Granična područja

Tlili, Tlapalli: Put crvene i crne tinte

Bez siromaštva nema poezije; bez patnje, nema pjesme.

– meksička poslovica

Kada mi je bilo sedam, osam, devet, petnaest, šesnaest godina, čitala bih u krevetu s džepnom svjetiljkom ispod pokrivača, skrivajući od majke svoju samonametnutu nesanicu. Više sam voljela svijet mašte nego mrtvilo sna. Moja sestra, Hilda, koja je spavala sa mnom u istom krevetu, prijetila bi da će me tužiti majci ako joj ne ispričam neku priču.

Dobro sam poznavala cuentos – moja baka je pripovijedala priče, poput one o tome kako se popela na vrh krova dok su dolje bijesni kojoti uništavali posjed i željeli je dohvatiti. Moj je otac pripovijedao priče o fantomskom divovskom psu koji se pojavio niotkuda i jurio uz kamionet bez obzira na to kojom je brzinom vozio.

Samo malo potakni Meksikanca i ona ili on će ispuknuti priču. I tako, skupljena ispod pokrivača, noćima sam svojoj sestri izmišljala priče. Nakon nekog vremena željela je dvije priče u jednoj noći. Naučila sam joj pričati u nastavcima, gradeći napetost zamršenim zapletima sve dok priča ne bi kulminirala nekoliko noći kasnije. Moralo se dogoditi to da odlučim staviti priče na papir. Moralo se dogoditi to da rad sa slikama i pisanjem postane povezan s noći.

Prizivajuća/i umjetnost

U etno-poetici i predstavljanju šamana, moj narod, Indijanci, ne odvaja umjetničko od funkcionalnog, sveto od svjetovnog, umjetnost od svakodnevnog života. Religijski, društveni i estetski ciljevi umjetnosti isprepleću se. Prije [hispanskog] Osvajanja, pjesnici bi se okupljali kako bi svirali, plesali, pjevali i čitali poeziju pod vedrim nebom oko Xochicuahuitla, El Arbol Florido, Drveta u Cvatu. (Coaxihuitl ili jutarnji sjaj naziv je za zmijoliku biljku i njezine sjemenke, poznate kao ololiuhqui koje su halucinogene!) Sposobnost priče (proze i poezije) da pripovjedača i slušatelja preobrazi u nešto drugo ili u nekoga drugog je šamanistička. Pisac, onaj koji mijenja oblik, je nahual, šaman.

Promatrajući ovu knjigu koju sam gotovo završila, vidim kako se pojavljuje mozaični uzorak (poput astečkog), uzorak tkanja, čas rijedak, čas gust. Vidim zaokupljenost dubokom strukturom, skrivenom strukturom, gipsanom (slikarskom) podlogom koja je crvena zemlja, crna zemlja. Mogu vidjeti dubinsku strukturu, skele. Ako mogu ispravno postaviti kostur, onda se umetanje mesa odvija bez velikih zastoja. Problem je u tome što kosti često ne postoje prije mesa, nego se oblikuju prema nejasnoj i prostranoj sjeni čiji se oblik razaznaje ili razotkriva tijekom početne, središnje i završne faze pisanja. Mnogobrojni slojevi boje, hrapave površine, glatke površine pomažu mi da shvatim kako sam zaokupljena i sastavom. Isto tako, vidim jedva obuzdanu boju kako prijeti razlijevanjem preko granica predmeta koji predstavlja – i u druge “predmete” i preko rubova okvira. Vidim ukrštanje metafora, raznovrsne ideje iskrsavaju čas ovdje, čas ondje, pune varijacija i prividnih protuslovlja, premda vjerujem u uređeni, strukturirani univerzum u kojemu su sve pojave međusobno povezane i prožete duhom. Gotovo završeni proizvod djeluje poput sklopljenog, montiranog, nanizanog djela s nekoliko lajtmotiva i sa središnjom jezgrom koja se čas pojavljuje čas nestaje u suludom plesu. Cijela stvar ima vlastiti um, izbjegava me, insistira na sastavljanju djelića vlastite zagonetke minimalno upravljana mojom voljom. To je buntovna, svojeglava tvorevina, prerano sazrela djevojčica, prisiljena da prebrzo odraste, gruba, tvrdoglava, s komadićima perja, krzna, grančica, pepela koji strše tu i tamo. Moje dijete, ali ne zadugo. Ovo žensko biće je ljutito, tužno, radosno, ono je Coatlicue, golubica, konj, zmija, kaktus. Premda je unakažena – nespretna, kompleksna stvar koja tapka u mraku – za mene – ona je živa, prožeta duhom. Pričam joj; ona priča meni.

