom vidstva (voyure)’’.

No, pita se odmah Lacan, je li to doista put kojim je Merleau-Ponty htio krenuti? S obzirom na dnevničke zapise, odnosno napomene, treba u to, smatra Lacan, sumnjati. Dok Merleau-Ponty pripisuje tijelu da vidi da se vidi, Lacan to dodjeljuje svijesti/misli. S napomenom da je tada kad se grijem da bih se ugrijao doista riječ o referenci na tijelo, budući da osjećaj topline prožima upravo tijelo; no to nije moguće reći za viđenje, jer me ne prožima tjelesno. Tu refleksiju Lacan zaključuje konstatacijom o iluziji da “svijest u svojoj iluziji da se vidi kako se vidi dobiva svoj temelj u obrnutoj strukturi pogleda’’, na koju doduše upućuje već Merleau-Ponty svojom prispodobom o “preokretanju prsta na rukavici’’. Možemo na ovom mjestu dodati da Lacanova mita o lameli ne bi bilo bez mesa svijeta, bez Merleau-Pontyjeve filozofije mesnatosti, unutar koje meso, dakako, nije supstanca, nego rana, rana rađanja.

Snažnije nego na Lacana, Maurice-Merleau Ponty utjecao je na Gillesa Deleuzea i Michela Foucaulta. No u punoj većoj mjeri nego što se to na prvi pogled čini, utjecao je Merleau-Ponty i na – Jacquesa Derridau. Ne samo sadržajno, nego i formalno. I upravo je taj (prešućeni) Derridain dug Merleau-Pontyju tema monografske rasprave sarajevskog filozofa fenomenološke orijentacije Uga Vlaisavljevića pod naslovom Fenomenološki put u dekonstrukciju: Šta Derida duguje Merlo-Pontiju. Vlaisavljević pokušava ukazati na taj nepoznati i nepriznati dug Derridae Merleau-Pontyjevim istraživanjima. Traga za počecima gramatologije kod ovoga uzornog fenomenologa tjelesnog iskustva, ali ne tako što podvlači formulacije koje navješćuju njezino implicitno prisuće kroz sve snažnije oglašavanje, dakle ono što vreba svojom naglašenom odsutnošću, nego tako što slijedi Merleau-Pontyja na presudnim etapama njegova istraživanja. Vlaisavljević ponovno otvara pitanja s kojima se Merleau-Ponty u određenim trenucima susretao, nastojeći svjedočiti na mjestima gdje mu je sve teže bilo dolaziti do rješenja koja je vjerovao da ih najviše duguje Husserlovoj transcendentalnoj fenomenologiji. U tom smislu Vlaisavljević čita Merleau-Pontyjev opus u novom svjetlu, s mjesta koje je nedugo potom zauzeo upravo Jacques Derrida, i pritom rabi pristup “simptomatskog čitanja’’. Drugim riječima, služi se onim sredstvima koja je koristio Derrida u svom komentaru jednog od zadnjih Husserlovih tekstova, Pitanja o izvoru geometrije (1962.) i u interpretaciji iz Glasa i fenomena (1967.). Jer ni Merleau-Ponty nije drukčije čitao Husserla, poistovjetivši smisao svoje filozofije s izlaganjem njegova nemišljenog.

Metaforika tekstualnosti Ono što Ugo Vlaisavljević nadasve originalno izvodi jest stanovita reaproprijacija Merleau-Pontyjevih najvažnijih tekstova, odnosno predstavljanje Merleau-Pontyja onako kako bi ga mogao čitati Derrida kada bi ga prihvatio za svojega velikog predšasnika. Tako Vlaisavljević stalno preobraća metaforiku percepcije u metaforiku tekstualnosti, što nije tek preokretanje od jedne metaforike prema drugoj, napose ne redukcija jedne na drugu, nego upravo odvajanje, odbijanje, otrgnuće od neposrednosti i doslovnosti prema prenesenosti, uvlačenje u metaforičko kretanje kao takvo. Naime, od zrelog preko kasnog Husserla i Merleau-Pontyja do Derridae može se orisati dužina narastajuće svijesti o tom kretanju, koja ide od neproblematičnosti čitanja i pisanja fenomenoloških tekstova, preko problematičnosti čitanja i pisanja, do problematičnosti samog teksta. Prijeđen je put od metafizičkog teksta kojemu ne treba tumačenje niti ikakvo nebitno nadopunjavanje, do nebitnog nadopunjavanja u “čisto’’ tekstualnom smislu, koje nije hermeneutičko.

Sve u svemu, pred nama je doista vrijedno i značajno dostignuće. U njemu je sigurno i kompetentno obrađena važna i krajnje aktualna tema suvremene filozofije o kojoj se malo zna i još manje ozbiljno raspravlja u našim ionako prorijeđenim filozofskim krugovima, premda se, recimo, o Derridainoj filozofiji vrlo često i žustro govori u široj kulturnoj javnosti, doduše, najčešće posvema površno i bez stvarnog filozofskog, odnosno fenomenološkog razumijevanja. Utoliko Vlaisavljevićev rad predstavlja znatno osvježenje i obogaćenje za filozofski život već s obzirom na temu kojom se bavi. Možemo biti sretni što je takoreći među nama filozof koji je smogao snage i odvažnosti upustiti se u ovakvu zadaću. U njezino obavljanje Vlaisavljević je uložio puno truda i upornosti, kao i svoje pozamašno znanje i umijeće. Samo zahvaljujući tom sretnom spoju spretnosti i umješnosti, uspio je prebroditi mnoge teškoće i privesti kraju svoj nimalo lak rad, rad sa čvrstom logičkom strukturom, s posvemašnjom unutarnjom izgrađenošću i vrlo skladnim rasporedom sastavnica