13.11.2008.

Neven Jovanović  

Noga filologa - Grčka antologija

Grčka antologija, ili Palatinska antologija, zbirka je od četiri tisuće epigrama – kratkih prigodnih sastavaka u stihu – nastalih od 5.st.p.n.e. pa do bizantskoga srednjeg vijeka. Začetak je antologije bio izbor epigrama koji je sastavio Meleagar iz Gadare u 1.st.p.n.e. Redakcija koju danas posjedujemo nastala je oko 900; njezin je autor Konstantin Kephalas.

Prva knjiga Antologije sadrži kršćanske epigrame; druga, Kristodorove opise pojedinih kipova; treća, natpise u hramu u Kiziku; četvrta, predgovore antologijama Meleagra, Filipa i Agatije; peta, ljubavne epigrame; šesta, zavjetne; sedma, epitafe; osma, epigrame Grgura iz Nazijanza; deveta, pohvalne; deseta, moralističke; jedanaesta, šaljive i gozbene; dvanaesta, homoerotske; trinaesta, epigrame u neobičnim metrima; četrnaesta, zagonetke i proročanstva; petnaesta, razno.

Grčki i rimski epigrami – koje su filolozi uspoređivali s japanskom poezijom i sonetima – najbliži su antički ekvivalent onog što danas zovemo lirikom. Dijapazon je tema općeljudski – “Menschliches-Allzumenschliches” – tako da je vrlo lako iz Grčke antologije sastaviti mali izbor epigrama o ljubavi i smrti (uz ime autora, u zagradi smo naveli broj knjige i epigrama u njoj). Takav mi se izbor za ovaj broj Zareza, i uspomenu na našu urednicu Lovorku Kozole, činio primjerenijim od uobičajene forme.

Filodem (5, 46)

Bok. - I tebi. - Kako se zoveš? - A ti? - Nije još vrijeme za to; žuriš. - Pa nemoj ni ti. - Jesi li s nekim? S onim tko voli, uvijek. - Hoćeš li danas sa mnom na večeru? - Ako ti želiš. - Bravo; koliko će me to doći? - Ništa unaprijed, - Opa! - nego koliko budeš htio ujutro, toliko daj. - To je pošteno. Gdje stojiš? Poslat ću po tebe. - Evo adrese. - A kada ćeš doći? Kad god ti hoćeš. - Hoću odmah. - Hajdemo.

Anonim (9, 15)

Hej ti, što tražiš vatre, hej ti, što obnoć svoj lijepi feral upaliti želiš, daj, od moje duše ognja uzmi; unutra u meni sve gori, sve se u silan razbuktalo požar.

Rufin (5, 47)

Mnogo sam puta, Talijo, žudio da noću te imam, da tobom nasitim dušu od burne ljubavi ludu; a sada, kad si preda mnom, gola, predivna tijela, noge me ne drže, krepan sam sav. Što ti je, crna dušo? Probudi se, ne posustaj, još ćeš ti sanjati ovu šansu nad šansama.

Anonim (5, 51)

Zaljubih se, ljubih, dobih, jesmo se, hoće me. A koja i čija i kako, to ona božica jedina zna.

Dioskorid (5, 55)

Doridu ružine guze na krevet ispruživši u svježemu cvjetnjaku besmrtnost kušah. A ona, prelijepim nogama mene objahavši, odlučno dovrši Venerin maraton očiju poluzatvorenih; sve joj kao lišće pod vjetrom drhtaše zajapureno, ona se gibaše amo i tamo, dok kroz oboje ne briznu bijeli bljesak, te Dorida pade, razglobljena tijela, nauznak.

Rufin, ili Palada iz Aleksandrije (5, 72)

To je život, baš to; život je gušt; problemi - marš! Rok nam je trajanja kratak. Ovdje i sada - cuga, ovdje i sada - tulum i žurka, ovdje i sada - komadi; danas bih finih stvari, jer sutra - tko će ga znati?

Marko Argentarije (5, 89)

Nije to strast kad netko poželi onu što lijepo izgleda, slijedeći svojih očiju rasudnu moć; nego tko nelijepu vidi pa se, pokošen rafalnom paljbom, obeznani, pa ga iz ludoga srca groznica žeže - to je strast, to je vatra; a u ljepoti uživaju jednako svi koji se iole u formu razumiju.

