Dario Grgić  

Gulag ljubavi, ljigavosti i dosade

U zanimljivoj psihološkoj drami Bilješke o jednom skandalu Richarda Eyrea (glavne uloge Judith Dench i Cate Blanchett), u kojoj je prikazana ljubavna veza nastavnice i petnaestogodišnjeg učenika, lik koji glumi Cate Blanchett, nastavnica Sheba, povjerava se kolegici s posla Barbari (Judith Dench): “Brak sam po sebi ne znači ništa. On je prazan.” Barbara je usidjelica i ima psihološki profil koji često pokrivamo riječju “vampir”: živi kao parazit na tuđim životima, i kada shvati da mladu i lijepu Shebu ima u šaci jer zna za njezinu seksualnu vezu s učenikom, unatoč proklamiranoj strogosti odlučuje sve prešutjeti. Sada od nje može tražiti što hoće. Njenu nježnost, vrijeme, pažnju. Veza sa Shebom trebala bi joj nadoknaditi sve što je u životu propustila. No kada Sheba odbije ostati s njom na njen izričiti zahtjev (uginula joj je mačka) jer ide na predstavu svog sina, Barbara pušta priču o njezinoj vezi u promet. Sheba je u braku u kakvom je golema većina ljudi, u vezi koja se s vremenom pohabala, i čije se početno tkanje više i ne vidi od brojnih zakrpa.

Premda je taj primjer ekstremniji i složeniji (ovdje su narušena sigurno dva, ako ne i tri etička i zakonodavna načela) od polemički intonirane studije Protiv ljubavi Laure Kipnis, ipak pokriva dobar dio problema kojim se ona u njoj bavi. Prvenstveno kroz izraženu svijest glavne junakinje o iznutra šupljem pojmu “braka po sebi”. Ili, ako hoćete, i ljubavi i prijateljstva, koji su također zaslužili knjigu iznutra sinkopiranu pitanjima kakva su ta što ih na temu ljubavi postavlja Kipnisova. Sve su to precijenjene stvari čija nategnuta rezolutnost u zahtjevu i isključivost u interpretaciji stoji u vrlo grubom raskoraku s takozvanom stvarnošću.

Sheba priča kako ju je otac učio da stalno bude svjesna tog jaza između htijenja i bivanja. Kultura u kojoj živimo uči suprotno: kako odživjeti cijeli život bez osvješćivanja pukotina. Kipnisova kroz priču o preljubu priča priču o ljubavi i ukazuje na brojne paradokse ispod površine: “Tko god čeka kod kuće, tko god sumnja, taj je žena. Tko god želi više slobode, taj je muž.” Osim tih spolnih i rodnih premetaljki Kipnisova se pita ne stoji li iza feminizma jednakomjernije raspodijeljena ženska podčinjenost: danas su za održavanje jednog kućanstva potrebne dvije plaće; umjesto jednog člana bračne veze sada na idiotskim poslovima ropću oboje; nije valjda da se na to mislilo kada se govorilo o “oslobađanju žena”.

A brak, veza, ljubav? Danas kada čitamo brojne knjige iz samopomoći u njima uglavnom čitamo kako na vezi treba “raditi”. Kipnisova se pita otkud ovdje vokabular primjereniji rudnicima soli nego ljubavnoj vezi. “Kada je to retorika tvornice postala izabrani jezik ljubavi?” Ljubav je očito društvena institucija, isto kao i rad. Veličanje bračnih uzusa rezultat je nevjerojatno uspjela društvenog inženjeringa. Združenim djelovanjem različitih državnih institucija (od obrazovanja, raznih socijalnih službi pa sve do poreznih ureda) stvorila se klima u kojoj i osobni razvoj znači “prilagođavanje prevladavajućoj situaciji”. No ispod površine mnogi pucaju po šavovima. Frojdističke samoanalize odavna su prokazane kao “konformističke terapije” koje prodaju “dopunsku socijalizaciju” pod krinkom “samospoznaje”.

Jedan od ključnih provodnika uniformizacije upravo je doživotni brak. Kipnisova se ovdje poziva na analize Frakfurtske škole: “Svrha obaveznog doživotnog braka jest stvaranje podčinjenih tipova ličnosti kakve masovno društvo treba”. Bračni nas život najbolje pripravlja za “građansku pokornost, vježbalište sentimentalne rezignacije i inercije”. No Kipnisova uviđa i probleme koje proizvodi (da ostanemo kod tvorničke terminologije) preljub: “Ono što je počelo kao avantura nekako je postalo ozbiljno: nadopuna je počela zauzimati mjesto onoga što je trebalo nadopuniti”. Nema, ukratko, izlaza. Kipnisova to već nagoviješta naslovima poglavlja: tako je jednome naslov Bračni gulag. Svima nama upravljaju društvena pravila. A najzabranjenije stvari na svijetu su zdrav razum i pronicljivost. Postali smo “psihički raskrečeni” spremnici za savjete koji dolaze od robotiziranijih no što smo sami, a najveći je društveni uspjeh ovladati višim stupnjem automatizma, bilo da se radi o radu na pokretnoj traci ili pisanju pjesama: tad smo ok, prije nikako ne. Zgodna knjiga. Uz koju se preporuča pročitati Maeterlinckov Život termita. Idu u paru.