Prinosim svoje darove – tamjan i kukuruz, palim svoju svijeću. Ponekad ću u svojoj glavi izreći molitvu – potvrdu i govor namjere. Tada puštam vodu, perem posuđe ili svoje rublje, kupam se, brišem kuhinjski pod. Ovo razdoblje “indukcije” ponekad traje nekoliko minuta, ponekad satima. Ali uvijek se borim protiv otpora. Nešto u meni ne želi to pisanje. Pa ipak, kada jednom uronim u nj, mogu sjediti na jednom mjestu petnaest do sedamnaest sati, ne želeći ga napustiti.

Moje su “priče” djela koncentrirana u vremenu, “izvedena” svaki put kada su glasno izgovorena ili pročitana u tišini. O njima volim razmišljati kao o izvedbama, a ne kao o tromim i “mrtvim” predmetima (kako o njima razmišlja estetika zapadne kulture). Međutim, djelo ima svoj identitet: ono je “tko” ili “što” i uključuje prisutnost osoba, što znači, inkarnaciju bogova i predaka ili prirodnih i kozmičkih sila. U djelu se manifestiraju iste one potrebe koje imaju i osobe, ono mora biti “nahranjeno”, la tengo que banar y vestir.

Kada je ritualno prizvan, predmet/događaj je “prisutan”; to znači “izveden”, on je i fizička stvar i snaga koja je prožima. Metafizičan je po tomu što “vrti svoje energije između bogova i ljudi”, a njegova je zadaća pokrenuti bogove. Ovakvi su radovi posvećeni tome da upravljaju svemirom i njegovim energijama. Nisam sigurna što se s njima događa kada miruju (kada se ne izvode). Tada možda jesu, a možda nisu “djela”. Maska možda ima snagu prisutnosti samo tijekom ritualnog plesa, a ostatak vremena možda je samo (obična) “stvar”. Neka su djela prizvana zauvijek, uvijek su u izvođenju. Mislim na totemske stupove, slike u špiljama. Prizvana umjetnost pripada zajednici i govori o svakodnevnom životu. Posvećena je potvrđivanju vrijednosti ljudi; to jest, čini ljude ispunjene nadom, sretnima, sigurnima, a može imati i negativne posljedice koje pokreću prema potrazi za potvrdom.

Estetika virtuoznosti, umjetnost tipična za zapadnoeuropske kulture, pokušava upravljati energijama svojega vlastitoga unutarnjeg sustava, poput sukoba, sklada, rješenja i ravnoteže. Ona sadržava prisutnost kvaliteta i unutarnjih značenja. Posvećena je samopotvrđivanju. Njezina je zadaća pokrenuti ljude posredstvom postizanja vještine u nekom sadržaju, tehnici, osjećaju. Zapadna umjetnost je uvijek cjelovita i uvijek je “na vlasti”. Individualna je (a ne zajednička). “Psihološka” je, jer svoje energije vrti između same sebe i svojeg svjedoka.

Zapadne kulture ponašaju se prema umjetničkim djelima drukčije od plemenskih kultura. “Žrtve” koje zapadne kulture prinose sastoje se u tome što svoja umjetnička djela pohranjuju u najboljim građevinama koje su dizajnirali najbolji arhitekti; osigurane su, štite ih

čuvari, održavaju ih konzervatori, postavljaju ih i izlažu stručnjaci, a “gledaju” ih obrazovane i više klase. Plemenske kulture čuvaju svoja umjetnička djela na počasnim i posvećenim mjestima u kući i drugdje. Brinu se o njima prinoseći im žrtvu u krvi (koze ili kokoši), obredno vino. Kupaju ih, hrane i oblače. S njima se ne postupa samo kao s predmetima, nego i kao s osobama. “Svjedok” je sudionik u ritualnom izvođenju djela, a ne član povlaštenih klasa.

Etnocentrizam je tiranija zapadne estetike. Indijanska maska izložena u američkom muzeju transponirana je u strani estetski sustav kojemu nedostaje prisustvo snage prizvane izvođenjem rituala. Ona postaje osvojena stvar, mrtva “stvar” odvojena od prirode i, prema tome, od njezine moći.

