Hajdukov Stari plac – spomenik nulte kategorije?

Mjerodavni ministar Dragan Primorac službeno se suprotstavio pokušaju inkompetentnih i beskrupuloznih “poduzetnika” da prisvoje nekadašnje Hajdukovo igralište radi izgradnje stambenog, poslovnog i trgovačkog kompleksa. Njihovo se nastojanje protivi Zakonu o sportu.

Česta je riječ o problematičnostima u vezi s urbanističkim planovima koji se donose u uskom krugu interesnih skupina. Primorčevo potenciranje znanja, kao bitan uvjet emancipacije Hrvatske, pokazuje se, stoga, kao “apstraktni zahtjev” jer se sve čini suprotno proizvodnoj paradigmi koja omogućuje prosperitet.

Kategorija prostora kao načelo

Nitko nije protiv izgradnji, međutim, nužno je biti protiv toga da deestetizacija i disfunkcionalizacija prostora bude njihov posljedak. Pustošenja od primorskih naselja do mnogih točaka u Zagrebu epifenomen je ekonomske bijede iz čijega začaranog kruga nije moguć izlazak ostajanjem u njemu. Svjedoči li to kako je Hrvatska u iskušenju reproduciranja bitnih nepovoljnosti i da bude, unatoč fami o europskim nastojanjima, u stilu zemalja “trećega svijeta”? Što je nekada bila finska Nokia i kakva je njezina uloga danas u svijetu, ali, zašto takvu ulogu nisu mogli imati Jugoplastika, kao nekadašnji pokrovitelj europskog košarkaškog prvaka, ili Bagat, Prvomajska, RIZ…?

Rentabilnost na što manjem prostoru (pritom se misli na uštedu sirovina i energije) svrha je i smisao racionalnih investicija odnosno “postindustrijalističke” proizvodnje. Da je Hrvatska udaljena od modernih proizvodnih zahtjeva očito svjedoči preizgrađivanje njezinih gradova i obale, pri čemu samo neki stječu dobit kojoj je “protuteža” minus na računima mnogih, jamačno, i Hrvatske u cjelini,

Primorčevo zauzimanje za rekonstrukciju Staroga placa u Splitu trebao bi biti svojevrstan “kopernikanski obrat”. Riječ je o bitnoj promjeni odnosa prema prostoru samome po sebi. Kao što je vrijeme tradicionalno bilo karakteristično za proizvodnu rentabilnost, ekološka načela insistiraju, prije svega, na kategoriji prostora.

Staro Hajdukovo igralište trebalo bi proglasiti spomenikom nulte (najviše) kategorije! To bi bilo povijesno legitimno unatoč Hajdukovu aktualnom proživljavanju teških dana koji upozoravaju, zapravo, na pukotine u samom (globalnom) društvu. To bi bilo prijeko potrebno radi definiranja urbane strukture modernoga Splita.

Hajdukov trg

Kao jedna od najznačajnijih splitskih institucija u posljednjih stotinjak godina i glavni simbol Splita, Hajduk zaslužuje spomenik. Za Hajdukovu 15. obljetnicu skladao je Ivo Tijardović operetu Kraljica lopte. Nije slučajno Miljenku Smoji Hajduk bio glavni motiv u povijesnoj sagi Velo Misto. Hajduk je nastao kao institucija očuvanja hrvatskoga identiteta, među velikim europskim nacijama, uoči prvoga svjetskog imperijalističkog obračuna njihovih buržoazija. Hajduk se potvrdio kao međunarodna antifašistička institucija proglašenjem u Bejrutu počasnom momčadi Slobodne Francuske.

To što je danas poduzeće za trafficking ljudskih nogu i poligon sukladne politike svjedoči o izopačenosti suvremenoga svijeta, dapače, onoga prema čijim se “vrijednostima” postavljamo s nekritičkim udivljenjem. Ideal je da nogomet bude element kulture, kao što je bio, pa bi valjalo ovjekovječiti ono što je Hajduk značio za (splitsku) kulturu i povijest.

Bilo bi logično da spomenik bude na starom igralištu. Najprimjereniji bi bio arhitektonski spomenik, uostalom, György Lukács i Nicolai Hartmann tumačili su kako arhitektura, u krutoj tvari (prostorno) kondenzira vrijeme i igru. Graditeljska struktura Splita pretpostavlja da bi taj spomenik moglo biti sámo Hajdukovo igralište?

Premda je urbanu fizionomiju Splita bitno odredio srednjovjekovni i renesansni grad nastao na supstratu Dioklecijanove palače, Split je u priličnoj mjeri bio i težačko naselje sve do potkraj 19. stoljeća kada je, u doba secesije i u Dalmaciji, poprimio obilježja modernoga grada. Šteta je što se izražajnije nije zaštitila spona između ruralne arhitekture i one koja je potom nastala, štoviše, i njezinim devastiranjem. Budući da se Hajdukovo igralište nalazi na raskrižju svih tih arhitektonskih stilova, onda je s obzirom na vrijeme Hajdukova nastanka i njegova povijesnoga značenja, logično, da na mjestu njegova starog igrališta – između starog i novog Splita – bude trg.