Šuplje ljuske

Sarah Waters, Noćna straža; s engleskoga preveo Petar Vujačić; V.B.Z., Zagreb, 2007.

Priča o Sarah Waters, britanskoj spisateljici koju često kite atributom “trenutačno najbolje otočke spisateljice”, jednim je svojim dijelom povezana s londonskom knjižarom Gay’s the Word. Tamo je nabavljala gej literaturu i sretala se s umjetnicima od kojih je crpila nadahnuće. Riječ je o gay-lesbo knjižari što je umalo zatvorena zbog enormno povišene stanarine i koja je jedno od kultnih londonskih kulturnjačkih mjesta, gdje je moguće nabaviti djela proskribiranih autora. Voditelji knjižare su zbog knjiga imali problema s carinskim i poreznim inspektorima koji su im radili racije jer su naslove koje su izvana naručivali smatrali neprimjerenima. Ta je knjižara danas s pravom kultna onako kako su to nekoć bile Gotham Book Martha, kojoj je u svojoj prepisci s Lawrenceom Durrellom hvalospjeve pisao Henry Miller, čija su se djela, unatoč zabranama, do početka šezdesetih mogla tamo kupiti, ili možda najpoznatije takve knjižare, pariške Shakespeare & Co, koja je, između ostaloga, stajala iza objavljivanja još jednog zabranjivanog pisca, velikog Jamesa Joycea.

Sarah Waters je lezbijka i njezina dosad objavljena četiri romana, Tipping the Velvet, Afinity, Fingersmith i Noćna straža bave se ljubavima žena koje vole žene. Radnja prvih triju romana smještena je u viktorijansko doba, dok se Noćna straža događa u četrdesetim godinama prošlog stoljeća. Prema Tipping the Velvet BBC je snimio seriju, što dobro pokriva značaj koji svojim tematiziranjem lezbijske ljubavi na današnjoj sceni odigravaju djela Sarah Waters, a to je ulazak te tematike u srednjostrujaške vode.

Kao svojevrsni moto tog romana mogle bi poslužiti riječi iz Wellsova Nevidljivog čovjeka (koje citira jedna junakinja): “Tek tada počinjete shvaćati, reče Nevidljivi čovjek, sve nedostatke mojega stanja. Nisam imao skloništa – niti pokrivala – kad bih na sebe navukao odjeću odbacio bih sve svoje prednosti, pretvorio se u neku čudnu i strašnu pojavu. Postio sam, jer ako bih jeo, ispunio sebe neasimiliranom stvari, ponovno bih postao groteskno vidljiv”. Kay, Viv, Helen i Duncan obilježeni su onim što u njih mora ostati “nevidljivo”: Kay i Helen su lezbijke koje su imale vezu, Kay je prije Helen bila sa spisateljicom Juliom, Helen je na koncu ostavlja zbog Julije, Viv je u vezi s oženjenim muškarcem, Duncana progone vlastiti demoni, a prikaz takozvanog normalnog svijeta s ovom je gay/lesbo skupinom prepleten bez favoriziranja moralnosti potonjeg. Sarah Waters je za tako što jednostavno premudra spisateljica: Viv ostaje u drugom stanju s ljubavnikom, ovome je samo na pameti da ne izgubi “dobar glas”. Helen se zaljubljuje u Juliju i ostavlja Kay bez pardona; u temelju postojanja je motiv izdaje.

Watersica o iskušenjima svojih likova piše kao o “malim gnomima iz mračnog, prljavog kuta” njihovih umova, a kada prikazuje umjetničku koloniju na Regent’s Canalu o tamo nastanjenim piscima i slikarima piše podjednako nesmiljeno: svi oni redom bili su “malo previše zadovoljni slikom za koju su znali da o njima gaje ljudi koji žive po kućama i stanovima”.

