Kako definiramo kapitalizam i promišljamo njegov razvoj određuje načine borbe
“Kapitalizam” je neko vrijeme bila zabranjena riječ, barem u srednjestrujaškoj politici i medijima koji su se prema njoj odnosili kao prema ljevičarskoj psovki. Umjesto toga smo dobili “privatno poduzetništvo”, “slobodno tržište” itd. Riječ se sada vratila u uobičajeniju uporabu, ali njezino značenje još uvijek zna biti pomalo maglovito.
Kada biste upitali ljude da iznesu definiciju kapitalizma, većina njih bi se referirala na tržišta i trgovinu. Bilo koje društvo s dobro razvijenom komercijalnom aktivnošću, naročito (ali ne samo) ondje gdje se razmjena i industrija nalaze u privatnom vlasništvu, mogli bismo ubrojati u tu kategoriju.
Neki ljudi insistiraju na preciznoj definiciji tog pojma. Ja sam jedna od njih - i počesto nas se znalo kritizirati da iznosimo previše preciznu definiciju (više o tome kasnije). Ali meni se čini da postoje neke prednosti u tome da smo nedvosmisleni po pitanju toga po čemu se kapitalistički sistem uistinu razlikuje od bilo koje druge društvene forme – barem ako želimo shvatiti zašto djeluje kako već djeluje, bilo to u relativno (dobrim) ili lošim vremenima.
Definiranje kapitalizma Dakle, što podrazumijevam pod kapitalizmom? Kapitalizam je sistem u kojemu svi važni ekonomski akteri zavise o tržištu za ispunjavanje osnovnih zahtjeva za život. I druga su društva imala tržište, često u velikim razmjerima; ali samo je u kapitalizmu tržišna zavisnost fundamentalni preduvjet za život svih ljudi. A to se podjenako odnosi i na kapitaliste i na radnike.
Odnos između kapitala i rada je i sam posredovan tržištem. Najamni radnici moraju prodavati svoju radnu snagu kapitalistu jednostavno kako bi dobili pristup sredstvima za svoj vlastiti život, pa čak i sredstvima za vlastiti rad; a kapitalist zavisi o tržištu za pristup radu i ostvarivanju profita koji radnici proizvode. Dakako da postoji ogroman nesrazmjer u klasnoj moći između kapitala i rada, ali kapitalisti ništa manje ne zavise o tržištu za izdržavanje sebe i svog kapitala.
U nekapitalističkim društvima, izravni proizvođači poput seljaka obično su posjedovali svoja sredstva za izdržavanje i proizvodnju (zemlju, oruđa itd.), tako da nisu bili zavisni o tržištu. Dominantna je klasa stoga morala upregnuti nadmoć kako bi prisvojila višak rada drugih onime što Marx naziva “vanekonomskim” sredstvima – tj. prinudnom silom ove ili one vrste: pravne, političke ili vojne – kao, primjerice, kada feudalni gospodar izvlači rentu ili radne usluge seljaka.
Kapitalistički profiti se, pak, ne izvlače izravno iz radnika.
Kapitalisti plaćaju radnike unaprijed te moraju ostvariti dobitak prodavanjem onoga što radnici proizvode. Profit ovisi o razlici između onoga što kapitalist plaća radnicima i onoga što on/a izvlači iz prodaje proizvoda i usluga koje pružaju radnici. Činjenica da kapitalist može ostvariti profit samo ako uspije prodati svoja dobra i usluge na tržištu, kao i prodati ih za cijenu višu od troškova njihove proizvodnje, znači da njihovo ostvarenje profita nije neizvjesno.
Kapitalisti se također moraju natjecati s drugim kapitalistima na istom tržištu kako bi osigurali profit. Natjecanje je ustvari pokretačka sila kapitalizma – čak i ako se kapitalisti često svom snagom trude da ga izbjegnu putem npr. monopola.
No društveni prosjek produktivnosti koji na bilo kojem tržištu određuje uspjeh u cjenovnom natjecanju nalazi se izvan kontrole pojedinačnih kapitalista. Oni ne mogu naložiti da se uspostave cijene po kojima će se njihovi proizvodi uspješno prodavati i čak ne znaju unaprijed ni koji su to uvjeti nužni da prodaja, kamoli profitabilna, bude sigurna stvar.