Moderni su zapadni slikari “posuđivali”, kopirali ili na druge načine ekstrapolirali umjetnost plemenskih kultura, i nazivali to kubizmom, nadrealizmom, simbolizmom. Glazba, udarac bubnja, džezistički žargon crnaca. Sve je preuzeto. Bijelci, zajedno s velikim brojem naših ljudi, odvojili su se od svojih duhovnih korijena i uzeli naše duhovne umjetničke predmete, u nesvjesnom pokušaju da ih vrate. Ako to rade, htjela bih da budu svjesni što čine i da to čine na pravi način. Prestanimo uvoziti grčke mitove i zapadni kartezijanski dualizam i ukorijenimo se u mitologijskom tlu i duši američkog kontinenta. Bijela se Amerika brinula o tijelu zemlje samo da bi ga bolje iskoristila, nikada da bi mu pomogla ili ga njegovala. Umjesto što su prijevarno iscrpljivali životnu energiju obojenih ljudi i koristili je za bogaćenje, bijelci su si trebali dopustiti da s poštovanjem dijele i razmjenjuju s nama, i uče od nas. Da su prihvatili curanderismo, santerizam, šamanizam, taoizam, zen, i na druge načine prekapali po duhovnom životu i obredima različito-obojenih ljudi, Anglosi bi se možda riješili bjelačke sterilnosti u svojim kuhinjama, kupaonicama, bolnicama, mrtvačnicama i raketnim bazama. Premda u svjesnom stanju crno i tamno povezujemo sa smrću, zlom i uništenjem, podsvjesno i u našim snovima, bijelo povezujemo s bolešću, smrću i beznađem. Nadajmo se da lijeva ruka, ruka tame, ženskosti, “primitivnosti”, može odvratiti ravnodušni, desnoruki, “racionalni” suicidalni nagon koji bi nas, ako ga ne obuzdamo, mogao raspršiti u kiselu kišu u djeliću milisekunde.

Ni cuicani: Ja, Pjevač/ica

Za drevne Asteke, tlili tlapalli, la tinta negra y roya de sus codices (crna i crvena tinta koje oslikavaju svete spise) bile su boje koje su simbolizirale estrictura y sabiduria (pisanje i mudrost). Vjerovali su da je putem metafore, s pomoću poezije i istine, moguće postići komunikaciju s Božanskim, te da se topan (ono što je iznad – bogovi i duhovni svijet) može spojiti s mitcláin (onim što je ispod – podzemnim svijetom i područjem mrtvih).

Pjesnik: ona toči vodu iz usta pumpe, spušta polugu pa je podiže. Njezine ruke počinju osjećati napor iz utrobe, snažno životinjsko opiranje. Uzdah se diže iz dubina, poluga postaje divlja stvar u njezinim rukama, hladna, slatka voda se izlijeva, pršti po njezinu licu, udar noćnog svjetla ispunjava vjedro.

Slika je most između zazvanog osjećaja i svjesnog znanja: riječi su užad koja podupire most. Slike su izravnije, neposrednije od riječi, i bliže su nesvjesnom. Jezik slika prethodi mišljenju riječima; metaforički um prethodi analitičkoj svijesti.

Šamansko stanje

Kada smišljam priče u svojoj glavi, to jest kad dopuštam glasovima i prizorima da budu projicirani na unutarnjem ekranu mojega uma, ja sam u “transu”. Obično mislim da ludim ili da imam halucinacije. No sada shvaćam da je to moj posao, moj poziv – trgovati slikama. Neke od tih filmskih priča zapisujem; većina ih je izgubljena, zaboravljena. Kada danima ili tjednima ili mjesecima ne zapisujem te slike, psihički se razbolim. Zato što pisanje priziva slike iz moje podsvijesti, i zato što su neke od tih slika ostaci traume koju tada moram rekonstruirati, ponekad mi pozli dok pišem. Ne mogu to progutati, počinje mi se povraćati ili gorim u groznici, sve mi je gore. Ali, rekonstruirajući traume u pozadini slika, ja ih “osmišljavam”, i jednom kada steknu “značenje” bivaju promijenjene, preoblikovane. Zbog toga me pisanje liječi, i donosi mi veliku radost.

