Granice blogosfere

Prošlo je tek nešto više od godinu dana otkad se na tržištu pojavio prvijenac Borisa Ličine Borje i prvi dokument blogovskog pisma u Hrvata s obećavajućim naslovom Blogosfera & sve ostalo. Ma koliko iritantno bilo čitati 150 informativnih stranica na kojima vas autor neprekidno podsjeća da nije stručnjak za to o čemu piše (a nastavlja pisati), a za što od vas ipak očekuje izdvajanje iznosa od kune po stranici, i ma koliko impresionistički i nespretno korpus tekstova bio izveden, kapa dolje za pionirski pokušaj probijanja teorijskog leda i dovođenja sveprisutne prakse na teoretskiju razinu. Zalomila se u izvedbi i pokoja pogreška, vjerojatno sricateljska, ali s težinom faktografske: primjerice, prva osoba koja je skovala riječ weblog nije se zvao John, već J?rn Barger, a uragan koji je 2005. poharao New Orleans nosio je ime Katrina, ne Katrin. Kad se sve zbroji i oduzme, Blogosfera ima vrijednost dokumenta vremena i adresa je za one koje zanima što se i kad točno događalo u prvim godinama blogerskog buma u Hrvatskoj i u svijetu, nipošto za one koji očekuju tekst napisan po određenim stilskim i metodološkim uzusima.

Od studenoga 2006. do siječnja 2007. na tržištu sekundarnih tekstova o blogu dogodilo se vrlo malo, odnosno nimalo. Upišete li blog u tražilicu, Amazon će vam brzopotezno izbaciti pregled sveščića za idiote (koji se eufemistički prihvatljivo nazivaju za neznalice), a koji vas uče kako najprije izraditi najbolji blog na svijetu, a onda na njemu i zaraditi, kombinirajući ga sa svojim ostalim interesima, poput čitanja Biblije i bungee jumpinga. Budući da mi u Hrvatskoj importiramo pa prekrajamo teorijske trendove mahom s britanske i američke scene, logično je: kako Zapad previše ne teoretizira, ni kod nas na Istoku ništa nova. Ali je li to doista tako?

Nešto se dogodilo

Tehnološki pradavne 2005. David Kline i Dan Burstein izbacili su kompilaciju tekstova o fenomenu koji doduše ne nestaje, ali se iz dana u dan mijenja i postoji mogućnost da će se preobraziti u nešto posve novo. Na američkoj sceni označena kao prva svoje vrste, knjiga Blog! How the newest media revolution is changing politics, business and culture nudi mnogo smisleniju i zaokruženiju blogosfersku građu od svoje hrvatske tematske paralele.

Novinaru i poslovnom konzultantu Davidu Klineu i njegovom kolegi iz New York Timesa i poduzetniku Danu Bursteinu ovo nije prva suradnja: još 1995. godine zajedno su napisali Road Warriors: Dreams and Nightmares Along the Information Highway, jednu od prvih knjiga koja postavlja pitanje utjecaja digitalnih medija na posao i društvo. Deset godina poslije, Kline i Burstein ističu da nije čudo što je senzacija bloga zarobila svjetsku pozornost: blog je postao moćno oružje političara i politike, proizvođača i potrošača, ali i neizostavan dio medija i kulture. Podijelivši plod nove suradnje upravo na spomenuta tri dijela, autori su uz svoje vlastite tekstove u knjizi okupili priloge i intervjue s mnogim utjecajnim i produktivnim blogerima svjetske A-liste.

Iščitavajući blogolike fenomene kroz cijelu ljudsku povijest, uvod svejedno navješćuje zanimljivo štivo. Tehnologije zapravo jesu drukčije i nove, ali potreba za bilježenjem i komentiranjem kao bazična ljudska potreba ostala je jednako intenzivna. Primjerice, talmudska tradicija svojim sustavom izmjene ulomaka iz starih tekstova i komentara na njih neodoljivo podsjeća na sustav današnjeg bloga. Ikonoklastički nastavak slijedi: dok su renesansni umjetnici eklektički blogali na temu lijepih i zanimljivih stvari iz stare Grčke i Rima, Leonardo Da Vinci blogao je o svome opusu, a o njegovoj Lisi Gherardini bloga se do dana današnjega.

