4.11.2004.

Neven Jovanović  

Noga filologa - Guzit ću vas, pušit ćete

kolumna

Katul 11

Furije, Aurelije, Katulu društvo,

ma jezdio on do Indije same,

tamo gdje obalu tuče

zvučni Orijenta val,

ili do Kaspijskog jezera, do putenih Arapa,

ili do skitskih plemena, do Parta-streličara,

ili do delte koju boja

            sedam rukavaca Nila,

ma se uz vrletne verao Alpe

da posjeti velikog Cezara spomen,

da posjeti Rajnu i Galiju, Ocean i

            Brite na rubu svijeta;

vi, budući spremni sve što odredi

volja nebesa uza me proći,

odnesite, molim, mojoj curi

            par crnih riječi.

Sretno joj s njenim švalerima bilo,

kojih u klinču odjednom tristo

drži, ne voli zbilja nijednog, ali svejedno

            svima im rastura jaja;

i neka ne računa, kao prije, na moju ljubav

koja je njezinom krivnjom pala: na kraju

livade cvijet, zahvaćen dok je

            plug prolazio mimo.

Sestra knjige koju držim u ruci oslobodila me. Što se tiče ove iz ruke, i ona je već povijesno znamenita: ako je vjerovati inventurnim bilješkama na zaštitnom listu, koštala je 70.000 nekakvih dinara, kad je 1989. kupljena. Katul, Pjesme, priredio i preveo Dubravko Škiljan, Zagreb: VPA, Latina et Graeca, 1987. VPA je, sjetit ćete se, Vjesnikova Press Agencija – iz doba dok Vjesnik još bijahu i novine i časopisi, i nakladništvo, i distribucija... Prvo je izdanje Katula, u 2000 primjeraka (bilo je to, očito, i doba kad su se tiraže knjiga priznavale bez zazora), izašlo 1979. Tako da ove godine slavi dvadeset peti rođendan.

Oslobodilački pokret

Škiljanova sam Katula otkrio negdje u drugom srednje. Sjećam se, bio sam toliko impresioniran da sam knjigu – tvrdo uvezan primjerak iz knjižnice – donio u školu da je pokažem kolegama. Moje oduševljenje jednodušno su podijelili svi, uključujući i djevojku koja je negdje to proljeće postala prva moja ozbiljna cura.

Čar ovoga Katula, njegova oslobodilačka moć – za srednjoškolce-klasičare, one kojima su grčki i latinski školski predmeti – bili su najviše u tome što je ovaj rimski pjesnik pisao prostote.

Ne bih o tome pričao da isti fenomen nisam u post-srednjoškolskom životu prepoznavao kod drugih, i to gomilu puta. Prostote oslobađaju; to je nešto mimo svake političke korektnosti. A prostote na latinskom oslobađaju na kvadrat. Jezik od kojeg očekujemo samo vrlinu i ablativ apsolutni, bradate bogove i ljubav prema domovini, Cezarove ratove i Katilininu urotu – iznenada eksplodira u pičke, kurce, seks. Uf, koje olakšanje! Koja provala životnosti! Zavrti se u glavi i ništa više nije kao prije.

Kurci i ablativi

Ovakva su otkrića moguća samo u pubertetu (i samo samoinicijativno – zamislite pokušaj ugrađivanja pičaka i kuraca u školski kurikulum, i odmah dobijete onaj skeč iz Monty Python’s Meaning of Life). Odrasli, ili oni koji su jednostavno malo skulirani, odmah će primijetiti da u Katulovoj “slobodi” nema ničeg posebno revolucionarnog – da je njegov “otvoreni govor” o seksualnosti i izlučevinama zapravo skroz stereotipan: standardni mediteranski miks brutalnog humora i humoristične brutalnosti, a o muškom šovinizmu da se i ne govori. Jao. Koliko je beskrvna morala biti obrazovna “slika antike”, ako nas je sam dašak ulice – ulice potpuno obične, onakve kojom smo svaki dan išli u školu – toliko prodrmao, jednostavno zato što je potekao od rimskoga pisca!

