21.10.2004.

Mark Amerika  

Grammatron

Abe Golam sjedio je za kompjutorom pitajući se kako da utekne svojoj marketinškoj iskrenosti i kako da započne poricati krivnju. Dani meditiranja uz pušenje marihuane i slušanje glazbe prošli su. Njegov mentalni depozit rijetkih ruda pripadao je prošlosti.

Svaki trunak kreativne rudače iscrpljen je iz njegova istrošena mozga i bilo mu je jasno kako je usredotočenost na samoga sebe, jednog od inovatora umjetničkoga pokreta koji je imao kratak i iznenadan uspjeh tijekom posljednjih nekoliko godina 20. stoljeća, jedini način da uopće hini preživljavanje u elektrosferi.

Osjetio je kako se nečija prošlost počela pojavljivati usporedno s njegovom vlastitom sadašnjošću, na način koji mu je djelovao potpuno neprirodan. Ugled mu je istrošen, a njegova ga je posljednja djevojka s kojom je živio ostavila zbog nekakva mladog slikara-grafičara iz galerije Net Scene. Pitao se može li se nositi s time. Vani, ispred prozora njegova ureda, velike, lagane pahuljice snijega nalik na leptire, koje su se u iz srpanjskoga neba u vrtlogu spuštale na zemlju, bile su znak. Bacivši pogled na viseće zrcalo u neposrednoj blizini i vidjevši kirurški presađene usne nalik na vaginu kako vise na njegovim natečenim staračkim obrazima – to je bio znak. Softverski program koji mu je baš prije nekoliko minuta šapnuo kako se valja probuditi i vratiti Death Terminalu te opisati svoje tjelesno propadanje – to je također bio znak. Sve što je činio, sve što je vidio bio je znak koji ga je usmjeravao da bude socijalan, da se angažira u svijetu čija okolina ubrzano postaje aseksualan protok irelevantnih podataka. Njegov standardni odgovor na sve te nasumične znakove bio je da mora ući u elektrosferu kako bi bilo tko komu je stalo mogao prosuditi njegovu vrijednost, koliko god se to isplatilo. Vrijednost, važnost je bila u energičnome kretanju podataka. On je bio jedini umjetnik koji je sada mogao preživjeti u 21. stoljeću: on je bio info-šaman.

BEZVRIJEDNO JE, glasila je njegova uvodna isprika koju je unio u elektrosferu ovoga određenog dana, zatim je tipkom backspace izbrisao riječ BEZVRIJEDNO te utipkao riječ PODACI. Kad je završio s prvom rečenicom, stajalo je: MENE ZABRINJAVAJU PODACI.

Njegove staklaste, okrugle oči zurile su elektrosferu tražeći nove riječi kojima bi prenio svoj osobni gubitak značenja. Udaljivši prste od tipkovnice, počeo je razgovarati sam sa sobom na tobože profesionalan način: “Hajmo hiniti da stojimo rame uz rame s Velikanima Naracije. Uzmimo tu postupnu kvazi-progresiju i razvoj usmjeren prema jednome cilju i prenesimo ih s mnogobrojnim specijalnim efektima kako bi svi, koji će to pročitati, bili totalno oduševljeni. Idemo hiniti da ovo ne može biti novije nego što jest, a potom na način trendsetera dokažimo da je to ono najbolje u fikciji smrtnika. Tako je, fikcija smrtnika. Nada umire posljednja!!”

Cyburbia, u kojoj nije bilo droge, ubijala je svoje ljude. Golam je funkcionirao na pčelinjem peludu i matičnoj mliječi, a u njegovu je mozgu bubnjalo. U međuvremenu je njegov mentalni prostor pisanja prekinula kaotična elektrosfera u trenutku kada je nekakav odmetnički programer prodro kroz zaštitu njegova programa i u njegovo slušno područje ubacio nepoznati signal: “ONDA, KAKO TVOJE  SEKSUALNE FRUSTRACIJE, KOMPA? UVIJEK ISTA PRIČA? ZAJEBI TO SRANJE, STARI… NAPRIJED, MONSTER! MONSTER JE NAJPOTENTNIJI OBLIK BILJKE DAMIANE IKAD UZGOJEN. IMAMO GA OVDJE U GRADU SPERME! OTPUTUJ U GRAD SPERME I POGLEDAJ KAKO ĆE TI SE ŽIVOT OD USRANOG PRETVORITI… U JOŠ USRANIJI.”

