Suzana Marjanić  

hamletovska nemogućnost Simuliranih samoubojstava

Uvodno: o performansima, umjetnicima performansa koje je Leo Katunarić, kao organizator, ravnatelj MaxArtFesta, pozvao na ovogodišnje stanje o psihemu i sociemu straha, i to ne bilo kojega straha – već medijskoga, multipliciranoga, osnaženoga Straha 2.0. Dakle, bio je tu Marko Marković, koji trenutno u New Yorku asistira Matthewu Barneyu, a zagrebačkim prolaznicima i namjernicama na najfrekventnijem zagrebačkom trgu (bijelom čadoru) predstavio se performansom Opasnost (vrijeme izvedbe: subota, 13 sati). Tehnologija i dramaturgija izvedbe te žive skulpture koja se svakoga trenutka mogla sunovratiti u bezdan: umjetnik stoji na trećem katu hotela Dubrovnik (gdje je organizator umjetniku uredno platio sobu), s pogledom negdje prema dolje – pješacima, prolaznicima i namjernicima. Nije osiguran konopcima. Stajanje na rubu opasnosti traje dva sata kada je nepoznat netko (vjerojatno netko iz hotela) pozvao policiju. Odnosno, riječima organizatora: “Prolaznici su smatrali da je riječ o realnoj situaciji; većina nije vidjela kameru. Tako da je zanimljivo to sveopće tupilo koje je zavladalo.”

Nakon te Markove simulacije samoubojstva Siniša Labrović izveo je, kako je sam naveo u svome neo/postdada duhu raspoloženja, jednostavan, skoro prostački trosatni performans Korak naprijed dva natrag. Dakle, dakle, dakle: umjetnik je hodao korak naprijed, dva koraka natrag; krenuo je iz Ilice i prvim korakom zakoračio na Trg bana Jelačića, ali sve poslije, naravno, bilo je unatrag. I tako niz Ilicu dolje do izlaska s Trga Franje Tuđmana za što mu je trebalo oko 2 sata i 15 minuta, a stao je jer mu se aktivirao sindrom piriformis s kojim se vratio iz New Yorka prije neka dva tjedna. Odnosno, umjetnikovim pojašnjenjem tog medicinskoga fenomena: “Sindrom piriformis je skraćivanje ili grč mišića koji prelazi preko ishialgičnog živca pa ga gnječi, a time uzrokuje zamjetnu količinu boli.”

PADAJ, SILO I NEPRAVDO Na Trgu Burze u 13 sati (ponedjeljak) na fontani gotovo masonskih dimenzija i obličja splitski multimedijalni umjetnik Gildo Bavčević izveo je socijalnu akciju/performans Padaj, silo i nepravdo. Naslovivši performans domaćom revolucionarnom pjesmom, Gildo nam je, kako je pojasnio u opisu performansa, ovim simboličkim činom ilustrirao “mogućnost odbacivanja novca koji je, i sila i nepravda, bačena potom na pločnik gdje ga narod sakuplja sam, ne moleći za njega, baš kao i u stihovima pjesme”. Varijantu performansa inače gledala sam na ovogodišnjim Danima performansa MMC-a, gdje je umjetnik performans izveo na riječkom Korzu, najfrekventnijem urbo-toposu. Zvučna pozadina: prve dvije strofe revolucionarne pjesme Padaj, silo i nepravdo koje se reproduciraju u loopu preko megafona koji je ovješen na umjetnikovim grudima. Što se tiče mjesta zagrebačke izvedbe – vrlo moćno.

Marijan Crtalić pak u relacijskom performansu koji je naslovio Iz ciklusa Mogućnosti otpora predstavljao se toga ponedjeljka u 17 sati prolaznicima na Kvatriću kao gradonačelnik Milan Bandić (dan prije uhapšeni, uhićeni – što već) i razgovarao u toj hinjenoj situaciji s prolaznicima o mogućim rješenjima za Grad. 