Jedina stvar koju kapitalisti mogu kontrolirati do značajnog opsega su njihovi troškovi. Tako će, budući da profiti zavise o povoljnom omjeru cijena-trošak, učiniti sve što je moguće da osiguraju profit što, prije svega, podrazumijeva rezanje troškova rada; a to zahtijeva neprestana poboljšanja u radnoj produktivnosti, da se pronađu organizacijska i tehnička sredstva za ekstrakciju što je više moguće viška od radnika unutar fiksnog vremenskog perioda, po najmanjem mogućem trošku.
Nastavak tog procesa iziskuje redovite investicije, reinvesticije višaka i konstantnu akumulaciju kapitala. Taj je zahtjev nametnut kapitalistima bez obzira na njihove vlastite osobne potrebe i želje, neovisno o tome bile one izraz altruizma ili pohlepe. Čak i najskromniji i društveno odgovoran kapitalist predmet je takvih pritisaka te je primoran akumulirati tako da maksimira profit, samo kako bi nastavio s poslovanjem. Potreba kapitalista da usvajaju strategije “maksimiranja” osnovna je odlika sistema. Tako cijelim kapitalističkim sistemom operiraju tržišni imperativi, kompulzije natjecanja, maksimacije profita, akumulacije kapitala i nemilosrdnog imperativa da se unaprijedi produktivnost rada kako bi se smanjili troškovi ne bi li se smanjile cijene.
Što kapitalizam nije To nas dovodi do toga što kapitalizam ne bi bio. Neprestano govorim o imperativima kapitalističkog tržišta, a ono što sugeriram je da postoji esencijalna razlika između imperativa i prilika. Visoko razvijene komercijalne mreže pojavile su se tijekom ljudske povijesti na različitim kontinentima; i, samo da spomenem neke ključne europske primjere/slučajeve, postojala su društva, poput florentinskog ili nizozemskih republika, u kojima su komercijalni interesi bili dominantni u političkom i ekonomskom smislu. Francuska je također imala napredne/razvijene i dalekosežne komercijalne mreže. No čak i tako razvijena komercijalna društva nisu bila podložna specifično kapitalističkim principima neprestanog akumuliranja da bi se udovoljilo neprestanom natjecanju – bespoštedan pritisak da se poveća radna produktivnost da bi se smanjili troškovi.
Elite u takvim društvima su se obično još uvijek oslanjale u pribavljanju svojeg bogatstva na “vanekonomsku” moć, na legalnu, političku i vojnu nadmoć i prinudu. Javna služba, primjerice, bila je bitan izvor prihoda. Čak je i komercijalni uspjeh uvelike zavisio o nadmoći u pregovaranju odvojenih tržišta (kao distinktivnih u odnosu na kompetitivnost u integriranom tržištu) – služeći se npr. dominacijom u upravljanjem trgovačkim putevima, kao i monopola i trgovinskih povlastica koje pružaju vlade, da ne spominjemo izravnu vojnu silu kojom često ravnaju privatne kompanije.
Ta se komercijalna društva možda upuštaju u značajnu proizvodnju i možda postižu značajne tehničke inovacije, ali one imaju manje veze s unaprjeđenjem kompetitivnosti, a više sa sve većim outputom kako bi se okoristili rastućim tržištem. S padanjem broja tržišnih prilika po svoj je prilici korespondiralo i povlačenje investicija iz proizvodnje – za razliku od kapitalizma u kojemu tržišne prilike u padu zapravo mogu intenzivirati prije nego oslabiti potrebu da se odgovori na tržišne imperative.
Tako su, kada su zapadnoeuropske ekonomije zapale u krizu nakon 1660. godine, bogate elite u Nizozemskoj Republici prestale investirati u zemlju, a s vremenom i u industrijsku proizvodnju. Do sredine 18. stoljeća neproduktivni rentijeri raspolagali su daleko najvećim bogatstvom.
To je bilo u oštrom kontrastu u odnosu na ono što se istovremeno događalo u Engleskoj. Prethodnih je godina Engleska u nekim aspektima zaostajala za svojim europskim susjedima u komercijalnom razvoju. Ali engleska ekonomija – naročito poljoprivredni sektor – bio je prvi u povijesti u kojemu su proizvodnju izravno pogonili imperativi natjecanja, maksimiranja profita i akumulacije kapitala. Značajna klasa engleskih poljoprivrednih proizvođača, većinom seljaka-zakupnika, uspela se na ruinama seljaštva čija je zemlja eksproprirana. Odvojeni od sredstava za izdržavanje, ti su agrarni kapitalisti zavisili o tržištu, i kakve god bile njihove potrošačke potrebe, one su morale odgovarati tržišnim imperativima.