Novinari, biznismeni i kulturnjaci, ujedinite se!

Raspravljajući u različitim oblicima o ideji građanskog novinarstva kao još jednog alata u borbi za demokraciju, autori donose intervjue s političarima i oblikovateljima političkih strategija, poput Joea Trippija. Trippi je na mjestu voditelja predsjedničke kampanje Howarda Deana prvi uključio internet u predizbornu utrku. Prikupio mu jest gomilu love, ali je li bila njegova krivnja što je Dean već u Iowi, a potom i u New Hampshireu, ispao iz utrke? Trippi ovdje donosi svoja detaljna obrazloženja.

Najzanimljiviji u prvom dijelu svakako je intervju sa Anom Marie Cox, u blogosferi poznatijoj kao Wonkette. Njezina je priča neuspješne i neprilagođene novinarke koja se pretvorila u turbouspješnu blogericu, bez dlake na jeziku, i zaljubljenu u mogućnost izricanja vlastitog necenzuriranog mišljenja i direktne i brze povratne informacije. Ovdje ne možemo ne povući paralelu s hrvatskom situacijom, gdje su se otvorile granice između blogera i novinara i pokrenuo se val migracija u oba smjera. Najčitaniji hrvatski dnevnici u protekle su dvije godine pokušali pratiti taj trend: Večernji list je svoje novinare uposlio kao blogere, dok su originalna djeca blog.hr-a postala kolumnisti Jutarnjeg lista. Jutarnji je otvorio i Blogovaonicu, pokušaj tjedne recenzije A-blogova i blogera (kriterij odabira nepoznat), ali eksperiment se ubrzo ugasio. Važan zarez na lenti blogosfere nastao je u svibnju 2007.: komercijalna Nova TV kupila je blog.hr i tako najavila brak starog i novog, koji principijelnim starosjediocima spomenute domene nije baš najbolje sjeo. Ako je vjerovati Danu Bursteinu, blogovi će još dugo supostojati s tradicionalnim medijima te doživljavati stalna križanja i interakcije, ali bit će tu, čini se, i negativne reakcije.

Blogovi kao marketinška sredstva imaju potencijal – otkrili su to odavno korporacijski divovi poput P & G-a, Applea, Hewlett-Packarda i Amazona. Njihova iskustva su kompleksnija i strateški razrađenija, ali imaju sličnosti s prosječnim korisnikom koji petlja po Googleovom AdSenseu i nada se da će svaki klik automatski generirati dodatni prihod na njegovu tekućem računu. Poglavlje o blogu u poslovnom svijetu donosi zanimljive zamke i prilike koje nosi ovakav pristup, ali najzanimljiviji je ipak dio posvećen medijskoj kulturi u doba blogova, vječno vezan uz pitanje hoće li bloganje značiti smrt tzv. velikih medija.

U osvit ranog weba, a pojavom novih interaktivnih medija, tvrdilo se da su stari mediji mrtvi: tiskanje knjiga na papiru nestaje i besmisleno je boriti se protiv toga. Na pitanje hoće li blog potpuno zasjesti na mjesto tiska, radija i televizije i njihovu moć staviti u građanske ruke, autori samouvjereno odgovaraju da promjene iz temelja neće biti, iako blog ima snažan utjecaj i transformira politiku, poslovni sektor i kulturu. Bez obzira na to što opada vjera u Gutenbergovu galaksiju, stari mediji imaju sposobnost prilagoditi se novima, pa čak na njima i zaraditi. Blog amatere pretvara u pisce i novinare, koji legitimno stoje uz bok „pravim“ piscima i novinarima: u poglavlju o medijima i kulturi doznajemo tako priču bivšeg vojnika koji je u Iraku počeo pisati blog, koji je 2005. objavljen kao knjiga. Knjige su kod nas izdali blogeri Zrinka Pavlić, Damir Rukavina, Vlado Bulić, Igor Kokoruš, i tako jednim simboličnim potezom svoje virtualne karijere okrunili starim opipljivim medijem.