Stambeni, poslovni i trgovački kompleksi ne bi smjeli biti legitimacija za bilo kakvu intervenciju u gradski prostor. Njihovom izgradnjom, na Hajdukovu igralištu, zacijelo u modernističkom stilu, opteretila bi se i destruirala ionako narušena arhitektonska konfiguracija staroga Splita. Trg je mjesto na kojem se ukrštaju pravci ljudskoga kretanja, pa je, stoga, mjesto okupljanja. To je Hajdukovo igralište, bez sumnje, bilo desetljećima.

Rehabilitacija tradicionalne uloge

Neki urbanisti, lišeni estetske i povijesne senzibilnosti, u pokornom služenju egoizmu stanovitih investitora, zapostavljaju urbanističke standarde da grad treba imati slobodnih (zelenih) površina. To vrijedi pogotovo za inače pretijesne mediteranske gradove među kojima je Split.

Neumjesna je interpolacija stambenih, poslovnih i trgovačkih kompleksa u gradsko središte zbog potrebe da se reducira automobilski promet. Međutim, ako bi se protežirao takav promet, a na što upozoravaju projekti (podzemnih) garaža, onda grad ne bi mogao imati slobodnog (zelenog) prostora. Dok se svugdje takvi kompleksi premještaju na gradski rub i svodi u središtu grada promet motornim vozilima na minimum, u Hrvatskoj se čini suprotno tome. To je zbilja indikacija naše inferiornosti i nedostatak samopoštovanja.

Sve urbanističke zahtjeve ispunjava u Splitu Hajdukovo igralište da bude trg u središtu grada. Koja bi bila svrha i funkcija te zaštićene, slobodne, štoviše, i zelene površine? Rješenje je jednostavno: ona koja je bila. Iako je Hajduk pedesetih godina dao čak dvojicu kontinentalnih reprezentativaca, ipak je, nešto kasnije, u usporedbi s Crvenom zvezdom, Dinamom i Partizanom pokazivao neka provincijalna ograničenja. Dok su “metropolitanski” klubovi, iz Beograda i Zagreba, nastupali u europskim natjecanjima i poduzimali turneje na kojima su igrali s uvaženim momčadima, Hajduk bi dospijevao i do samoga dna domaćega natjecanja.

Arhitekt Frane Gotovac izradio je sredinom šezdesetih godina provizorni projekt za stadion kapaciteta 40.000 gledatelja (po ondašnjim standardima) na mjestu nepogodnoga, postojećega igrališta. To je bio nužan zahtjev u započinjanju Hajdukove rehabilitacije. Nekoliko godina prije bili su završeni Maksimir i Marakana.

Zanimljivo je da se Hajduk rehabilitirao postignuvši neponovljive uspjehe nekoliko godina kasnije: na Starom placu. Ipak, nije se moglo ostati na tom igralištu, pa je, potkraj sedamdesetih godina, zbog Mediteranskih igara, izgrađen, prema projektu arhitekta Borisa Magaša moderan gradski stadion u Poljudu. Napušteni Stari plac pripao je Nadinim ragbijašima.

Bilo bi primjereno da taj prostor i nadalje bude u sportskoj funkciji. Mogao bi se zaštititi kao bezgrađevinska zelena površina oživljavanjem Gotovčeva nauma. Gledalište bi bilo manjih dimenzija nego li ga je onda zamislio. Readaptacijom staroga Hajdukova igrališta taj bi gradski prostor – zadobivanjem tradicionalne uloge – dobio svoj pravi oblik i pravu svrhu. Ni taj (budući) stadion ni igralište u Parku mladeži (nekada skojevaca) ne bi bili konkurencija onome u Poljudu nego, štoviše, njegova dopuna.

Moglo bi se misliti kako je neekonomično zbog samo koju tisuću gledatelja staviti u pogon objekt desetak puta većega kapaciteta, pri čemu bi stadion u Poljudu bio rezerviran za natjecanja najvišega stupnja, međutim, bio bi izvrgnut brzom propadanju ako njegova uporaba ne bi bila razmjerna potrebi za normalnim održavanjem.

Urbanizam kao odraz društva

Nogomet je u Splitu razvijen samo u jednom segmentu, onom profesionalnom, odnosno komercijalnom, u kojem se gubi iskonski sportski duh. U Splitu Hajduk nije i ne mora biti sve i svašta ni u nogometu. Zašto je gotovo do potpunoga gašenja doveden nekadašnji jugoslavenski prvoligaš RNK Split? Gdje su sada Nada, Sjever, Dalmatinac…? Najmjerodavnija su za razvitak (nogometnoga) sporta natjecanja “nižega” ranga i ona školska, radnička i njima slična. I za njih su potrebni sportski (nogometni) tereni. Stari plac nije (samo) predmet nostalgičnoga obožavanja slavne prošlosti, nego, prije svega, objekt potreban za bavljenje nogometom budućim generacijama. Funkcionalnost njegove sportske uloge nije prijeporna.

