Lucija Novak  

Hauka pokret kao ritualni otpor opresorima

Na temelju filma Les Maîtres Fous (Ludi gospodari), iz 1955. godine, francuskog antropologa, redatelja i utemeljitelja etnofikcije Jeana Roucha dobiven je detaljan uvid u ritualne radnje pripadnika Hauka pokreta, a koji ću istražiti u okviru koncepta communitas (u određenju Victora Turnera). Film je dokumentirao ritual opsjedanja koji se odvijao u Gani 1953. godine u kontekstu kulturnog pokreta Hauka.

Hauka pokret potječe iz Nigera kasnih dvadesetih godina prošloga stoljeća; pripadnici naroda Songhay plesom su postajali duhovno opsjednuti francuskim kolonijalnim upraviteljima. Njihov ritual opsjedanja sastojao se od imitacije bijelih službenika, zajedno s još nekim znakovima opsjednutosti kao što je pjena na ustima, izbuljene oči, iskrivljeni pokreti, kršenje prehrambenih tabua. Pokret su ugušili kolonijalni službenici, prvo u Nigeru, a zatim i u ostalim britanskim teritorijima kao što je Gana, iz kojih se dalje širio putem migracija Songhay naroda (usp. James G. Ferguson, “On Mimicry and Membership: Africans and ‘The New World Society’”, Cultural Anthropology, sv. 17, br. 4, 2002., str. 554).

Ritualne radnje su korištene kao kritika kolonizatorske moći. Temeljile su se na ceremonijama koje su uključivale oponašanje i ples, u kojem su sudionici izvodili detaljno izložene vojne ceremonije kolonijalnih okupatora. Postoji više tumačenje ove ceremonije. Tako se prema antropologu Jamesu G. Fergusonu kroz ritual nije imitirao autoritet da bi im se narugalo, da bi ih se unizilo, već se smatralo da će im se na taj način iscijediti životna snaga i ukrasti moć. Antropološka važnost Hauka pokreta ističe način na koji imitacija afričkih plesača u transu izruguje, ismijava i parodira europski autoritet kroz antikolonijalni otpor. Daleko od toga da je prikaz simboličke kapitulacije ili pokušaj asimilacije, imitacija pripadnika Hauka pokreta interpretirana je kao aktivan i domišljat oblik otpora putem kojeg je autohtona kultura iznašla otpor Zapadu i pokušala zaštititi autonomiju (James G. Ferguson, “On Mimicry and Membership: Africans and ‘The New World Society’”, Cultural Anthropology, sv. 17, br. 4, 2002., str. 556). Antropološko viđenje Hauka pokreta okarakteriziralo ga je kao primjer kulturnog otpora kroz parodiju i prisvajanje. Izrugujući Europljane, članovi Hauka pokreta su denaturalizirali i pobijali njihov autoritet. Usvajanjem bijelih kulturnih formi i ritualno im kradući moći, prisvojili su kolonijalnu moć putem pravila vlastitog kulturnog sustava. Protiv konzervativnog ideološkog pogleda kolonijalizma i viđenja da Afrikanci postaju civilizirani na način da uče europske kulturne forme, antropolozi su usvojili Hauke kao ilustraciju neposluha i autonomije koja može biti prisutna i u činu imitacije (usp. James G. Ferguson, “On Mimicry and Membership: Africans and ‘The New World Society’”, Cultural Anthropology, sv. 17, br. 4, 2002., str. 554)