 Da bih te “filmove” ozvučila, moram biti sama, ili u stanju lišenom osjeta. Uši začepim voskom, oči prekrijem crnom tkaninom, legnem vodoravno i nepomično, u stanju između sna i budnosti, uma i tijela zaključanog u mojoj mašti. To me zarobljava. Moje tijelo proživljava događaje. U početku je kao da sam u kinu, tek puki promatrač. Postupno postajem tako privučena radnjama, razgovorima, da postajem sudionicom drame. Moram se boriti da bih se “izvukla” ili pobjegla iz svoje “animirane priče”. Moram malo odspavati kako bih sutra mogla pisati. Pa ipak sam obuzeta pričom koja me ne pušta. Izvan okvira, ja sam filmska redateljica, scenaristica, snimateljica. Unutar okvira, ja sam svi glumci – muški i ženski – ja sam pustinjski pijesak, planina, ja sam pas, komarac. Mogu izdržati peterosatni-šesterosatni “film”. Kada sam budna, mogu izdržati nekoliko “kratkometražnih filmova” između pet i trideset minuta. Te “priče” obično su plodovi priča koje su se odigrale u mojoj glavi tijekom razdoblja osjetilne lišenosti.

Moji “budni snovi” su snovi o promjenama. Promjenama misli, promjenama stvarnosti, promjenama roda: jedna osoba preobražava se u drugu u svijetu u kojemu ljudi lete zrakom, iscjeljuju smrtonosne rane. Igram se sa svojim Jastvom, igram se s dušom svijeta, ja sam dijalog između svojega Jastva i duha svijeta. Mijenjam sebe, mijenjam svijet.

Ponekad koristim maštu na najneobičniji način. Biram riječi, slike, i tjelesne opažaje i oživljavam ih kako bi ih utisnula u svoju svijest, čineći pri tom izmjene u svojem sustavu vjerovanja i reprogramirajući svoju svijest. To uključuje suočavanje s unutarnjim demonima, tada odlučujem koje želim (zadržati) u svojoj psihi. One koje ne želim – izgladnjujem: ne hranim ih riječima, slikama, osjećajima. Ne provodim s njima vrijeme, ne dijelim svoj dom s njima. Zanemareni, oni odlaze. To je teže od pukog stvaranja “priča”. Time se mogu baviti svega nekoliko minuta.

Ispisujem mitove koji su u meni, mitove koje ja jesam, mitove koje želim biti. Riječi, slike i osjećaji imaju prijatnu energiju, neku vrstu moći. Slikama krotim svoj strah, prelazim preko provalija što ih imam u sebi. Riječima postajem kamen, ptica, most od zmija što tik uz tlo razvlači sve što jesam, sve što ću jednoga dana postati.

Oni gledaju (čitaju)

Oni koji pričaju (ili prepričavaju ono što čitaju).

Oni koji bučno okreću stranice zakonika.

Oni koji u svojoj vlasti imaju

Crnu i crvenu tintu (mudrost)

I sve naslikano,

Oni nas nose, vode

Govore nam put.

Pisanje je senzualan čin

Oblikujem svoje tijelo kao da izažimam dronjak. Dodirujem nabreklu ruku, sise usnule poput ptica u sumrak. Ležim presavijena. Slike oblijeću oko mojega kreveta kao šišmiši, plahta kao da ima krila. Buka podzemne željeznice u mojem je osjetilu poput školjke. Čini se da mi se zidovi sobe svakoga časa primiču sve više.

 

Biranje slika iz oka moje duše, pecanje pravih riječi kako bih iznova stvorila slike. Riječi su vlati trave koje nadiru mimo prepreka, niču na stranici; duh riječi koji se kreće tijelom zgusnut je i stvaran poput mesa i isto tako opipljiv; žudnja za stvaranjem je tvarna poput prstiju i ruke.

Gledam svoje prste, vidim kako iz njih raste perjanica. Iz tih prstiju, mojih pera, crvena i crna tinta kaplje preko stranice. Escribo con la tinta de mi sangre (Pišem tintom svoje krvi). Pišem crvenom tintom. Prisno poznavanje glatkog dodira papira, njegova nijemost prije nego što se prospem po utrobi drveća. Svakodnevno, vodim bitku s tišinom i s crvenim. Svakodnevno, uzimam svoj vrat u svoje ruke i stišćem ga sve dok se ne izliju krikovi, moj grkljan i duša bole me od neprekidne borbe.