Oni možda nisu primorani da održavaju prosječnu profitnu stopu kako to radi moderan kapitalist, ali proizvodnja za profit koja nadmašuje njihove vlastite potrebe za održavanje bila je preduvjet njihovog kontinuiranog pristupa zemlji i pretpostavka za proizvodnju za njihovo vlastito održavanje. Ti su proizvođači stoga predmetom pritiska cijena-troška na sasvim nov način, a posljedica toga je da je došlo do sveeuropske krize te, kada su cijene poljoprivrednih proizvoda u padu rezultirale intenziviranjem natjecanja, u Engleskoj je to, za razliku od Nizozemske i ostatka Europe, potaknulo porast produktivnog investiranja u nove tehnologije kako bi se povećala radna produktivnost i troškovna efektivnost.
Takav ishod u osamnaestostljetnoj Engleskoj, koji se često opisivalo kao agrarnu revoluciju, sveo se na neprestano smanjivanje troškova što je dovelo do porasta realnih nadnica, rasta domaćeg tržišta, nadilaženja maltuzijanskih “populacijskih stropova” što je bio prvi korak do “samoodrživog rasta”.
Taj povijesni kontrast rasvjetljuje esencijalnu razliku između nekapitalističkih komercijalnih društava i ekonomije koju pogoni tržišni imperativ da se poboljša kompetitivnost povećanjem radne produktivnosti. Drugačije rečeno - u suvremenom ekonomskom žargonu - moglo bi se reći da je u tim nekapitalističkim komercijalnim društvima financijski sektor - uz trgovinu i ubiranje rente - bio “realna ekonomija” za razliku od kapitalističkih društava u kojima se financijski sektor obično podređuje i razlučuje od “realne” proizvodnje dobara i usluga.
Trgovci su obično zavisili o jeftinom kupovanju na jednom tržištu i skupom prodavanju na drugome, ili o posredovanju i pregovaranju zasebnih tržišta. Ako bi povukli investicije u proizvodnju, komercijalna aktivnost bi se mogla nastaviti na svoj tradicionalan način. U isto vrijeme, proizvođači poput seljaka, koji su posjedovali sredstva za izdržavanje te su stoga bili dosta zaštićeni od kompetitivnih ograda, nikada nisu fundamentalno zavisili o zadovoljavanju tržišnih imperativa te su još uvijek mogli proizvoditi za zadovoljavanje svojih osnovnih potreba.
To je u oštrom kontrastu s razvijenim kapitalističkim društvima u kojima, kako kapital tako i rad, nastavljaju proizvodnju, a njihov opstanak ovisi o poslušnosti tržišnim imperativima u temeljima društvenog poretka.
Financijski interesi se sigurno mogu odvojiti od proizvodnje ili “realne ekonomije”; ali onda mora biti objašnjeno kako se i zašto, u kapitalističkom sistemu, financijske špekulacije mogu i hoće istrgnuti iz realne ekonomije isključivo tako da posljedice budu loše (kao što je to bilo za trajanja trenutne krize) – što je objašnjenje koje iziskuje specifično poimanje toga što kapitalizam jeste (i što nije).
Ispraznost buržoaske revolucije Maglovita poimanja kapitalizma ne mogu objasniti što je specifičnost kapitalističkog sistema kao nečega distinktivnoga u odnosu na bilo koju drugu društvenu formaciju, a to je djelomice zato što izbjegavaju jedno drugo pitanje: odakle je on uopće došao. Ako je kapitalizam uvijek postojao – na neki način – ili ako ne postoji zamjetan proces historijske promjene iz nekapitalističkih društava u kapitalizam, tada nema puno toga za reći o njegovoj specifičnosti.
Od 18. stoljeća nadalje, uobičajena objašnjenja porijekla kapitalizma uzimala su zdravo za gotovo da je kapitalizam postojao u embrionskoj formi od pamtivijeka, dokle god su postojala tržišta i trgovina. S dovoljno trgovine i prilika da zarade novac, prodavači bi se prije ili kasnije počeli ponašati poput kapitalista: specijalizirali bi se, akumulirali i unosili inovacije.