U školskoj dobi Katul odlično sjeda. Potvrđuju to i njegovi najnoviji međumrežni avatari – možete, recimo, poslušati i skinuti čitav mali mjuzikl u koji su jedan američki profesor i njegovi studenti uobličili najpopularnije Katulove pjesme, na latinskom i na engleskom (http://ablemedia.com/ctcweb/consortium/catullusguide2.html); u jednom od songova Katula, na rubu depresije, bodre rimski suvremenik, pjevačica iz grčkog noćnog kluba, engleski svećenik i američki kauboj. Katul je tinejdžerima privlačan i zbog svoje biografije: mladi Rimljanin koji, umjesto pristojno konformističke karijere, odabire buntovničku poziciju pjesnika-boema; pjesnik čija poezija kombinira kolokvijalizme i ezoteričnu intertekstualnost; pjesnik koji ne mari za javnost i “društvenu korisnost”, pišući isključivo za svoju ekipu, o svojim iskustvima; napokon, pjesnik koji literarizira svoje erotske eksperimente – kako vezu s Klodijom, oženjenom i promiskuitetnom, tako i istospolnu vezu s momkom Juvencijem. I sve to u istome Rimu kojim drmaju Cezar i Ciceron, vrlina i ablativ apsolutni.

Furije i Aurelije

No mijenjaju se vremena i mi zajedno s njima, i pokazuju da u Katulu ima više no što slute oni koje drma pubertet. Ne mislim pritom na očitosti poput malog “učenog epa” o svadbi budućih Ahilejevih roditelja, u helenističkom stilu; mislim na ono što se pažljivom čitanju, sposobnosti povezivanja i uspoređivanja, otkriva u samim “prostim pjesmama”, istim onima koje su nam pažnju privukle u srednjoj školi. Na primjer: u jednoj točki životnog puta uočimo da su likovi Katulove 11. i 16. pjesme (njegove pjesme nemaju naslove, već samo redne brojeve) – iste osobe. Furije i Aurelije.

O tim se Rimljanima ne zna ništa mimo Katulovih pjesama. Neki, doduše, pretpostavljaju da bi Furije mogao biti Furije Bibakul, jedan od “neoterika”, modernih pjesnika iz Katulove ekipe, ali samo pretpostavljaju; potvrde nema.

Zahvaljujući Furiju i Aureliju, pjesma 11 i pjesma 16 pretvaraju se u lakmus papir, u kombinaciju koju će dva čovjeka čitati na dva dijametralno oprečna načina. Ovo mislim posve doslovno: ta smo dva čovjeka, recimo, Emil Baehrens i ja. Baehrens, moj prethodnik, objavljujući 1885., usred zlatnog doba klasične filologije, opširan, elegantnim klasičnofilološkim latinskim sročen komentar uz Katulovu zbirku, ovako interpretira pjesmu 11:

Furije i Aurelije, Katulovi rivali u borbi za Juvencijevu naklonost, kako bi se riješili protivnika, trudili su se pomiriti Katula s njegovom starom ljubavi, Lezbijom. Zbog toga su se često i blagoglagoljivo izjašnjavali kao odani i vjerni pjesnikovi prijatelji, spremni za njega učiniti i pretrpjeti upravo sve. Prozrijevši njihovu nakanu, Katul u prologu ove pjesme uzvraća jednako bombastično, ironično naglašavajući odanost Furija i Aurelija, a potom, na kraju, umjesto svih mnogih i velikih usluga koje su mu nudili moli jednu, i to posve sitnu. Tako istovremeno pokazuje koliko cijeni njih i otklanja mogućnost pomirenja s Lezbijom... Furije i Aurelije “društvom” su se svakako nazivali u pismu; stari su, naime, jamčili svoje prijateljstvo frazom da su spremni onome tko im je drag praviti društvo na putu u najudaljenije zemlje, bez obzira na napore i opasnosti. Ovakvo je obećanje pjesnike poticalo na opširne opise dalekih i nepristupačnih zemalja; tako kod Horacija, Propercija, Ovidija, Marcijala, Stacija.

