Halucinogeni način umiranja

Gotovo odmah nakon što je dr. Charles Grob dobio odobrenje da istražuje učinke psilocibina na pacijente u četvrtoj fazi raka, suočio se s drugim izazovom, gotovo podjednako teškim: pridobiti dvanaestero sudionika. Za razliku od toliko drugih pokusa u radikalnom liječenju raka, Grobov pokus ne nudi lijek: on se samo nada da će se otkriti kako psilocibin, najmoćniji od mnogih sastojaka psihodeličnih gljiva, ublažava strah od smrti umiruće osobe. Njegovo istraživanje cilja na pacijente kojima je dodijeljena “palijativna” skrb, ljude s metastaziranim rakom za koje nema razumne nade da će im bolest stagnirati. To je dio stanovništva, kaže nacionalni odbor za maligne bolesti medicinskog instituta – koji je uputio poziv za “novim” pristupima palijativnoj skrbi – uglavnom zanemaren u medicinskoj znanosti.

No, u ovom slučaju to nije zanemarila agencija za nadzor lijekova, koja Grobovo istraživanje podvrgava istim strogim zahtjevima koje primjenjuje u istraživanju svakog novog lijeka. Sudionici istraživanja moraju dovoljno ozbiljno bolovati od raka, ali moraju također biti oslobođeni većine drugih zdravstvenih problema: visokoga krvnog tlaka, anemije, srčanih bolesti ili disfunkcije jetre, tumora mozga ili metastaza u mozgu, bolesti bubrega. Drugim riječima, kaže sestra Marycie Hagerty koja sudjeluje u Grobovu istraživanju, “ono što tražimo zapravo su zdravi umirući ljudi”.

Promjena percepcije boli

Psilocibin je razmjerno siguran – znatno sigurniji od lijeka koji je Grob na početku htio rabiti za istraživanje, MDMA (poznatog kao ecstasy): prema većini istraživanja, da biste se otrovali morali biste progutati “magičnih gljiva” koliko iznosi vaša tjelesna težina. No to je ipak droga prvog reda, za koju savezne vlasti misle da ima velik potencijal za zloporabu i da nije primjenjiva u medicini.

Prema dr. Charlesu Schusteru, šefu kliničkoga istraživačkog odjela za zloporabu lijekova pri sveučilištu Wayne, savezna vlada ponekad prigovara takvim istraživanjima zbog zabrinutosti ne samo za pacijente nego i za opće raspoloženje u zemlji. “Ako se pokaže da psilocibin ima neku medicinsku vrijednost”, kaže on, “to bi moglo oslabiti vladin argument protiv njega kao lijeka koji se zloporabi. Razumijem njihove brige i dijelim ih, ali ako se dokaže da psilocibin ili ecstasy ili bilo koji od tih agensa ima jedinstvenu terapijsku vrijednost za nešto što trenutačno ne možemo dobro tretirati, onda imamo moralnu odgovornost da to istražujemo.” (Kokain se, dodaje on, upotrebljava u stotinama tisuća operacija nosa svake godine.)

Grob se nada da će otkriti da je psilocibin, uz to što smanjuje psihološki nemir povezan s nadolazećom smrti, ujedno i ona rijetka supstancija koja može sigurno smanjiti potrebu za lijekom protiv bolova kod oboljelog od raka – ne zato što otupljuje bol, kao što čini morfij, nego zato što “mijenja percepciju boli”. Odustao je od ecstasyja zbog uglavnom političkih razloga, nakon što je istraživanje Georgea Ricaurtea utvrdilo da jedno uzimanje te droge može uzrokovati trajno oštećenje mozga. Ali on misli da je psilocibin ionako bolji: “Brinuo sam se o mogućnosti srčane aritmije povezane s ecstasyjem” – kaže on. “A psilocibin bi mogao otvoriti dublju duhovnu dimenziju u nekih ljudi.”

Godine 1962. liječnik i svećenik Walter Pahnke proveo je istraživanje s dvadeset protestantskih studenata bogoslovije, koji su prije službe za Veliki petak u bostonskoj crkvi dobili kapsule s 30 miligrama psilocibina ili placebo. Među njima je bio i velečasni Mike Young, koji je poslije izvijestio da je ušao u mističko stanje u kojem je izgubio strah od smrti. Onako kako on to sad tumači, ta droga djeluje zato što “ljudska bića definiraju svoje identitete prema toj iluzornoj stvari nazvanoj ego, koja je konstruirana od sjećanja i iskustva i koja određuje tko mi mislimo da jesmo.” U kontroliranom okružju pod utjecajem psilocibina “nadilaziš taj ego. A osobi koja se više ne identificira s tim ‘tko sam ja’, gubitak tog sebstva nije više tako prijeteći kao što je bio prije”. Trip psilocibinom bio je, prisjeća se Young, “prilično duboko iskustvo”.