Ako nešto u tom pogledu iziskuje objašnjenje, onda je to neuspjeh da se uklone zapreke – političke ili kulturne – koje su predugo priječile da komercijalna aktivnost dopre do kritične mase i spontano stvori kapitalizam u pravom smislu riječi. Možemo to nazvati “komercijalizacijskim modelom” kapitalističke povijesti koji datira (barem) od samog Adama Smitha u Bogatstvu naroda.
Tako da je takva inačica kapitalističke povijesti već davno prežvakana priča. No mutno poimanje kapitalizma koje leži u njegovom srcu nedavno je postalo naročito ključnim za školu marksističke misli koja je optužila ljude poput mene (one koje vole nazivati političkim marksistima) za “ekscentrično usko poimanje kapitalizma” (Alex Callinicos i Camilla Royle, “Pick of the Quarter”,” International Socialism 142, 2. travnja 2014.).
Njihovo vlastito poimanje većinom je podudarno s komercijalizacijskim modelom, s posebnim naglaskom na tehnološki napredak kao esencijalnu pokretačku silu. No u samoj srži njihove ideje nalazi se koncept “buržoaske revolucije”. Ustvari, ključna poanta njihove nejasnoće u vezi definiranja i historije kapitalizma je spašavanje koncepta buržoaske revolucije. (Vidi Neil Davidson, How Revolutionary Were the Bourgeois Revolutions?, Haymarket, 2012; “Is There Anything to Defend in Political Marxism? “ International Socialist Review 91, 14. kolovoza 2014.)
Kao i sam komercijalizacijski model, buržoaska revolucija je stara priča koju nisu izmislili marksisti. No uobičajeni povijesni narativ o kapitalizmu napravio je značajan zaokret kada ga se počelo povezivati s idejom da je “buržoaska revolucija” bila od presudnog značaja u uklanjanju prepreka za napredovanje do komercijalnog društva.
Francuski su povjesničari, prije svega François Guizot, bili ti koji su počeli misliti o modernoj zapadnoj – ili štoviše globalnoj – historiji kao marširanju naprijed buržoazije u klasnom sukobu s više nazadnih snaga i oni su počeli tumačiti povijesne događaje (društvene ustanke, građanske ratove ili čak proces industrijalizacije) kroz imaginarij revolucije izvučen iz najrecentnijih revolucionarnih iskustava svojih naroda.
Povjesničari poput Guizota dodijelili su Engleskom građanskom ratu status buržoaske revolucije (a kasnije britanske industrijalizacije kao industrijske revolucije). Posljedica stapanja francuske i engleske historije je brkanje uspona kapitalizma s napretkom buržoazije.
Teško da možemo pretjerati u naglašavanju meteža koji je proizašao iz tog historijskog brkanja koje je ujedno uvelike odgovorno za poistovjećivanje “buržuja” s “kapitalistom”. U izvornom značenju na francuskom jeziku, “buržoazija” se odnosila na obitavaoce grada te je, u nekom trenu, počela označavati imućnije segmente Trećeg staleža. Ali kapitalizam u preciznom smislu riječi nije imao puno veze s time.
Možda je razborito opisivati Francusku revoluciju kao buržoasku – tj. kao sukob između buržoazije i aristokracije – dok god buržujsko nije poistovjećeno s kapitalističkim te dok se razumije da se nije radilo o kapitalizmu. Tipični revolucionarni buržuj nije bio kapitalist ili čak pretkapitalistički trgovac, nego službenik ili profesionalac. Otpor buržoazije prema aristokraciji ne može se svesti na promicanje kapitalizma, nego na osporavanje aristokratske privilegiranosti i privilegiranog pristupa državnoj službi.
Engleska se revolucija, pak, može razborito opisati kao kapitalistička, zato što je bila ukorijenjena u kapitalističkom vlasništvu te ju je čak vodila klasa koja je u biti bila kapitalistička. No nije bila naročito buržoaska. Ne samo da nije bilo klasne borbe između buržoazije i aristokracije, nego je dominatna kapitalistička klasa zapravo bila zemljoposjednička aristokracije.
Miješanje tih povijesnih primjera učinilo je “buržoasku revoluciju” središnjom temom u priči o kapitalizmu. Jednom kada se to zbilo, počelo je igrati ključnu ulogu u upitnom objašnjavanju, ili bolje rečeno neobjašnjavanju, porijekla kapitalizma. Kada je jednom uzeto zdravo za gotovo da je buržoazija inherentno i po definiciji kapitalistička, moglo se samo pretpostaviti da je kapitalizam već postojao, i da je samo trebalo objasniti ne porijeklo kapitalizma, nego trijumf buržoazije i posljedično uklanjanje zapreka pobjedi kapitalizma u sukobima s nazadnijim snagama.