Gutanje stakla

Svoj stav prema blogu te softverskim i hardverskim izdancima popratnih tehnologija autori opisuju kao realni futurizam: uzbuđeni su, kažu, zbog potencijala koji sve to nosi, ali za korjenitu društvenu promjenu trebat će vremena. Ideja realnog futurizma srodna je filozofiji Paula Saffa iz Instituta za budućnost, kojemu je posao predviđati trendove u tehnologiji i medijima, a to uglavnom čini gledajući u – prošlost. U zanimljivom intervjuu koji donose autori on objašnjava da to čini jer želi izbjeći staru zamku: svjestan je da je nesretan onaj koji oči ne skida sa staklene kugle, jer lako se naguta razbijena stakla.

Saffo blog vidi kao prijelaznu formu, i kao dio šire slike, trenda prijelaza iz doba masovnih medija u doba onih personaliziranih. Blog će nestati kao forma, sadržaj i lingvistički označitelj. Evolucija će možda odraditi svoje, ali zašto bi se blisko jučer i sutra, pa čak i ovaj sadašnji trenutak, pretvorili u izgubljene i nedokumentirane karike?

Neizvjesna budućnost

Istina jest da najveći dio blogova nestane ili se zamrzne ubrzo nakon svoga nastanka, u nedostatku nadahnuća, vremena ili frustracije autora zbog jednog i drugog. I ta je činjenica našla svoju tržišnu nišu u vidu mikroblogova i nazvala ju Twitter. Ograničen pitanjem (Što upravo radite?) i prostorom od 140 znakova, Twitter čini bilježenje bržim i manje kompliciranim. Postmoderna paradigma je lanjski snijeg, pa komu onda trebaju nezavršeni tekstovi kojima je početak na kraju, kraj na početku, a zapravo nema ni jednog ni drugog. Živio Twitter, komu treba blog?

Vidjet ćemo, ali činjenica jest da nam je u danom trenutku trebao, a Kline i Burstein nude moguće odgovore na pitanje zašto. Uz citiranje web stranica i mailova svih koji su pridonijeli, autori završavaju s blogrollom, popisom koji vam, čim je stariji od trenutka u kojemu je zapisan, ne jamči za svoju istinitost: nikada ne znate hoćete li naći preporučenu stranicu ili je ista nagrižena ili nestala u internetskim bespućima, voljom svoga tvorca ili bez njegova pristanka. Ali to nije razlog da si mi to adekvatno ne zabilježimo na vlastitom jeziku... Kad postoje drugi razlozi.

Današnji trend sveopćeg znanja engleskog jezika nalaže da svaki entuzijast-laik prevodi za svoje potrebe. Isti svoje umotvorine u sve većem broju objavljuju na blogu, u časopisima ili u knjizi, i one vrlo brzo postaju opće prihvaćena rješenja. Jer „za te engleske izraze jednostavno ne postoje ekvivalenti“, pa ćemo ih najprije kurzivirati, fonetizirati i na kraju kroatizirati. Tako Borja u svome intervjuu s Otisom Gospodneticem korektno prenosi da je being social jedna od njegovih pet-peeves, potpuno uvjeren u egzotiku i neprevodivost kurziva. Sancta simplicitas!

Ima li internetskom žargonu, poznatom i kao Netspeak, mjesta u tekstovima o Internetu? Ne samo da ima nego je to i imperativ, ali mjeru treba znati. A nalaženje mjere između izvornog i ciljnog jezika kompleksnije negoli se laicima čini. Čak postoji i studij za to.