Zafrkancija

Osnova je Baehrensova ingenioznog tumačenja – da ne kažemo Baehrensove fikcionalizacije – Katulova pjesma 16, pjesma koja, za Baehrensa, već od prvog stiha “otkriva krajnji prezir i upušta se u najteže uvrede”. A što se događa ako čitamo u suprotnom smjeru? Ako pjesmu 16 tumačimo na osnovi pjesme 11 – ako su, dakle, Furije i Aurelije zapravo Katulovi prijatelji?

U tom slučaju pjesma 16 i sav njezin machismo, grubost, seksualna agresivnost – postaju zafrkancija. Zafrkancija kakvu si možete dozvoliti samo s jako dobrim prijateljima; vrlo interna zafrkancija.

I što sad?

Nije teško naći argumente za i protiv oba tumačenja. Protiv moje interpretacije govori okolnost da se Furije i Aurelije ne spominju samo u ove dvije pjesme; svaki od njih adresat je – i meta – još po dvije pjesme iz Katulove zbirke; sve su pjesme grube i zločeste (Furiju se Katul ruga zbog siromaštva i dugova; Aureliju, kao suparniku u borbi za Juvencijevu naklonost, prijeti silovanjem). Uvrede, dakle, imaju prevagu – znači, Furije i Aurelije moraju biti Katulovi neprijatelji.

Da – u Baehrensovu je ozbiljnom, častoljubivom svijetu (u njegovo doba ljudi se još bore u dvobojima) prijateljsko podjebavanje valjda nezamislivo, osobito u javnoj situaciji kao što je književno djelo. Baehrens nije imao iskustvo čitanja, na primjer, Pošte Đermana Senjanovića, nekoć u Feralu, sada u Slobodnoj Dalmaciji – priloga u kojem se Ćićo nemilo – i učestalo! – zeza s ljudima koji su mu očito dobri frendovi – s ljudima koje spominje punim imenima i prezimenima. Da.

Nerazumljivost

No daleko je jači – barem u mojim očima – prigovor priči koju Baehrens slaže to što ona Katula depoetizira. I to na dva načina. Prvo, pretvarajući poruku koju u pjesmi 11 Furije i Aurelije trebaju predati Katulovoj bivšoj u nešto manje važno, manje vrijedno od svega što u istoj pjesmi čini “prolog” – od svih tih dalekih krajeva i naroda. Drugo, svodeći sam taj prolog na parodiju – na Katulovu zločestu figu u džepu visokoparnima Furiju i Aureliju.

To je možda uvjerljivo. Ali nije zanimljivo.

Moj časni prethodnik pripada ljudima koji od antičke književnosti očekuju – svjesno ili nesvjesno – ispunjenje dvaju estetskih ideala: savršenstva forme i kristalne razumljivosti. Ljudi s takvim očekivanjima ima i danas. Takve ljude uznemiruje nerazumljivost i neuravnoteženost u antičkim djelima, i oni tome moraju naći razlog (a razlozi se vrlo brzo svode na dva: nespretnost ili ironija).

A što ako je štos baš u nerazumljivosti i neuravnoteženosti? Ako je u pjesmi 11 “Katul baš htio” postići totalan nesklad, spoj nespojivog? (Da je “Katul baš htio” stavljam u navodnike jer se ovdje ne radi samo o pjesniku; radi se i o nama koji čitamo.) Pazite, pjesma 11 ne završava petom strofom, uvredama Katulovoj bivšoj; ona završava lirskom slikom šeste strofe.

Spremni smo na “nerazumljivost” u modernoj poeziji. “Hermetizam”, kažemo. – “Iskušavanje granica jezika.” – “Zvuk diktira smisao.” – “Montaža atrakcija.” Nismo na to spremni u antičkoj poeziji. Ili – da kažemo drukčije? Da kažemo: mi koji čitamo modernu poeziju i mi koji čitamo antičku poeziju nismo isti ljudi?

Zašto nismo?

(Uz ovu kolumnu, kao hommage dvadeset petoj obljetnici Škiljanova prijevoda Katula, naći ćete nogofilološke prijevode pjesama 11 i 16.)