Ta je tendencija postala ponajviše vidljiva u različitim marksističkim tradicijama. Istina je da je sam Marx bio pod utjecajem Guizotova rada i narativa u buržoaskom napretku; no u svojim zrelim analizama kapitalizma odmakao se daleko iznad ideja povijesnog razvoja i klasne borbe Guizotovog tipa. (Čak i svojem ranijem radu, pogotovo u Komunističkom manifestu, već su se nazirali značajni odmaci od utjecaja francuskog mislioca.)
Međutim, ideja o buržoaskoj revoluciji, kao nužnom stadiju u historiji koji je dosegnut klasnom borbom između buržoazije i nazadnih zemljoposjedničkih klasa, ustalila se u simplicističku ortodoksiju kada je iskorištena da podupre staljinistički doktrinu “socijalizma u jednoj zemlji” za razliku od Trockijeve “permanentne revolucije”.
Ipak, ideja buržoaske revolucije kao historijskog događaja pogonjenog klasnim sukobom između, s jedne strane, kapitalističke klase trgovaca i industrijalista u usponu i, s druge strane, nazadne feudalne aristokracije, sve se teže održavala u srazu s rastućim povijesnim dokazima da se nigdje nije dogodila neka izravna klasna borba između zemljoposjedničke aristokracije i kapitalističkih klasa, pa čak ni u Francuskoj. Stoga je buržoaska revolucija u svojoj najnedorađenijoj inačici mahom napuštena već neko vrijeme.
“Politički marksisti” Svejedno, nedorađena ideja je održana na životu, u svojem negativnom obliku, od strane kritičara marksizma te je služila kao ključna meta za različite “revizionističke” povjesničare koji su htjeli osporiti “socijalne interpretacije” francuskih i engleskih revolucija pokazivanjem da niti u jednom slučaju nije postojala revolucionarna klasna borba između kapitalističke buržoazije u usponu i feudalne aristokracije u padu. Ali dok su “revizionisti” još uvijek bljuvali vatru na tip socijalnih interpretacija koje jedva da je zagovarao bilo koji ozbiljan povjesničar, marksisti su odmakli dalje.
Neki koji su zaključili da je koncept buržoaske revolucije zakrivao više nego otkrivao – među njima prije svega oni koje se naziva “političkim marksistima” – počeli su nuditi nove socijalne interpretacije i francuskih i engleskih revolucija (vidi, pogotovo George Comninel, Rethinking the French Revolution, Verso, 1987; i Robert Brenner, pogovor Merchants and Revolution, Verso 2003).
Još su naglašavali odnose društvenog vlasništva i klasu, ocrtavajući specifična ograničenja i zahtjeve nametnute od strane specifičnih odnosa društvenih odnosa s njihovim distinktivnim “zakonitostima reprodukcije”. Ali te nove socijalne interpretacije više nisu ovisile o starim narativima o klasnim borbama između nazadnih zemljoposjedničkih klasa i novopečenih kapitalista.
Drugi su još uvijek oklijevali u napuštanju ideje buržoaske revolucije. No kako bi je održali, morali su napustiti tradicionalnu ideju buržoaske kapitalističke klase u usponu protiv nazadne feudalne klase te je zamijeniti mnogo mutnijim pojmovima.
Polazeći od konvencionalnog poistovjećivanja buržoaskoga s kapitalističkim (što je oduvijek bilo problematično), skupina marksističkih povjesničara predvođena Neiom Davidsonom je stoga iznijela ideja da je ono što čini revoluciju buržoaskom, štogod bili njeni uzroci i učinci, to što ima za posljedicu doprinos napredovanju kapitalizma. Drugim riječima, ishodi ili posljedice, ne pojedini klasno definirani faktori, čine neke revolucije buržoaskima. Takva “konsekvencijalistička” inačica buržoaske revolucije primjenjuje taj koncept na bilo koju vrstu preobrazbe za koju se može reći da je nekako promicala razvoj kapitalizma ili da je uklanjala zapreke njegovom napredovanju, kakav god bio klasni sastav ili namjere revolucionarnih činioca. Zaista, može biti da je djelovanje zamijenjeno transhistorijskim mehanizmom “buržoaskog” napretka, poput neizbježnog napredovanja tehnoloških snaga.
