Tonči Valentić  

Granice kontrole

Krakowski filmski festival jedan je od kvalitetnijih europskih festivala posvećenih dokumentarnom filmu, a ovogodišnje izdanje donijelo je dosta solidnih ostvarenja: uz dugometražnu produkciju koja je glavna i najzanimljivija sekcija, prikazano je i stotinjak kratkometražnih igranih, animiranih i DocFilmMusic filmova (potonji su posvećeni podžanru dokumentaraca o glazbenicima) te nacionalna konkurencija (iako, s obzirom na važnost, to područje daleko bolje “pokriva” veliki Varšavski festival koji se održava u jesen).

Tvrđava Europa Od dvadeset ostvarenja prikazanih u natjecateljskom dokumentarnom programu vrijedi izdvojiti tri koja, prema mom osobnom sudu, neizostavno treba pogledati. Sva tri na specifičan način bave se problemom granice pa bi se ovaj kratki prikaz najpreciznije mogao sažeti naslovom sjajnog Jarmuscheva filma The Limits of Control. Krenimo redom. Europa je desetljećima bila obećana zemlja za stotine tisuća imigranata koji su na sve moguće načine nastojali dokopati se njezinih granica, bježeći od ratova, sukoba, teškog siromaštva i neizvjesne budućnosti. U posljednjem desetljeću taj se broj značajno povećao zbog sve većeg broja opasnih područja širom svijeta, napose u zemljama Bliskog Istoka pogođenim ratnim strahotama. Međutim, s većim priljevom imigranata razvili su se i stroži, sofisticiraniji oblici kontrole; perfidni sustavi nadziranja, smještaji za azilante, pravna regulativa koja Schengensku granicu čini sve teže prekoračivom. Kako su taj problem tematizirali filmaši?

Vjerojatno najbolji film u konkurenciji je dugometražni dokumentarac Granice (Borders / Grenzen) nizozemske redateljice Jacqueline van Vugt u kojem pratimo sudbine ljudi koji iz srca Afrike pokušavaju doći do željene destinacije Europe. Filmsko putovanje redateljica započinje u centru za deportaciju (kako dovitljivo, ali i ironično piše: na “nizozemsko-nigerijskoj granici”) koji se nalazi na amsterdamskom aerodromu. Nakon godina ilegalnog boravka u Nizozemskoj, djevojka čeka progon. “Ako ovdje nemaš papire, tretiraju te kao najgoreg kriminalca.” Prošavši sve muke višegodišnjeg boravka u zemlji navodno najvišeg stupnja tolerancije u Europi, protagonistica više nema iluzija: nikad se ne bi ovdje vratila, na mjesto u kojem je bila žrtva trgovine ljudima, na rubu siromaštva i očaja. Van Vugt nas u narednih sat i pol vodi kroz bezbrojne pogranične kontrole: posjećujemo granice između Nigera i Nigerije, Burkine Faso, Malija, Senegala, Mauretanije, Maroka, zatim Španjolske, Francuske, Belgije i naposljetku Nizozemske. Jedna od temeljnih odlika filma jest odluka redateljice da prikaže obje strane: siromašne imigrante i graničnu policiju. Izuzetno vješto, narativno i vizualno dojmljivo, van Vugt pokazuje brojne razlike u različitim zemljama, policiju koja prima mito, razlike u mentalitetu, ljude koji pod okriljem noći bježe pustopoljinama iz jedne zemlje u drugu; snažno osjećamo afričku sparinu i spektakularne krajolike, no jedna stvar je uvijek ista: autoritet i moć onih koji drže granicu ostaju neupitni. Jednostavnom kompozicijom kadrova, izmjenom krupnih planova i totala, postignut je efekt istovremene bliskosti i udaljenosti, nelagodnog osjećaja prelaska granice s kojim se svi u određenoj mjeri možemo poistovjetiti, straha pred kafkijanskim bezimenim licem zakona, moćnom i bezličnom birokracijom. Promišljeno nizanje sekvenci, dohvaćanje “prave” atmosfere, nerijetko i humoristične situacije, odlična montaža i snažan emocionalni dojam koji ovaj film ostavlja, čine Granice potresnim dokumentarcem o putovanju prema boljem životu. Ali redateljica ne propušta naglasiti da je ono puno gorčine: što su emigranti sve bliže Europi, to se njihov san o obećanoj zemlji rastvara i pretvara u prah. Oni koji ipak stignu na cilj, dožive razočaranje, bijedu i strah, iste one osjećaje za koje su vjerovali da su nestali negdje na dalekom putu od Bamaka do Amsterdama.