STADION KAO TOPOS MOĆI I završnica Festivala bila je u znaku punk anti-opere Hamlet is not dead u režiji Lea Katunarića (suradnica na tekstu i scenariju/line-up: Željka Udovičić). Mjesto izvedbe: Centar za kulturu i informacije Maksimir, Centra koji je nažalost, s obzirom na odličnu dvoranu, poprilično zanemaren na izvedbenoj karti Zagreba. Stoga nam je u e-mail pozivnici i dostavljena adresa s dodatnim pojašnjenjem: Švarcova 18, jedna stanica od Kvaternikovog trga. 

I što se tiče post-žanra punk anti-opera, redatelj ističe da predstava koja to i nije – jer je riječ više o punk-koncertu, odnosno energiji između umjetnosti performansa, koncerta, audio-transformacija, zvučnih manipulacija i kazališta, a “bazirana je na glazbenim elementima punka, rocka i electro punka – inspirirana je Shakespeareovim Hamletom iz perspektive današnjega čovjeka razapetoga između mogućnosti svega i ničega”. I više nego savršen opis suvremene egzistencijalne razapetosti. Iznimnost samoga predloška/line-up (kojega u čvrstoj strukturi i nema) nalazi se u blizanačkoj situaciji; naime, svi se likovi nalaze “u neprestanoj napetosti sukoba samih sa sobom te se uvijek pojavljuju dvostruko: Stari Kralj (Zoran Kelava) – Novi Kralj (Vinko Barić), Ofelija – Majka Kraljica (Nina Božilov), Hamlet Biti (Marko Marković) – Hamlet Ne Biti (Gildo Bavčević), Svemirski Šaman – Medijski Šaman (oboje: Leo Katunarić).” A tu je i kraljevska masaža u stvarnoj izvedbi masaže – Danijela Lulić. Uz dominante likove/figurine na sceni su prisutni i electro punk bend Porno Suicid, anti-antički punk rock zbor Elektro Žare, Babuške i Veseli alkari. 

I nadalje, u toj dvoipolsatnoj punk izvedbi toga subotnjega poslijepodneva (izvedba je bila određena isto tako pomaknutom, iščašenom vremenskom odrednicom – u 17 sati, sve u hamletovskom duhu izglobljenoga vremena) gotovo da se nije nazirao kraj. I srećom – za većinu, jer su mnogi i više nego uživali u tom spoju blizanačke mitologije ego – alter ego kao i punk komentara situacije Straha 2.0. Pritom svojevrsna situacija hepeninga oblikovala se i u samom pristupu publici koja je sjedila oko izvedbenih postaja. Dvorana je, naime, bila podijeljena na niz scenskih postaja-mansija na kojima su se odvijali određeni prizori hamletišta – suvremenoga medijskoga stratišta, tako da je publika gotovo dijelila prostor izvedbe s nekim izvođačima/izvođačicama. 

I ovako je nekako sve rastvoreno. Početak – publika ne zna na koja vrata ima pristup u dvoranu – dakle, da li s glavnoga ulaza ili pak s ulaza s parkirališta (ulaz za rekvizitarij i scenografiju). Odjednom na parkiralištu se događa scensko ubojstvo – Mladi Kralj iz gromkoga pištolja ubija Staroga Kralja. Dvojica figurina u bijelom (medijska slika ebole što je još samo jedna slika medijske zaraze strahom) odnose mrtvo tijelo Staroga Kralja. I punk koncert, anti-opera može početi. No, publika ulazi u dvoranu ipak s glavnih vrata: mainstream ulaz u post-dada dvoranu. Moramo tražiti slobodnu stolicu/mjesto kod spomenutih postaja gdje neki gotovo da sjede bok uz bok s izvođačima. Ubrzo se jedna od scenskih postaja urušava u zanosu punk energije Vinka Barića. Inače, sâm uvod u projekt čini video-snimka s maksimirskoga stadiona “gdje Svemirski Šaman prima prvu poruku od Duha” (kako nam to pojašnjava e-pozivnica za predstavu). Suvremeni medijski šamanizam u ovom slučaju počinje sa stadiona, a Yorickova lubanja zamijenjena je kacigom nekog nepoznatog Astronauta kao vrhunskoga simbola moći svih Onih koji vladaju svemirskim istraživanjima i za koje možemo samo pretpostavljati, kako kaže autor projekta, da će nam udijeliti malo kruha, kao što to redovito i čine (ali ne previše i ne crnoga kruha sa sjemenkama). Ukratko, metonimija stadiona uzeta je kao simbol centra normativne moći gdje od medija dobivamo samo one informacije koje su filtrirali ti isti hramovi Nad/moći. Odnosno kao što navodi Krešimir Mišak, a povodom svoje knjige Dečki, odjebite u skokovima: “Agencijske vijesti su osnovane upravo zbog toga da novinari ne bi dolazili na lice mjesta i viđali stvari.” Stoga i Hamlet u ovoj predstavi/punk koncertu, kako je to pojasnio Leo Katunarić, “ne može umrijeti jer je umnožen, multipliciran u demokratizaciji umnažanja copy-paste civilizacije čime se poništava na neki način smrt. Hamlet je medijski umnožen, podijeljen – riječ je o digitalnom trendu da je tijelo moguće kopipejstati.” 