Ti marksistički konsekvencionalisti možda pokušavaju uzeti u obzir, do neke mjere, povijesne dokaze koji osporavaju stare ortodoksije; i bilo bi savršeno razborito kada bi svi samo govorili da se kapitalizam prvo pojavio ne kao namjeravan klasni projekt, nego kao nenamjeravana posljedica (što je stajalište političkih marksista). To može čak biti shvatljivo kada bi samo prihvatili (problematično) poistovjećivanje “buržoaskoga” s kapitalističkim te ponovno definirati “buržoasku revoluciju” kao bilo koji revolucionarni proces koji, bez obzira na namjere, doprinosi razvoju kapitalizma. Ali njihovi trenutni argumenti nailaze na nepremostive zapreke zato što se osjećaju primoranima, iz mahom ideoloških razloga, da poimanju buržoaske revolucije daju neodrživu univerzalnost koja je na koncu liši svakog značenja.
Buržoaska revolucija mora supsumirati ne samo revolucionarne ustanke nego i veoma dugotrajne, postupne historijske procese. Ona je isto tako obvezana, krajnje eksplicitno, da pokrije začudno širok i raznolik historijski spektar. Buržoaska revolucija postaje sve nategnutija kada je prisiljena da pokrije širok raspon historijskih uzoraka na različitim kontinentima.
No što zapravo proizvodi nerazrješiva proturječja u konsekvencijalističkom konceptu buržoaske revolucije je to što uključuje ne samo slučajeve u kojima je kapitalizam zaista napredovao - primjerice, trijumfom kapitalističke zemljoposjedničke aristokracije u Engleskojj – ali isto tako slučajeve u kojima kapitalistički razvoj bio zapravo zapriječen revolucijom. To je najupadljivije u onome na što konsekvencionalistički analitičari gledaju kao na klasičan slučaj buržoaske revolucije, tj. Francuska revolucija – koja je imala za posljedicu zauzdavanje kapitalističkog razvoja ugrožavanjem seljačkog vlasništva i otvaranjem slobodnijeg pristupa državnim karijerama za buržoaske službenike.
Predodžba o buržoaskoj revoluciji koja bi mogla uključivati oba slučaja u kojima se kapitalizam promiče i u kojima je zapriječen činila bi se podosta besmislenom. Ali čak i ako stavimo po stranu činjenicu da konsekvencijalističko poimanje buržoaske revolucije nema nikakve očite veze s napredovanjem kapitalizma, kako god on bio definiran, jednostavno ne može i ne objašnjava porijeklo kapitalističkih vlasničkih odnosa, pa i ako se navodna revolucija navodno dogodila prije, i kao preduvjet za sazrijevanje kapitalizma.
To je tako zato što, prema definiciji samih konsekvencionalista, sve što buržoaska revolucija jeste služi objašnjavanju uklanjanja zapreka za razvoj kapitalizma koji već postoji, kapitalizma čije se prethodno postojanje pretpostavlja. Fundamentalno pitanje kako je došao na svijet se jednostavno ne može postaviti.
Konsekvencionalistički argument sada naglašava važnost revolucija odozgo, ili preobrazbi države koja zatim nastoji promicati maksimaciju kapitalističkog profita. Te državne preobrazbe mogu uvelike varirati u svojoj ćudi, tajmingu i uzrocima; a buržoaske revolucije mogu proizvoditi širok dijapazon državnih formacija, od Francuske preko Engleske do Japana. Ipak, kakva god bila ćud i tajming relevantnih državnih preobrazbi, konsekvencionalizam ne može objasniti porijeklo upravo onih kapitalističkih vlasničkih odnosa koje državne preobrazbe navodno promiču.
Eksplanatorna vrijednost koncepta “buržoaske revolucije” nadalje je ugrožena priznamo li da svi slučajevi kapitalističkog razvoja, osim onoga prvoga, pretpostavljaju komercijalne i vojne imperative koje stvara već postojeći kapitalizam negdje drugdje. Ključni su primjer za to prednosti u trgovini i ratu koje je uživala kapitalistička Britanija, a koje su utjecale na razvoj drugih europskih sila i imperijalističku ekspanziju, pogotovo ohrabrivanjem državnih politika stvorenih da se natječu s Britancima – i to ne samo u Francuskoj. Tako da je taj konsekvencionalizam ambivalentan po pitanju i uzroka i posljedica. U ovom se trenu koncept buržoaske revolucije jedva jedvice odnosi na bilo što specifično. Ideja buržoaske revolucije je definirana dok nije iščeznula. Primjenjuje se na sve i svašta, što znači da ne objašnjava ništa.
