Kiša budi zemlju
Usred žita, umjesto makova,
Postavila je crvene bubnjeve.
Više nitko ne pita zašto:
Brojna su zrna pala na kožom presvučen muk
Kao na mrenu
Udarac toliko tih da ga i sama zemlja jedva čuje.
Ona ne obrađuje to polje
I kada se teški oblaci odmotaju s juga
Nabire čelo, u prste od papira upliće krunicu
I gleda u tlo, samo u tlo
Kao da moli.
A onda padnu kiše
I kao tisuće jagodica prstiju stušte se na opne.
Orkestar kapi grmi, udara,
Očajnički pokušava nadglasati
Krike zemlje.
Ona tad okreće zidu sliku nje koja je zemlji posudila glas
Nekad davno, dok je još žito imalo smisao.
Zalutali dah vjetra odiže joj suknju
I kao i uvijek, umjesto studeni,
Svu ju prožme nada u ponovni susret.
Potres
Bio je potres, rekli su na radiju
I znaš kako to već ide.
Ukoliko je u blizini tijelo vode,
Prijeteće kao tišina,
Otpočet će plimni val.
Silna voda, kao plahta kad se posprema postelja
Negdje daleko odnese sve:
I tlo na kojem stojiš i sve što te pridržava
I sve što pridržavaš
Zamijeni onostranim bićima i morskim travama
Što te učas oblijepe, posvuda,
Vlažne i nametljive.
I svi znaju:
Slonovi će zaplakati, turisti pasti na koljena i
Sklopljenih ruku okinuti zadnju fotografiju
Jer,
Kad svijet dubine prvi put ogrije sunce,
Sve su molitve zaboravljene i svi znaju sve
(samo se ja još nadam).
Slijepa rijeka
“More se nosi u džepu, a rijeka u rukavcu”.
Pričat ću jednom svojoj kćeri
Da me citira u poeziji koju će pisati
Negdje daleko od ovog mosta
(dima na vodi)
Koji me, kad prolazim noću,
Uvijek pretegne trenutkom negdje oko sredine.
Teško je biti jedini što poznaje proljeće uz slijepu rijeku
Jedini čije se misli nadimaju od vode, tijeka i mlade djeteljine
Baš poput kravljeg želuca.
Biti jedini tako znači biti bez sudruga
Što bi te od prsnuća spasio
Milosrdno tankom oštricom cinizma.
20 hektara
Većina nas nije ovdje dugo
Tek generaciju, dvije
I u ostavštinu još dobivamo oranice, vinograde i polja
Smiješne i arhaične
Poput pupka.
Kad ostanem posljednja od loze
Prodat ću sva polja koja mi ostave.
Dati da na njima naprave
Groblja za strance.
Kao umorni mučenici
U njima će nemirno spavati
Čitav grad.
Bicikli mog oca
Svuda uokolo bili su zidovi
I pod nogama kamene ploče koje su ostajale hlade
Čak i na moj rođendan.
Ti si iza mene i jedino kuda mogu je
Naprijed.
Ali prije toga, rekao si,
Bio je neki stari s kojim se spuštalo nizbrdicom,
Tamo pod Fontanom pa pravo u more.
Trik je, veliš, bio u tome
Da ga u zadnjem trenutku izdigneš ispred sebe:
U protivnom, tko zna bi li me danas bilo?
I onda još jedan, specijalka,
Na kojem se jedna djevojka vozila kroz čitavo ljeto
Neke pradavne godine
Kako se ne bi dosađivala.
A sad te svi znaju
I jedan novi, crno-bijeli,
Što strpljivo podnosi sve vrećice i rance i tvoje godine.
Parkiraš se onda kraj mene, kraj mojeg
I još se tamo, među žbicama,
Pomalo razumijemo.