Splitskom ljetu i festivalu zabavnih melodija potrebni su mnogi drugi i veći prostori od onoga na Prokurativama. Nije li najpogodniji onaj koju stotinu metara dalje od njega? Stadion može biti mjesto i tih kulturnih manifestacija. Po čemu bi poslovni i trgovački kompleksi bili rentabilniji usred grada nego podalje od njega, na periferiji, i po čemu bi stambeni objekti, uz, one niže kategorije, postojeće, koje bi trebalo restaurirati, bili potrebni na tom području?

Urbanizam je prostorno-vremenska konfiguracija društvenih odnosa.

Za taj dio Splita vrijedi u većoj mjeri ono što bi neki htjeli u Zagrebu, u Maksimiru, u kojem bi, na području (eventualno) dislociranoga Dinamova stadiona (na novozagrebačku pustopoljinu), gradili ekskluzivne stanove, to jest one preskupe po “kvadraturi”. Isto vrijedi i za možebitno izmještanje Zagrebova stadiona iz Kranjčevićeve ulice na Jarun da se masa eliminira iz grada i da je se locira onamo gdje ne bi smetala “eliti”.

Funkcionalan je stadion ako se do njega može bez osobitih teškoća i puno vremena doći pješke, iz centra, jer se pritom manje opterećuje promet i ne zahtijeva se poveliki prostor za parkiranje. Ne mora Allianz-Arena u Münchenu biti neupitno mjerilo.

Kakva se pritom pretpostavlja društvena stratifikacija? Koja je to “nova klasa” i po čemu se ona ustoličila kao “avangarda”? Po čemu bi ona sama imala pravo odlučivati o sudbini gradova kako se to, između ostalog, pokazuje na Trgu Petra Preradovića (Cvjetnoga trga) u Zagrebu? Kakva je njezina kulturna dimenzija? I to su pitanja kojima valja započeti svaku raspravu o urbanističkom planiranju.

Mala zemlja za velike zarade

Nije li na vidiku ona segregacija u prostoru koja oslikava položaj Hrvatske u međunarodnim relacijama? Znakovit je slučaj otočića Obonjan koji je hrvatska izvršna vlast oduzela hrvatskoj omladini i dala ga izvjesnim “ulagačima” (konzorciju stranom i domaćem) za turističke objekte. Izvjesno je da Hrvat Hrvatsku počinje doživljavati tuđinom, naime, ako je sve pod oklopom stranoga kapitala, pa je, stoga, osnova njegove reprodukcije domaći otuđeni rad, onda je razumljivo da je Hrvatu Hrvatska, kao vlastita domovina, puka apstrakcija. Da se ne bi ostalo u toj sferi privida i iluzija, u kojoj kompradorska birokracija, radi svojih probitaka, čini sve protiv vlastita naroda pretvarajući ga u najamnika na njegovu prostoru koji mu je oduzet i prodan – treba učiniti nešto konkretno: očuvati prostor.

Ništa se ne čini radi prevladavanja tih nepovoljnosti jer, ili zbog neznanja ili zbog toga što bi bilo protiv njihovih interesa, nijedan “relevantan” činitelj ne stavlja u prvi plan elemente “postindustrijalizma”, u kojima se potvrđuje “društvo znanja”.

Hrvatska se konstituira kao idealan objekt za reprodukciju nečijih ekstraprofita, naime, u zemlji, deficitarnoj u mnogo čemu, moguće je, bez osobitih kriterija, lako uložiti kapital i još ga lakše “izložiti”. Niska cijena rada, jagma za mešetarskim provizijama i špekulacije s prostorom pogodni su uvjeti za to. Bit ćemo, dapače, prinuđeni u onih koji će višak vrijednosti iznijeti i prenijeti na privlačnija mjesta uzimati kredite s povisokim kamatama radi sanacije pustoši koju su ostavili za sobom na našem tlu. O čemu, uostalom, svjedoče priče o apartmanizaciji, betonizaciji i marinizaciji?

Naklapanja je li Hajdukovo igralište – dosjelošću – Hajdukovo, ili je ono gradsko ili, pak, županijsko samo je juridičko nadmetanje birokrata koji su se radi realiziranja svojih interesa ušančili u nekima od tih institucija (ili više njih). Taj je spor vrlo lako riješiti, naime, prekoračiti njihove interese i potvrditi to da je taj prostor dio gradskog povijesno-kulturnog identiteta Splita. Inače, mogla bi općinska i/ili županijska vlast pokorno služiti nekoga koji bi sutra Hajduka (društvenim novcem) “kupio” i zaposjeo njegovu (gradsku, društvenu) imovinu iscrpljujući je i iživljavajući se nad njome.

Nije teško krenuti u širinu kruga ako se fiksira njegovo središte. Bilo bi to proglašenje Hajdukova igrališta spomenikom nulte (najviše) kategorije po kojoj bi se zabranila svaka građevinska intervencija koja nije u njegovoj tradicionalnoj povijesno-kulturnoj funkciji. To bi bilo i u svrhu zaštite splitske urbane jezgre. I plauzibilnog razmišljanja o vrijednosti prostora uopće. Stari plac nije obična gradska livada.