Ludost neizbježnosti Zasigurno postoji mnogo toga što se mora objasniti o turbulentim događajima koji su popratili globalnu ekspanziju kapitalizma; no teško je uvidjeti što “buržoaska revolucija” može doprinijeti u objašnjavanju tog fenomena. Oni koji se još uvijek drže te ideje to ne rade zato što tako rasvjetljuju historiju, nego zbog njegovog simboličnog političkog značenja.
Poanta nije u tome da buržoaske revolucije služe kao modeli za druge revolucionarne preobrazbe, ponajprije prijelaz u socijalizam, nego se prije radi o tome da je taj koncept otpočetka isprepleten s idejom o neizbježnom napretku. U vizuri prosvjetiteljstva to je podrazumijevalo marširanje razuma naprijed, uključujući tehnološka unapređenja. U vizurama socijalizama, buržoaski napredak bio je preobražen u neizbježnost socijalizma, što je pogonio neumoljiv razvoj proizvodnih snaga kako su se već sukobljavale s prevladajućim društvenim odnosima.
Socijalistički projekt je, očito, pusta tlapnja osim ako socijalizam nije izbježno odredište procesa koji pogoni dinamična ekspanzija proizvodnih snaga kojoj se ne možemo oduprijeti - a buržoaska revolucija nekako potpada pod taj proces, ma kako raznolike forme on iziskivao. Ali čak i bez takvih ideoloških motiva, konsekvencijalisti trebaju koncept historijske neizbježnosti samo kako bi održali svoje upitno (ne)objašnjenje porijekla kapitalizma.
Takav konsekvencionalizam također se mora odnositi prema veoma specifičnim zakonitostima kapitalizma - tj. njegovim specifičnim imperativima da se unaprijede snage proizvodnje i uklone zapreke do tog unapređenja - kao prema univerzalnim historijskim zakonitostima. Ili, da budemo precizniji, ti konsekvencionalisti usvajaju najjednostavniju moguću vrstu tehnološkog determinizma ne bi li izbjegli pitanje specifičnosti kapitalizma.
Jedno bi bilo da ističemo očito poantu (kao što to “politički marksisti” poput mene često čine) da je dolazilo do bitnih tehnoloških napredaka u različita vremena na različitim mjestima prije pojave kapitalizma; a čak je moguće reći, u veoma širokim (da ne kažem banalnim) terminima, da je, gledamo li iz dugoročne perspektive, moguće uočiti opću tendenciju rasta tehnoloških unapređenja, čak i ako je tome tako samo zato što je slabo vjerojatno da će ta otkrića, jednom kada ih se pronađe, nestati zauvijek.
Ali takva vrsta tehnološkog napretka veoma je različita od jedinstvenih imperativa kapitalizma, njegove neizbježne prisile, kao preduvjeta opstanka, da neprekidno unapređuje produktivnosti rada i snižava njegove troškove kako bi se natjecao i maksimirao profit. A ipak konsekvencionalizam zahtijeva od nas da također izostavimo tu razliku.
Oni trebaju taj izostanak ne samo kako bi izbjegli pitanje toga kako je kapitalizam nastao. Isto tako ga trebaju kako bi održali na životu gledište da je – bez obzira na to na kakve odgode, zastranjenja i zastoje naišli – historija neumoljivo pogonjena univerzalnim i transhistorijskim nagonom za tehnološkim napretkom koji će neizbježno kulminirati u socijalizmu.
Neizbježnost zamjenjuje historiju teleologijom te potkopava bilo kakvu ideju historijske kauzalnosti. To postoje naročito jasno u kritikama koje ti konsekvencionalisti iznose protiv marksističkih historičara (tj. političkih marksista) koji odbijaju buržoasku revoluciju dok istovremeno naglašavaju ulogu društvenog vlasništva i drugačijih klasnih odnosa. Takvi su povjesničari, prema konsekvencionalistima, sveli svu historiju na “voluntaristički” sudar volja, ne samo bez jasnog ishoda i neizbježnog socijalizma, nego čak bez ikakvih čvrstih materijalnih preduvjeta.