Mecije (5, 117)

Pali me krasni Kornelije; ali se tog svjetla bojim - to je već požar.

Filodem (5, 120)

Em je bilo već pola noći kad od svoga se iskravši muža dođoh, em sam došla jakim promočena pljuskom. Je l’ to zato sjedimo i ništa ne radimo, mjesto da glasove stvaramo dok ležimo, kako već red je da ljubavnici leže?

Asklepijad (5, 169)

Slatko je žednome ljeti ledeno piti, slatko mornarima koncem zime vidjeti proljetno cvijeće; još je slađe kad sakrije jedna plahta ljubavnike, pa oboje Afroditu zazivaju.

Straton (12, 15)

Ako je Grafiku guzove ugrizla klupa u sauni, što čeka mene, čovjeka? I drvo se raspomamilo.

Alfej iz Mitilene (12, 18)

Jadni oni koji žive neljubavni život; učiniti bilo što, bilo što reći, bez žudnje - nije nimalo lako. Takav sam i ja sad: ništ mi se ne da; a da vidim Ksenofila, u času bih dobio krila. Zato ne bježite od slatke Požude, radije je gonite, to preporučujem svima. Dušu Eros brusi.

Straton (12, 201)

Ako Kleonik sad ne dođe, neću ga više pustiti u stan, neka ga.... - ne, neću kleti. Ako je nešto sanjao pa zato nije došao, kad bi se sutra pojavio, pa neću zbog jednoga dana propasti!

Antipater ili Platon (9, 3)

Mene su, lijesku kraj puta, za prolaznike posadili, za djecu da vježbaju precizno gađanje šljunkom; sve mi je plodne grane, i veće i manje, tako polomila kiša kamenih projektila; drveću što dobro rodi, rekao bi, što ćeš više? a ja sam, eto, nesretna, urodila plodom na svoju štetu.

Palada (9, 393)

K nama još došao nije političar i čist i fin; antipodi su, čini se, jedan i drugi stil. Pristojni su lopovi, visokomoralni bahati; Alat su vlasti te dvije bolesti.

Amijan (11, 98)

Metropola prvo nek bude grad, tad neka se zove metropolom; a ne sada, kad još ni pola nije.

Julije Polijen (9,8)

Nada u život zauvijek je vremenokradica; posljednja zbog tog je zora od gomile poslova brža.

Teodorid (7, 282)

Brodolomnikov sam grob; a ti plovi dalje; jer i dok smo mi ginuli, drugi su brodovi morem putovali.

Paulo Silentijarije (7, 307)

Zovem se... - Čemu to? - Rodom iz... - A što će ti? I slavna sam roda. - A što da si iz zadnje rupe? Proživjevši slavno napustih život. - A što da je neslavno bilo? I sad ležim ovdje. - Koji si ti da to pričaš, i kome?

Palada (10, 75)

Tanko zrak kroz nos uvlačeći živimo u svjetlo sunca gledajući, svi koji živimo, cijelog života; svirale mi smo, od živototvornog vjetra dah primamo. A ako nam tko tu usku cijev stisne, dušu zaplijeni i u Had odnese. I tako se mi ništice kuražom prežderavamo, dok tananog iz povjetarca zračak pasemo.

Palada (10, 82)

Nismo li mrtvi, te živimo tek privid, mi, Heleni, nesrećom satrveni, zamišljajući da je taj san život? Ili mi živimo, a život je umro?

Amijan (11, 13)

Reda se tako jutro za jutrom, a onda, na naše veliko iznenađenje, dođe ona u crvenom, pa jedne rastopi, pa druge skuha, pa treće zgasne, i sve nas otjera u isti mrak.

Meleagar (7, 419)

Tiho prolazi, stranče; među pokojnima tu jedan starac počiva spavajuć zasluženim snom: Meleagar, Eukratov sin, koji spoji Erosa slatkih suza, Muze i vesele Harite; njega odgojiše libanonski Tir i Gadara, sveta zemlja, a ljubljeni otok Meropljana, Koj, mu mirovinu dade. Ako li si Sirijac, “Salam” ti, ako li si Feničanin, “Audonis”, a ako si Grk, “Haire”; i ti isto reci.