Nešto u vezi s tamom

Tko pjeva, zlo od sebe tjera

– izreka

Žaba krastača izlazi iz svojeg skrovišta u režnjeve mojega mozga. To će se dogoditi ponovno. Duh žabe koji me je izdao – držim ga u svojoj ruci. Krastača srče snagu iz mojih vena, siše moje blijedo srce. Ja sam suha zmijska koža, vjetar me kovitla preko teške zemlje, komadiće mene rasijane po okolici. I tu, u tami srećem sakatog pauka koji gmiže u jarku, jučerašnje novine koje se mreškaju u prljavoj kišnici.

Dođite Muzo-vještice! Zaogrnite se plahtom i potjerajte demone što mi silovito, pljuskajući me, otimaju pero, razbijaju san. Smilovanja Muzo!

Čujte me, Muzo-vještice. Zbog čega bježite u moje lice? vaš me vrisak razmotava iz moje puževe kućice, istresa mi dušu. Čistite se odavde sa svojim krilima od oštrica, Babuskaro! Više mi ne razdirite lice! Odlazite s tim šiljastim noktima što me paraju od očiju do peta. Odlazite, gonite se! Da me ne pojedu, kažem vam. Da me ne bi pojelo vaših devet ljudožderskih prstiju.

Crna kćeri noći, tjelesna! zašto mi vadiš crijeva, zašto grebeš utrobu? Ove riječi prošivene crijevima me ubijaju. Kćeri noći, idi u pičku materinu!

Pisanje proizvodi tjeskobu. Gledanje u sebe i svoje iskustvo, promatranje vlastitih sukoba izaziva u meni tjeskobu. Biti pisac je vrlo slično kao biti Chicana, ili biti queer – mnogo praćakanja, nailaženja na sve vrste zidova. Ili suprotno tomu: ništa definirano ili konačno, neograničeno, plutajuće stanje čistilišta u kojemu lupam petama, prepuštam se mračnim mislima, cijedim se, spavam zimski san i čekam da se nešto dogodi.

Življenje u stanju psihičkog nemira, u Graničnom području, ono je što pjesnike tjera da pišu i umjetnike da stvaraju. To je poput bodlje kaktusa zabodene u meso. Zabada se sve dublje i dublje, a ja stanje još pogoršavam čeprkajući po njoj. Kada se počne gnojiti moram nešto učiniti kako bih prekinula to teško stanje i otkrila zašto me snašlo. Spuštam se duboko do mjesta gdje je bodlja zabodena u moju kožu i čupam je, svirajući na noj kao na glazbenom instrumentu – prsti pritišću, stvaraju još goru bol prije nego što se stanje poboljša. Tada bodlja izlazi. Nema više nelagodnosti, nema više podvojenosti. Dok druga bodlja ne probije kožu. Pisanje je za mene upravo to, beskonačni krug pogoršavanja i poboljšavanja, ali uvijek je to stvaranje značenja iz iskustva, kojegod da ono bilo.

Moje cvijeće neće prestati živjeti;

moje pjesme nikada neće stati:

Ja, pjevač, pjevam ih;

raspršuju se, razastiru se. – meksička pjesma

Da bih pisala, bila spisateljica, moram se uzdati i vjerovati u sebe kao govornika, sebe kao glas slika. Moram vjerovati da mogu općiti sa slikama i riječima, i da sam sposobna raditi to dobro. Nedostatak vjere u moje kreativno Jastvo nedostatak je vjere u moje cjelokupno Jastvo i obrnuto – ne mogu odijeliti svoje pisanje od bilo kojeg dijela svojeg života. Sve je to u jedinstvu.

Kada pišem, to je kao da rezbarim kost. To je kao da stvaram vlastito lice, vlastito srce – to je Nahuatl koncept. Moja duša stvara samu sebe tijekom stvaralačkog čin. To je neprekidno ponovno stvaranje i samorađanje kroz moje tijelo. To je to učenje življenju s La Coatlicue koje život u Graničnom području preobražava iz noćne more u duhovno iskustvo. To je uvijek put prema nečemu drugom.