Na to se Golam morao nasmijati. Bio je naivčina kad je bila riječ o egzistencijalnoj, promašenoj, opskurnoj, informativnoj reklami. Tako je bilo više od trideset godina. Sjeća se one originalne postpankerske reklame za automobile na kojoj se jedan zajedljiv, infantilan, jezovit, nervozan tip s retro James Dean frizurom, odjeven u kožu, sa svojom čvrstom bijelom guzicom motao oko Subura poput mr. Bojanglea izgovarajući stvari poput:

“Ova stvar je Bog! Ovaj džank je punk! Mislite da sam bolestan? Barem nisam prvoklasan! Od mene vam se bljuje? Barem nisam iz Dubuquea! Prestanite se zavaravati! KUPITE OVAJ AUTO! Što? Besmislice su u glavi? Sad ste kao mrtvi…”, a zatim bi vam prestao poklanjati pozornost te skočio u vozilo koje se uputilo prema nečemu što je izgledalo poput velike američke pustinje.

No pustinja nije bila stvarna. Bila je to pustinja stvarnosti. To je bio digitalno navođen hiperdokument koji se posebno ponosio svojom sposobnošću da povezuje informaciju kako bi stvorio puteve destrukcije u bilješkama. Polako, nezamjetljivo, granulacija u Golamovu mozgu smjestila se na nekakav strani teren koji kao da je dizajnirala jedna od njegovih bivših studentica-ljubavnica, i to kao posljednji pokušaj da izbjegne prisilan život na ulici. Nepoznati signal na monitoru sada je pulsirao poput unutrašnjosti ljudskoga oka, dok je glas nevidljivog komentatora dopirao jasno i glasno:

“BOK, JA?SAM JOCK DERRIERE, I OVDJE SAM DA TI POMOGNEM UPRAVLJATI SVIM TIM NABUBRENIM SNOVIMA KAKO TI SE NE BI RASPRSNULI PRED OČIMA! OVO JE ‘INTER-JIVE’, A TI SI U ETERU! RECI NAM TKO SI”.

Golam je bio uhvaćen u live loop i odmah je odgovorio. Bilo je teško raskrstiti sa starim navikama, a njegove su bile prastare.

“Ja sam Abe Golam, starac. Slijedio sam znak do kraja, a potom sam se izgubio. Pronađite me.”

“ABE, BABY! TI SI PJESNIK LAUREAT WURDSTAR HYPERMEDIA. SVATKO TKO JE NEŠTO POSTIGAO U ŽIVOTU ZNA DA JE TO TVOJ PIONIRSKI RAD KAO JEDNOG OD ORIGINALNIH WURDSTARSA, KOJI JE OMOGUĆIO SVE OVO NEOBUZDANO SLOBODNO IZRAŽAVANJE! DA TEBE NIJE BILO, SVI BISMO BILI ZATOČENI U FILEOVIMA KOJI NE FUNKCIONIRAJU, BILI BISMO SKRIVENI U NEODREĐENIM FOLDERIMA NA STROGO ČUVANIM SAJTOVIMA KOJE KONTROLIRA VLADA. NAŠA SPOSOBNOST DA S TOBOM UŽIVO KOMUNICIRAMO U ELEKTROSFERI IZRAVNO JE POVEZANA S TVOJIM NEKADAŠNJIM DOSTIGNUĆIMA! HVALA TI, ABE GOLAM!”

Golam se na trenutak zaustavio dok je njegova aura preuzimala elektrizirajući hype koji mu se približavao. “Velike su priče bile katastrofa”, polako je nastavio te svoj signal poslao svima koji su bili skriveni u interaktivnom programu uživo u koji je nekako bio uhvaćen. “Jedini izbor koji smo imali bio je prestati imenovati i željeti. Na tijelo kao eksperimentalni projekt stavljen je prevelik naglasak. Znali smo da su se mentalne bilješke koje smo periodički prenosili, protivno propisanom modusu operandi koji ima korijene u modernističkome shvaćanju, na neki način razdvajale u mreži strahova koja upravlja izmiješanim masmedijima. Kreditni ratovi, ubojiti ugovori, amebna zagađenja, sve je to imalo malu ulogu u našoj konačnoj domestikaciji. Sad sam kod kuće…

“PA DOBRO, ABE BABY, SAD SMO SVI KOD KUĆE! SAMI SMO KOD KUĆE! MRTAV SI AKO ME DODIRNEŠ!”