Halucinogeni razotkrivaju istinu

Dvanaest osoba koje će biti odabrane za Grobovo istraživanje dobit će psilocibin ili placebo u dvije zasebne sesije. Početna doza u probnom istraživanju – koja bi primarno trebala utvrditi sigurnost i učinkovitost lijeka za potrebe šireg istraživanja jednom u budućnosti – je 0,2 miligrama sintetičkog, jednoalkaloidnog psilocibina po kilogramu tjelesne težine, što je, kaže Grob, “dopuštena doza”. Nakon nekoliko sesija, od dobrovoljaca bi se zatražilo da ocijene svoje iskustvo. Neka od njih mogu biti i neugodna. “Halucinogeni razotkrivaju istinu.” Grob kaže da je “ponekad jedini način da se dođe na drugu stranu proraditi nešto od tog mraka. Svima koji se podvrgnu pokusu ruke će biti cijelo vrijeme vezane.”

Psilocibin je već bio testiran u kliničkom kontekstu, a najsvježiji je primjer istraživanje dr. Francisca Morena sa Sveučilišta Arizona koje se bavi učincima psilocibina na simptome opsesivno-kompulzivnog poremećaja te Franza X. Vollenweidera, koji je prošlog proljeća završio istraživanje, utvrdivši minimalni rizik lijeka za ljudsko zdravlje ili psihološko blagostanje. U ranim šezdesetima, Stanislav Grof rabio je drugi halucinogen, DPT, zajedno s LSD-om, da bi proučavao egzistencijalnu tjeskobu pacijenata u završnoj fazi raka; otkrio je da su ljudi koje je proučavao razvili bolji odnos prema smrti, poboljšali svoje odnose s članovima obitelji i tražili manje lijekova protiv boli u tjednima i mjesecima nakon eksperimenta.

Ništa od toga nije ušlo u ocjenu odbora za procjenu Grobova pokusa u čijoj je prvoj verziji pisalo: “Prednosti za pacijenta: nema ih.” I Grob i Hagerty prosvjedovali su i govorili da doista postoje prednosti, ali da su teško mjerljive u medicinskim terminima. Oni znaju i da će se javljati malo dobrovoljaca jer većina ljudi koji imaju rak ne traži bolji način umiranja. Oni traže nadu da će živjeti. Hagerty se prisjeća žene koja je odgovorila vrlo brzo nakon što su joj prvi put poslali obavijest za dobrovoljnu prijavu. “Bila je u ranim tridesetima i imala je rak pluća. Imala je malo dijete i očajnički je tragala za bilo čime što bi joj pomoglo da živi dulje. Nije znala što je psilocibin i malo sam joj objasnio i uputio je na web stranicu www.canceranxiety study.org da pročita o tome. Naravno, nikad mi se nije javila.”

Jedan je čovjek nazvao u vezi sa svojom ženom, koja je nedavno upućena na palijativnu skrb, ali nije nikako mogla prihvatiti da umire. “Rekao nam je ‘ona čak i ne razmišlja o smrti’” kaže Hagerty. “’Priznat će da je u četvrtom stupnju raka, ali ne misli da je to terminalno.’ Čuli smo to i promijenili malo jezik, jer kako definirati ‘terminalno’? To je tako promjenljivo, tako negativno. Medicina ‘terminalnom’ pacijentu kaže: ‘Idite i brinite se o sebi: laka vam smrt.’ Ali mnogo ljudi može godinama živjeti s rakom u četvrtom stupnju.”

Hagerty kaže da ne manjka zanimanja za njihovo istraživanje, ali ne nužno odgovarajućih kandidata. “Javlja nam se mnogo ljudi koji nas pitaju trebamo li neke ‘normalne kontrole’. To znači da bi vrlo rado uzeli psilocibin – samo što nemaju rak.”

 

S engleskoga prevela Irena Matijašević.

Pod naslovom The Hallucinogenic Way of Dying objavljeno u listu LA Weekly, 24. ožujka 2004.