Radnja romana odvija se unatrag, od 1947., preko 1944. pa do 1941. Pozadina događaja je bombardiranjem razrušeni, zatamnjeni London. Smještanjem likova u ekstremnu situaciju Watersica je stavila znak jednakosti između društveno “ispravnih” i “neispravnih”; i jedni i drugi ograđeni su opnom koja ih dijeli od života; i jedni i drugi progonjene su zvijeri na ničijem teritoriju; Duncan to stanje izražava riječima da se osjeća “da je vrijeme prošlo – stvarno vrijeme, istinsko vrijeme, ne ono tvorničko – koje je on uspio propustiti”. Helen za dvadeset deveti rođendan također prolazi nešto slično tome, misleći kako je mala razlika između četrdesete i pedesete godine života, a poimanje tog značajnog prijelaza između dvadesetih i tridesetih, točaka relativne mladosti i relativne zrelosti, ostaje joj zatamnjenim.

Noćna straža koju obdržavaju svi ti likovi nekako je bezuspješna, unatoč emotivnim uzletima, koji se vrlo brzo pokažu praznom ljuskom, bez stvarnog sadržaja, virusi stvarnog svijeta nesmetano kuljaju pod njihove kupole i žderu ih. Činjenica da su nam njihovi životi izloženi unatraške ništa ne mijenja na suštini događaja, koje odreda bitno obilježava izvanjski lažljivi sjaj. Čak i rat u čijoj sjeni bdiju iznad svojih tamnih zdenaca ne uspijeva u njima razgorjeti varljivu nadu da idu u bolji svijet: rat se ne vodi u ime pravde i ljepote, nego “zbog naše ljubavi prema divljaštvu. Mislim da se duh ugrađen u zdanje svetoga Pavla pokazao prilično slabim – nalik je zlatnom listiću koji se sad podiže i odljepljuje”.

U njenu su svijetu slobodni samo oni koji su sačuvali sposobnost igre: Duncanov zatvorski kolega Fraiser igrao se zatvora; svima je izgledao kao kraljević prerušen u prosjaka; cijela predstava kao da ga se nije previše doticala. Fraiserovo fluidno poimanje identiteta odvelo ga je od statusa zatvorenika do statusa novinara, a Duncan je pritom tjeskobno mislio o relativnosti njegova igračkog kapaciteta: bomba neće znati da se on samo igrao Londončanina. Odvrtjevši njihove živote unatrag, Watersica je također pokazala kako nas rigidno određuje prošlost, ali ne uvijek. Nada koju je dala smještena je doduše na vrhu vrlo strmog brda, a presudne karte ostavila je otvorenima. Tamo stižu: a) ljigavi, b) deziluzionirani, c) siloviti, d) vrh brda spisateljska je izmišljotina koja tupljima ulijeva lažnu nadu. Točan odgovor, nakon čitanja romana, zaokružite sami.

Koliko dosadna može biti dosada

Cees Nooteboom, Rituali; s nizozemskog prevela Romana Perečinec; Fraktura, Zaprešić, 2006.

Ne roditi se neosporno je najbolje moguće rješenje. Nažalost, nije nikome dostupno.” Te riječi Emila Ciorana nizozemski pisac Cees Nooteboom stavlja kao moto jednom dijelu svog romana Rituali. Junaci tog romana, trećega što se na našem tržištu pojavio u posljednjih nekoliko godina (plus jedna knjiga eseja), tipični su modernistički amorfni likovi koji vlastitu rasulost nastoje organizirati oko estetičkih, moralnih i metafizičkih točaka. Koliko su temeljna i posljednja pitanja Nooteboomu bitna vidjelo se već prije dvije-tri godina, kada smo čitali Priču koja slijedi – storiju o zgodama koje su se odvijale u mozgu umirućeg profesora koji je legao u krevet u Amsterdamu, ali se probudio u Lisabonu, ili u drugom po redu, prošle godine objavljenom romanu U planinama Nizozemske, koji je varijacija na temu Platonove priče iz dijaloga Gozba – samo što je to ovdje postavljeno u negativu – o savršenom paru koji razdvajaju; dok je, prateći njegovo esejiziranje na europske teme u zbirci tekstova Kako biti Europljanin, najlakše uočiti antitetičke tehnike kojima se ovaj pisac vrlo rado služi. Europljanin je, dakle, onaj tko je istovremeno velik i malen, jednako kao što narator romana U planinama Nizozemske ima gotovo programatski zahtjev da se piše o planinama iako ih nema, a amorfni glavni lik Rituala ključne svoje kontakte ostvaruje s ljudima iznimno strogima prema sebi – znanje i skromnost, realno i irealno, mlitavost i zapt, život i smrt, osnovni su sastojci juhice koju kuha Nooteboom. I kuha ih usitnjavajući krupne komade: inspiriran Ovidijevim Metamorfozama i tibetanskim Bardo Todolom on popunjava rupe u ispraznom životu svog amsterdamskog pedagoškog radnika čija ništavnost na fonu asocijacija koje bude ti zvučni naslovi dobiva na plošnosti i dubini podjednako, jer osim efekta tričavosti čini se da autor, osim šminke elite, takvim navodima i kontekstualiziranjima želi ujedno i naglasiti univerzalnost ljudske sudbine. A ona je središnja tema njegova romana Rituali.