“Znaš, toga se nikad nisam doista riješio”, nastavio je Golam, “na kraju 20. stoljeća običavao sam obilaziti razna mjesta i predstavljati svoj rad u knjižarama, na koledžima, galerijama, na uobičajenim mjestima. Svoj sam jezik reducirao na minimum s najboljim mogućim učinkom, kako bih potaknuo stvaranje pokretačke snage i energiju koje vode prema bogzna čemu. Bavljenje užicima koji su uzrokovani nerafiniranim kemijskim supstancijama bio je jedini način da to prebrodim. No, barem više nisam zatvorenik vlastite kože. Nalazim se onkraj onkraja…”

“IZOPĆEN SI IZ DRUŠTVA, ABE BABY! IZOPĆEN IZ JEBENOG DRUŠTVA! ŠTO ME PODSJETILO – MOŽEMO LI UBACITI TURU HYPO-MERZ SMEĆA? MOJ JE SPONZOR POSTAO NESTRPLJIV!”

“Naravno. Kreni.”

“EVO JACKIE JILL, OPASNE ZAVODNICE!”

U tom trenutku virtualna djevojka, svemirske odanosti i digitalnih kapi rose, koje su kapale s njezinih lažnih kolagenskih, upaljenih usana, počinje lizati ekran što je svim gledateljima djelovalo kao da će s njihovih lica lizanjem ukloniti radijaciju. Nakon što je zločesta djevojka otprilike dvanaest puta jezikom polako prešla po ekranu, glavu zbaci prema natrag te progovori dubokim, erotičnim glasom:

“PRESTANITE SE ZAJEBAVATI. NISAM DOŠLA OVAMO DA SLUŠAM VAŠA DEPRESIVNA SRANJA. TVOJE KOMPLEKSE LAKO JE PROKUŽITI, BABY. TREBAŠ PIČKU. VRUĆU, VLAŽNU, NEPREKIDNU, NON-STOP PIČKU, ZAUVIJEK NA TVOJEM LICU. DOĐI K MENI, K JACKIE JILL, NA MOJEM BRIJEGU UŽIVAT ĆEŠ U OBILJU VRUĆE TEKUĆINE. HAJDE, BABY, PROTRATIO SI SVE SVOJE PROKLETO VRIJEME. ‘OĆEŠ ŠEVITI?”

Na to je još tri puta primamljivim jezikom usporeno prešla po ekranu, a potom je njezina šifra za pristup jasno osvanula u tamnocrvenoj boji: JJ@900SEX.COM.

“HI, JA SAM JOCK DERRIERE, EVO NAS PONOVO UŽIVO U ‘INTER-JIVEU’! OVDJE SMO U DRUŠTVU S WURDSTAR PIONIROM ABEOM GOLAMOM! ABE BABY, IMAŠ LI JOŠ KOJU PSIHOLINGVISTIČKU ŠPREHU KOJU BI HTIO PODIJELITI S NAMA?!”

“Zgodno upucavanje. Volio bih si priuštiti malo od toga, ali ne bi mi koristilo. Osim toga, bilo bi odveć glupo da takav znak otjeram u pustinju. Znaš, postoji volja da se voli i ona je još u meni. Osjećam je u slabinama. Barem tu oštru bol među mojim nogama shvaćam kao znak žudnje, žudnje za ljubavlju, a to mi ne možeš oduzeti. Odgovoran sam isto koliko i sljedeći matematičar koji će na ekran prenijeti formule i izume. Digital Remote i Mortal Scan. Čitam vas, trebate me. Svi smo tamo, partneru.

Hej, slušajte me: ovaj izloženi slijed značenja i njegovo navodno iskrenje živaca ne može potpuno osmisliti zamršeni pljusak koji stvara ovo generičko more. I ti bi me htio zapljusnuti, ali samo privremeno. Stalnost je vani, u hladnome plavetnilu. Neizbježnost moje smrti najviše me pogađa.

Nitko ne može izazvati mučninu o kojoj govorim. To je šifra koja odbija pokoravanje. Nestani! Jebi se. Rat je prevladao Subjekt. Rat je završio, a ja sam Subjekt. To sam ja.”

Golam je uključio svoj ReadyWipe™, a prije nego je uljez potpuno nestao prolebdio je trag verbalnih ostataka i učinilo mu se da je razumio:

“SENZACIONALNE NOVOSTI!

MAKROSVIJET MEDIJA OBJAVLJUJE RAT!

PAY-PER-VIEW NA KANALU X!

PROVJERI CIJENE…”

S engleskoga prevela Gioia-Ana Ulrich