Odnosno, daljnjom redateljevom izjavom: “Hamletovska borba sa svijetom i samim sobom možda danas izgleda suvišna, ali je svejedno itekako prisutna. Tijelo traži svoje nove putove opstanka, istovremeno kroz digitalno ali i kroz karnalno, ‘punkersko’. Majka žrtvuje spolovila svojih sinova na oltaru kapitalizma kako bi tom esencijom nahranila narod željan spektakla. Sve bitne teme su prisutne u ovom amalgamu formi između kazališta i punk koncerta, ali rudimentarno i brzo, baš kako ih i tretiramo u virtualnoj kulturi: majka postaje sinovljeva zaručnica, zaručnica se ubija i transformira natrag u majku, vlast se hrani svojim prethodnim medijskim verzijama, rat je beskrajan i zato banalan, energija poganja mladih plesača umnaža se strojevima, smrt je nemoguća i postaje erotika... Vlast nije sigurna ni u digitalnom, arhive bitova stvorene radi kontrole akumuliraju sve – i punk energiju pobune, duh se vraća natrag u tjelesno s porukama o izdaji. Pobuna izvire iz tjelesnog, performeri i punk bendovi ne dopuštaju nijednu sekundu opuštanja, izluđujući vlast koja je uvijek samo jedan korak do stvaranja savršenog svijeta za sebe.”

EGALITARIZAM ULAZA Da, i nimalo nevažno. Ulaz je na sva događanja bio slobodan. I više nego egalitarno u ova loša vremena, što se može protumačiti i kao svojevrstan čin demokratizacije umjetnosti jer danas teško da većina može kupiti ulaznicu, recimo, za Festival svjetskog kazališta u iznosu od 150 kuna. Npr. moja susjeda ne može. A ponekad ne mogu ni sama. Završimo stoga ovaj prikaz revolucionarnim stihovima koji danas više ne mogu ostvariti transgresiju u stvarnost. Odnosno, kako nas u opisu svoga performansa podsjeća moćan umjetnik performansa Gildo Bavčević: “Pjesma datira iz 16. stoljeća, od vremena ustanka stanovnika otoka Hvara protiv nepravedne mletačke vlasti, a zatim je opet aktualna tijekom Drugog svjetskog rata kad je koriste partizani tijekom NOB-a.” I slijedi pjesma – njezine prve dvije strofe: Padaj, silo i nepravdo,/ narod ti je sudit’ zvan;/ bjež’te od nas noćne tmine,/svanuo je i naš dan.// Pravo naše ugrabljeno/ amo natrag dajte nam,/ ne date li, ne molimo,/ uzet će ga narod sam.// Ostaje nam da kao i neke pjevačice “samo” pjevamo. Onda gromko (ako nam je dozvoljeno i ako umijemo): Paaadaj, silo i nepravdo…