U Xóchilt, u Cuícatl (U Cvijeću, u Pjesmi)

Ona piše dok drugi ljudi spavaju. Nešto pokušava izaći. Bori se s riječima, gura ih dolje, dolje, žena s jutarnjom mučninom usred noći. Koliko bi lakše bilo nositi dijete devet mjeseci i onda ga jednom za svagda izbaciti. Ove neprestane višestruke trudnoće će je ubiti. Ona je bojno polje za klasičnu bitku između unutrašnje slike i riječi koje je pokušavaju preraditi. La musa bruja [vještičja muza] se ne zna ponašati. Zar ne zna da su noći za spavanje?

Približava se preblizu ustima ponora. Nesigurno se njiše na rubu, pokušava održati ravnotežu dok se odlučuje hoće li skočiti ili potražiti siguran put do dolje. Zbog toga se razbolijeva – kako bi odgodila nužnost skakanja zavezanih očiju u ponor vlastita bića i suočavanja sa samom sobom, s licem ispod maske.

Biti usta – cijena je previsoka – cijeli njezin život podčinjen je tim proždrljivim ustima. Todo pasaba por esa boca, el viento, el fuego, los mares y la Tierra. (Sve se događa kroz usta, vjetar, vatra, mora i zemlja.) Njezino tijelo, raskrižje, krhki most, ne može izdržati tone tereta koji kroza nj prolazi. Želi u sebi postaviti crveno i zeleno semaforsko svjetlo, uvesti redarstveni sat, nadzirati Poeziju. Ali nešto želi izaći.

Blokade (stanja Coatlicue) su povezane s mojim kulturalnim identitetom. Bolna razdoblja pomutnje koja me muče, simptomi su šireg kreativnog procesa: kulturalnih promjena. Stres življenja s kulturalnom neodređenošću istodobno me blokira i prisiljava na pisanje. Sve dok ne dođem gotovo do kraja stanja blokiranosti ne sjetim ga se i ne prepoznajem ga. Čim se to dogodi, probadajuće svjetlo svjesnosti otapa blokadu i prihvaćam dubinu i tamu, i čujem jedan od svojih glasova kako mi govori: “Umorna sam od borbe. Odustajem, predajem se, neka prestane, neka zidovi padnu. U ovoj noći preslušavanja pogrešaka, o Tlazolteotl, diosa de la cara negra (boginjo crnog lica), neka nestanu žohari koji žive u mojoj kosi, štakori koji se gnijezde u mojoj lubanji. Iskopaj moje slabe oči, istjeraj mojeg demona iz njegove noćne špilje. Spali tigra koji me slijedi. Oslobodi mrtva lica koja glođu moje jagodice. Umorna sam od opiranja. Predajem se, odustajem, odlazi, neka zidovi padnu”.

I spuštajući se u te dubine, spoznajem da je dolje zapravo gore, i uspinjem se iz dubine i u dubinu. I ponovo spoznajem da unutrašnja napetost opreka može mestika-spisateljicu pokrenuti (ako je ne raskomada) iz metate, gdje je nasukana sa zrnjem i vodom, i izbaciti je kao nahuala, aktera preobrazbe, sposobnu da preinači i oblikuje prvobitnu energiju i prema tome sposobnu da pretvori sebe i druge u purana, kojota, drvo ili čovjeka.

Sjedim tu ispred svojega kompjutora, Amiguita, svojega oltara na vrhu monitora s Gospom od Coatlalopeuha – svijećom i mirisnim štapićima kopala. Moj prijatelj, drvena zmijolika stvar s perjem, nalazi se s moje desne strane dok razbijam glavu time kako metafora i simbol konkretiziraju duh i eteriziraju tijelo. Pisanje je sav moj život, moja opsesija. Taj vampir – moj talent ne trpi druge udvarače. Svakodnevno mu se udvaram, nudim svoj vrat njegovim zubima. To je žrtva koju traži čin stvaranja, žrtva u krvi. Ljudska duša može se preobraziti samo kroz tijelo, u trzajima mesa. I da bi slike, riječi, priče mogle imati tu transformacijsku snagu, moraju izniknuti iz ljudskog tijela – mesa i kostiju – i iz tijela Zemlje – kamena, neba, vode, tla. Ovaj rad, ove slike, jezik ili ušne resice probušeni bodljom kaktusa, moji su darovi, moja astečka žrtvena krv.

S engleskoga prevela Sanja Kovačević. Dijelove na španjolskom preveo Roman Simić.

Poglavlje knjige Borderlands/La Frontera: The New Mestiza, Aunt Lute Books, 1987.

Oprema teksta redakcijska.