Dva paralelna univerzuma Drugi dokumentarac koji se bavi istom temom mađarsko je ostvarenje Superior Order (Felsőbb Parancs), (u slobodnom prijevodu: Strogi nadzor) mađarskog redateljskog dvojca Viktora Oszkára Nagya i Andrása Petrika. Priča se odvija na mađarsko-srpskoj granici koja je ujedno i zona Schengena: na nepreglednim vojvođanskim ravnicama susrećemo uglavnom ljude s Bliskog Istoka koji na snijegu i hladnoći, bez prikladne odjeće i skloništa borave skrivajući se kako od srpske policije, tako i od mađarskih graničara kojima se u hvatanju izbjeglica pridružuju i odredi dobrovoljaca iz lokalnog mjesta. Redatelji također prikazuju obje strane: surovim uvjetima imigranata suprotstavljene su sekvence u kojima slijedimo ophodnju, sofisticirane tehnike nadzora, kao i privatni život graničnih policajaca. Dva paralelna univerzuma povezuje lik svećenika iz Subotice koji nesretnim ljudima koji su pobjegli iz ratnog područja redovito donosi hranu, odjeću i brine se za njih, unatoč mogućim posljedicama. Kamera iz ruke često se fokusira na lica ljudi, ali također su česti i totali, čime se vizualno i semantički odvajaju osobne sudbine od impersonalnog sustava nadzora koji ne prepoznaje čovjeka, već kriminalce koje treba spriječiti u pokušaju prelaska granice. Minimalističkim pristupom kamere, preciznim odabirom lokacija i vještim baratanjem dvjema paralelnim pričama, redatelji su postigli snažan efekt, zadržavajući gledateljevu pozornost sve do zadnje scene.

Daleko od stvarnih granica Iako na prvi pogled nema ništa zajedničko s temom granica, danski dokumentarac Sporazum (The Agreement / Forhandleren) mlade redateljice Karen Stokkendal Poulsen itekako nosi snažnu, politički obilježenu poruku. Čini se kao da ništa nije toliko udaljeno od surove stvarnosti trgovine ljudima i smrti tisuća ljudi koji se na gumenim čamcima pokušavaju domoći talijanske obale, koliko dugotrajni i suhoparni diplomatski pregovori koji se odvijaju u udobnim urednima europske administracije u Bruxellesu. Međutim, situacija je posve drukčija: odluke koje se donose na zatvorenim sjednicama i pregovori dviju sukobljenih strana mogu imati dalekosežne i ozbiljne posljedice za zemlje čiji predstavnici jednim komadom papira mogu izmijeniti tijek povijesnih zbivanja. Redateljica se odlučila na vrlo zanimljiv eksperiment: film prati pregovore između predstavnika Kosova i Srbije, gdje se odvija diplomatska bitka za granice između tih država, odnosno pokušava riješiti problem priznanja Kosova. Stokkendal Poulsen se ispravno odlučila fokusirati priču na protagonista filma, glavnog pregovarača Europske unije, istovremeno ekscentričnu i profesionalnu osobu: on nas suptilno “uvodi” u priču, pokazuje biblioteku gdje su knjige poredane po “eurokratskom” načelu shvaćanja povijesti, prije pregovora čita poeziju, i osjeća olakšanje kad se dvije “plemenske” strane uspiju dogovoriti. Radnja gotovo cijelog filma se odvija u interijerima briselskih ureda i labirintu hodnika, osim nekoliko sekvenci gdje dvoje pregovarača zatječemo u “privatnom” životu, svakodnevnim situacijama. Stoga redateljica najčešće koristi krupne i srednje planove, no unatoč stiješnjenosti ureda, nemamo dojam klaustrofobičnosti: relativno brzom i promišljenom izmjenom kadrova i efektnim mizanscenskim rješenjima, uz pomalo “ispranu” fotografiju postignut je dojam identifikacije s glavnim likovima. Stoga je film dvostruko zanimljiv: prvo, kao prikaz pregovaračkog procesa koji nikad ne vidimo jer se uvijek odvija iza zatvorenih vrata, i drugo, kao autsajdersko-insajdersko promišljanje pitanja granice iz perspektive diplomacije, daleko od stvarnih granica. Ili, kako to lijepo sumira EU pregovarač: “Povijest se uvijek stvara usred noći. A u tom trenutku već si toliko prokleto umoran da ti više ni do čega nije stalo”. Naposljetku, dogovor je postignut; bez ispaljenog metka, bez ljudskih žrtava, bez bodljikave žice, postavljanja granične policije i deportacije. Ostaje samo ispunjeni list papira, sporazum o granici koji je svjetlosnim godinama daleko od okrutne stvarnosti onih koji žrtvuju živote ne bi li ih prešli, maštajući o boljoj budućnosti koja nikad neće doći.