Konsekvencionalistička kritika ne može biti više u krivu. Politički marksizam ustraje u tome da specifične društvene forme poput kapitalizma – sa svojim vlastitim specifičnim materijalnim okolnostima, svojim vlastitim specifičnim odnosima društvenog vlasništva i svojim vlastitim pravilima reprodukcije – izazivaju specifične predmete i oblike sukoba.
Prepoznaju da njihovi ishodi nisu predodređeni, ali su ipak oblikovani i ograničeni specifičnim materijalnim okolnostima, na historijski specifične načine, u specifičnim procesima povijesne promjene: klasna borba u feudalnom društvu, kakav god bio njen ishod, nužno je drugačiji proces od klasne borbe u kapitalističkom društvu te, iako nema nikakvog jamstva za određene ishode, socijalizam kao posljedica kapitalističke klasne borbe je historijska mogućnost u smislu da nikada ne bi mogla postojati u kontekstu feudalnih odnosa društvenog vlasništva.
Čak i ako je socijalizam bio svjestan i namjeran cilj nekih kapitalističkih klasnih borbi kako, recimo, kapitalizam nije bio nakanjeni projekt feudalnih klasnih borbi, to ne čini socijalizam neizbježnom posljedicom. Priznati to znači govoriti o historiji, a ne o teleologiji.
Kritiziranje političkog marksista kao “voluntarista” pokazuje odsustvo razumijevanja što to znači govoriti o historijskoj kauzalnosti. Time se sugerira da smo primorani birati između, s jedne strane, potpuno kontingentnih procesa i, s druge, bezuvjetne predeterminacije.
Naročito je kriptično što to dolazi od strane zagovornika novog konsekvencijalizma koji su usvojili začudnu mješavinu potpuno ahistorijske kontingentnosti i apsolutnog determinizma. Oni možda jesu i dalje uvjereni da je klasna borba pokretačka sila historije, ali svejedno ustraju u mišljenju da njezin ishod mora da je u konačnici predodređen. Na koncu su se prometnuli u branitelje ideje “buržoaske revolucije” koja je više teleološki nego historijski moment.
Kao toliki drugi koji imaju maglovite predodžbe o kapitalizmu, dakako, ti kritičari političkog marksizma ne mogu objasniti porijeklo kapitalizma, pa čak ni definirati ga na bilo kakav smislen način. Ako otprilike bilo što možemo uzeti kao buržoasku revoluciju, kako bismo mogli prepoznat kapitalizam kada ga uočimo? Kad smo već kod toga, kako je moguće održati predodžbu o kapitalizmu kao o specifičnoj društvenoj formi, sa svojim vlastitim principima funkcioniranja, ako se njegove zakonitosti uzdižu na razinu transhistorijskoga?
Najveća ironija konsekvencijalističkog gledišta je da, nastojeći obraniti tip marksističke ortodoksije od onoga što njezini zagovornici drže za neku vrstu hereze, uspijeva rastaviti na dijelove sve što je najdistinktivnije u Marxovom historijskom materijalizmu, negirajući sve napore da se razjasni specifična priroda kapitalizma čemu je posvetio većinu svog životnog djela.
Umjesto Marxu, taj konsekvencionalizam vraća se nečemu što naliči onome poimanju historije na koji se on upravo okomio u svojoj kritici klasične političke ekonomije i prosvjetiteljskih predodži o napretku. Sve što oni nadaju iznenađujuće nedorađenoj predmarksističkoj ideji napretka je neizbježni socijalizam.
Za razliku od svojih prosvjetiteljskih prethodnika, Marx je s namjerom zamijenio teleologiju historijom. Označio je svoju vlastitu kritiku političke ekonomije kao, između ostalog, nastojanje da se ospori ekonomiste koji se odnose prema proizvodnji kao prema nečemu što odgovara “vječnim prirodnim zakonitostima nezavisnima o historiji, pod izlikom kojega se tiho krijumčare buržoaski odnosi kao nenarušive prirodne zakonitosti na kojima je zasnovano društvo na apstraktnoj razini.” (Grundrisse I., 1)
Svrha njegova cjeloživotnog rada je bila zamjena te ahistorijske tendencije objašnjenjem historijski specifične dinamike i distinktivnih principa funkcioniranja kapitalizma. Čini li se to kao “ekscentrično usko” poimanje kapitalizma?
S engleskog prevela Marija Ćaćić
Izvorno objavljeno u časopisu Jacobin