Grobari vremena

I.

Markiranje nekih događaja tek godinom u kojoj su se dogodili, brojevima koji su izraz proizvoljnosti načina mjerenja vremena, možda nije neobično koliko se čini. Što nam uostalom preostaje kada “događaji” izmiču društvenoj klasifikaciji, nego da na njih nalijepimo neki broj. No, u tom postupku arhiviranja stvarnosti, kao da samo vrijeme ponekad pridonosi neodjelitosti nekog događaja od banalnosti njegova broja.

Tom linijom vremenskog determinizma krenut će danas većina one inteligencije (ili, još bolje, inteligenata, kako bi rekao Milan Kangrga) čiji se pogled na društvenu stvarnost svodi na bespuća socijalne kronologije i eshatološka razmatranja o prolaznosti. “Nemoguće je dvaput ući u istu rijeku, shvatio je još Heraklit” – glasi završetak kolumne Inoslava Beškera pod naslovom Kako sam dobio pečat šestdesetosmaša (7. svibnja), a u kojoj junak s ponosom pripovijeda svoje mladenačke pothvate. Ostao mu je taj pečat, “al moglo je bit i gore”, patetično piše Bešker patronizirajući svoje (mlade) čitatelje: “Ma koga to više zanima? Lanjski snijezi?”.

Nakon takvog tona rasprave o ‘68. koji je postavio doajen hrvatskog novinarstva, i čitatelj se može pitati je li moglo gore. Je li najgore što se može dogoditi prigodnom prisjećanju na događaje iz ‘68. komemorativni ton? Odnosno prisutnost Heraklita čiji željezni zakoni nužnosti svaku živu stvarnost transformiraju u mrtvu prošlost?

 Jedan će drugi inteligent svojom kolumnom – u konkurentskim novinama – preduhitriti uvaženog novinara kao i sve ostale zainteresirane za temu opomenom da ne gubimo vrijeme. “Nemojte, ako boga znate!” – tako glasi kraj kolumne Pavla Pavličića pod naslovom Lažni mit o šestdesetosmoj (28. ožujka). Ovaj se prijelaz s blagog, očinskog tona koji mlade upozorava na prave događaje i opasnosti vremena na ton gađenja i histerične ugroženosti samo djelomice može objasniti prijelazom iz novinarskog svjetonazora Jutarnjeg lista na onaj Večernjakov. Uobičajeni, soft liberalizam prvog dnevnog lista i hard nacionalizam drugog tek su dekor jakim osobnostima iz galerije inteligenata upregnutih u svakodnevne zadatke koje im postavljaju njihovi urednici.

Kao revni učitelj, Pavličić se, dakle, već u ožujku požurio smiriti stvar koja bi se trebala zahuktati u svibnju: rasprava o “zaštiti seksualnih manjina, promicanju konceptualnih umjetnika i obrani ozonskog omotača”. To je, naime, po našem Akademiku bio jedini realni sadržaj studentskih nemira, a ne briga za jadne radnike koji su “smjesta osjetili kako se radi o pomodnoj afektaciji obijesne balavadije” pa su ostali u “svojim” tvornicama. Sve bi ovo Akademik još i mogao progutati da se ta obijest nije pokušala uvesti i u naše prostore: “Naši studentski događaji nisu nastali ovdje, nego su uvezeni izvana. Pa još da su uvezeni izravno iz Pariza, ni po jada! Nego su uvezeni iz Beograda, gdje također nisu bili autentični”. Ostavimo za sada po strani taj dijabolični Beograd koji za hrvatsku inteligenciju predstavlja iskonsku frustraciju kao i ideološku import-export djelatnost (“oh, taj truli Zapad”) i vratimo se radije na onaj dirljiv trenutak kada Pavličić tetoši radnike štiteći ih od djece koja umišljaju da mijenjaju svijet.

II.

Cijela se, dakle, komemoracija svibanjskih pobuna svodi na jedno krucijalno pitanje: koga treba patronizirati? Komu uvijek moramo iznova sve oprostiti kako bi se stalno vraćao na pravi put? Studentima treba dati vremena, sentimentalno bi rekao Bešker, jer je samo vrijeme to koje nas lišava iluzija. Ovom se evolucionističkom shvaćanju vremena kao istine suprotstavlja beznadni pogled konzervativca po kojemu se sve već dogodilo, a sve što se događa samo je zavaravanje i urušavanje postojećega. Potpuno je jasno zašto će simpatije jednog akademika pridobiti radnici koji svojim ritualiziranim egzistencijama, jutarnjom živahnošću i večernjom sumornošću, održavaju privid iskonske harmonije svijeta, a kojeg iz svoje guliverovske perspektive proučava znanstvenik i pisac, inače pomni promatrač i najmanjih pomaka unutar društvenog mikrokozmosa.

Ako ni u čemu drugome, možda se baš u ovome sastoji novost diljem svijeta rasprostranjenih nemira 1968.: u radikalnom i općem odbijanju tog mrtvački hladnog zadaha inteligencije koja bdije nad nadama i snovima naroda i mladeži uvijek unaprijed videći u njima propast i iluziju. Premda o uspješnosti ili neuspješnosti tog odbijanja najbolje mogu reći oni koji su se tada i sami izborili za vlastite oblike mišljenja i slobode, danas nam još uvijek nešto govori kako čitav pothvat nipošto nije bio uzaludan: mnoštvo uvaženih komentatora kao da ipak sumnja da Heraklit nije bio u pravu.