Grupna terapija

Na površini sve izgleda idilično – nakon dugogodišnjih vrludanja, Glazbena tribina Pula konačno je pronašla stabilnu formu. Korijeni ranijih nedoumica proizlaze iz činjenice da je ova manifestacija svojevremeno okupljala skladatelje iz cijele bivše države, pružajući im priliku za upoznavanje novih djela, ali i intenzivnu raspravu o njima. Devedesetih je, pak, Tribina najprije sužena na hrvatsku produkciju, potom je uslijedio niz neuspjelih eksperimenata s regionalnim suradnjama, da bi se, naposljetku, od 2004. ponovno ustalio koncept nacionalne smotre, ovaj put pod radnim nazivom Susreti generacija.

Čini se da je konsenzus gotovo svih koji su se od 6. do 9. studenog zatekli u Puli (a posljednjeg dana i u Grožnjanu), kako je upravo ovogodišnje, peto izdanje Tribine u ovom koncepcijskom okviru donijelo stabilizaciju forme i kvalitete sadržaja. Na prvi pogled, to i jest tako – koncerata je bilo dosta, ali ne i previše, svirali su uglavnom kvalitetni ansambli, a broj od 22 praizvedbe smatra se uspjehom već i sâm po sebi. Nažalost, pritom se zaboravilo dva vrlo važna elementa – kvalitetu predstavljenih djela, ali i dalekosežniju misiju ove manifestacije.

Reprezentativan uzorak

Kad je riječ o kvaliteti glazbe, moglo bi se reći da pulska Tribina ne teži reprezentativnosti u smislu produkcijskog vrha, nego, upravo suprotno, sveobuhvatnom pregledu suvremene hrvatske glazbe, predstavljenom na reprezentativnom uzorku. Ne treba, uostalom, zaboraviti da je ova manifestacija, u osnovi, cehovsko sijelo Hrvatskog društva skladatelja, kojim treba zadovoljiti što je moguće više članova, a ne samo one najistaknutije. Rezultat je, stoga, očekivan: relevantnim doprinosima mogu se smatrati tek dvije praizvedbe – Sjećanje na Vis za komorni ansambl Mladena Tarbuka, te Incontro?za obou i drvene udaraljke Marka Ruždjaka. Određeni stupanj kreativne znatiželje, premda ne s osobitim rezultatom, moguće je pronaći i u zborskom djelu Ne budite ljubav moju Sanje Drakulić i skladbi Nahvao 2 za komorni ansambl Frane Đurovića, no time je iscrpljen popis onoga što je od svih tih silnih praizvedbi iole vrijedno pamćenja.

Sve ostalo predstavlja više-manje nezanimljiv prosjek, u kojem, usprkos visokoj razini skladateljskog zanata, u oči upada nedostatak invencije. U hrvatskoj su glazbi, čini se, izumrli znatiželja, istraživanje i spremnost na rizik eksperimenta. Umjesto toga, u nedogled se recikliraju općepoznate floskule, a “suvremenost” se može mjeriti samo udaljenošću odabranih modela od sadašnjeg trenutka. Moglo bi se tako reći da je u Pastoralnim varijacijama Josipa Magdića pozivanje na Corellija i Vivaldija “anakronije” od oslanjanja zborskih djela Dalibora Bukvića i Ante Knešaureka na Pendereckog, odnosno Messiaena. No, u konačnici, svi oni pokušavaju podgrijati nešto što se već odavno ohladilo i ne vodi glazbu nikamo, a pogotovo ne u budućnost. Znakovito je da su najsuvremenije u Puli zazvučala podsjećanja na neka sada već antologijska djela iz prošlog stoljeća – Quam pulchra es (Omaggio a Lukačić) Igora Kuljerića iz 1972., te Simfoniju o mrtvom vojniku Branimira Sakača iz još davnije 1951.

Rezignirana jadikovka

U međuvremenu, izgubljena je i druga, jednako bitna sastavnica Glazbene tribine – otvaranje prostora za diskusiju o suvremenoj glazbi. Skladatelji tako tek kurtoazno čestitaju jedni drugima, a kritičari i muzikolozi, ako ih se nešto i pita, posežu za diplomatskim formulacijama. Čak su i dva okrugla stola, posvećena mjestu suvremene glazbe u medijima, ponudila tek kolektivnu rezigniranu jadikovku. Pokušalo se, doduše, detektirati uzroke postojećeg nezavidnog stanja, ali bez naznaka potrage za ikakvim rješenjima, a pogotovo ne onima koja bi uključivala angažman sâme struke. Susreti generacija u Puli možda i jesu svojevrsna “grupna terapija” – ali do konačnog izlječenja sigurno neće doći sve dok skladateljski ceh ne shvati da uzroke i rješenjesvoje krize treba najprije potražiti u vlastitim redovima.