Glavni je lik bogati nasljednik čiji je život obilježen trima neuspjelim vezama: jednom ljubavnom, i dvjema čiji su glavni protagonisti otac i sin. On, po optužbi kolege pisca, “ne živi, nego se provodi”, a ta njegova dva obiteljskim vezama povezana trabanta iznimno su stroga prema sebi. Jedan je do grla u egzistencijalističkoj filozofiji, drugoga su opsjele istočnjačke meditativne tehnike. Nooteboom na meditaciju gleda kao na tipičnu boljku sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koje će u anale ući i po svojoj “mješavini frustracije i agresije”. Mjesto zbivanja je uglavnom Amsterdam, roman je trodijelan, šezdesete, pa pedesete, i onda na koncu sedamdesete. Glavnog junaka s ocem i sinom povezuje, osim te antitetike, i pokušaj samoubojstva, koji su oni uspješno odradili. Jedan od njih svoj okvir za život pokušava pronaći čitajući egzistencijaliste, drugi uranja u istočnjačke duhovne prakse – obojica, i terminologijom prikladnom literaturi u kojoj pronalaze poticaj, uglavnom izražavaju gađenje prema vlastitim životima. Osim prikaza njihovih egzistencija, Nooteboom se u Ritualima upustio i u komentiranje duha vremena, što nije radio u prethodnim dvama u nas objavljenim romanima. Uz standardnu jetkost u zapažanju – tako su mu npr. egzistencijalisti padobranci bez padobrana – Nooteboomu očito idu na živce brojne vjerske sekte premazane istočnjačkim preljevom, uglavnom nekritički preuzimane, bez stvarnog linka s vremenima u kojima mi danas živimo. Nooteboom smatra kako je vrijeme u kojemu je Buddha izgovarao svoje sutre bilo u odnosu na naš današnji trenutak prava idila, i da smo mi zaslužili raj već samom činjenicom da živimo u ovoj izglobljenoj buci. Ovdje je moguće izdržati jedino uz “priličnu dozu ludila”.

Askeza se kao egzistencijalna praksa ritualiziranog načina življenja, s druge strane njegovim junacima čini opasnom, pogubnom. Kakav je to sveti život koji mora nekoga ubiti, pa makar taj netko bio on sam, pita se ovaj Nizozemac, i nastavlja, kroz usta jednog od likova, koji je odustao od strožeg života: “Ako ćete se time nastaviti baviti, morat ćete promijeniti svoj život, postati netko drugi”. Pretjeraš li s time, nastavlja Nooteboom dalje, jednog ćeš trena pomisliti kako je pivo vulgarno. A tako daleko oni ipak ne žele ići. Ta dvojica koji su bili kovani da idu do kraja, skončavaju samoubojstvom, iako je očev “slučaj” Nooteboom ostavio otvorenim. Amorfnost, u skladu s drugim zakonom termodinamike, kod Nootebooma nadživljava – naravno, ne i pobjeđuje – strogost, koja se na kraju uvijek svija prema subjektu i skončava jednim oblikom suicida, koji je u njegovih junaka radikaliziran. Ono što je u podtekstu nestajalo bila bi valjda ideja o Egu, o važnosti materijalnih pojava. Taj komplot Nooteboom pokušava izrelativizirati navodeći mistike kojima je sve sveto, jer se međusobno nadovezuje, kao Meisteru Eckhartu čiji je sav nauk naštiman i po strunama indijskih brahmana. Jednako tako mu je smiješno sve to puzanje pod bosim nogama gurua: tek što su se riješili jedne ideje Boga, evo ih kako u dobro organiziranim štreberskim skupinama traže dopunske porcije duhovnih apaurina. Nooteboom prikazuje sređeni srednji sloj na putu k izbavljenju, koji se možda i želi spasiti ali svakako ne i odrasti, jer u odrastanju postoji opasnost zaokruživanja subjektivacije, što njegovu glavnom junaku opasno smrdi na kraj, kojemu je strana ideja žrtvovanja – njemu je najveći problem što zapravo nema problema. Kao što se jedan od likova na kraju i pita. “Koliko dosadna može biti dosada?”

Nooteboomov je roman izvještaj iz kasnog predvečerja jednog dana koji se bespotrebno i nenadano oduljio, kada su se sjene počele prepletati s našim zamišljajima, i kada je jako teško uočiti granicu koja ih dijeli.