HAUKA POKRET U ZRCALU VAN GENNEPOVA MODELA Njihove ritualne ceremonije promotrit ću kroz van Gennepov trodijelni model koji čine separacija, tranzicija i inkorporacija. Kroz ove tri faze, rituali pogađaju osobni odmak od društvene grupe, dramatizirajući promjenu, držeći osobu u betwixt and between stanju određeno vrijeme, i onda ga kasnije reinkorporira u novi identitet i status unutar društvene grupe. Prva faza, faza separacije, često je obilježena aluzijama na gubitak starog, prijašnjeg identiteta. U fazi tranzicije osoba je zadržana neko vrijeme u prostoru koji je simbolički izvan konvencionalnog sociokulturnog poretka, normalne rutine su obustavljene, dok se pravila koja određuju to stanje pažljivo slijede. U trećem stanju, simbolički činovi su fokusirani na dobrodošlici članova u novi status. Catherine Bell, jedna od vodećih teoretičarki ritualnih studija, u knjizi Ritual: Perspectives and Dimensions (1997., str. 36), navodi kako obredi prijelaza služe za kontroliranje kaotičnih socijalnih promjena koje mogu izgledati kao prijetnja društvu. Takvi obredi razlikuju statusne grupe s jasno određenim granicama, što doprinosi stabilnosti društvenih identiteta i uloga. Rituali su sredstva za promjenu i izgradnju grupa na uređen i prihvatljiv način koji služi za održavanje integriteta sistema.

Također, ritualne ceremonije Hauka pokreta uključuju inicijaciju novog člana, priznanja i na samom kraju čišćenje, pri čemu navedeno možemo promatrati kroz trodijelni model na individualnoj razini. Na kolektivnoj razini jednako se tako uviđa trodijelni model zbog održavanja samog rituala daleko od očiju javnosti, na posebno izabranom mjestu, što bi se odnosilo na prvu fazu, odnosno separaciju. Tu dolazi i do fizičke i simboličke separacije. Daljnje radnje usmjerene su na tranziciju prilikom koje sudionike opsjedaju duhovi i oni postaju Hauke pri čemu gube svoj prijašnji identitet i preuzimaju uloge kolonijalnih okupatora. Sudionici se tada nalaze u liminalnoj fazi za koju je karakteristično da oblikuje communitas. Taj model, van Gennepov model, uvodi Victor Turner, antropolog koji je koristeći van Gennepov rad o strukturi rituala, trodijelni model obreda prijelaza i Gluckmannov model o ritualizaciji društvenog konflikta razvio moćan analitički model za proučavanje rituala. Smatrao je da rituali ne samo da obnavljaju društveni ekvilibrijum, već i da su dio ponavljajućeg procesa putem kojeg se društvo kontinuirano redefinira i obnavlja. Turner je van Gennepovu trodijelnu podjelu modificirao u fundamentalnu dijalektiku između društvenoga reda (strukture) te perioda društvenoga nereda i liminalnosti (antistrukture) koju je nazvao communitas. Rituali potvrđuju društveni red na način da omogućavaju nesređene inverzije tog reda. Putem takvih intervencija, originalni red se simultano potvrđuje i modificira, ili u svojoj osnovnoj strukturi ili prilikom prelaska ljudi iz jednog u drugi status.

COMMUNITAS Turner se naime u svojim istraživanjima fokusirao na tranzicijsku fazu, razdoblje liminalnosti i communitasa koje je betwixt and between, strukture društva na početku rituala i strukture društva koje se afirmira na kraju rituala. Tijekom ove faze rituala sudionici nemaju status, vlasništvo, simbole, sekularnu odjeću, srodstvenu poziciju, ništa što ih može strukturalno razgraničiti od ostalih. Oni su izvan strukture ili organizacije društva, u stanju liminalnosti ili antistrukture, što omogućava stvaranje intenzivnog iskustva zajedništva među njima. Turner navodi kako strukturalni red i antistrukturalni communitas ne sadrže samo rituali, već i društveni život sam po sebi. Tumači ritual kao sredstvo djelovanja društvenih konflikata u nizu aktivnosti putem kojih osobe doživljavaju autoritet i fleksibilnost društvenog reda, liminalnost i zbližavanje egalitarnog communitasa te prijelaz sa starog mjesta u društvenom redu u novi status u novoizgrađenom redu (Catherine Bell, Ritual. Perspectives and Dimensions, 1997., str. 40).

Liminalnost označava stanje u kojem su osobe izvan ili između njihovih zadanih društvenih uloga. Communitas se pojavljuje kada postoji skupina liminalnih osoba, ali i obrnuto, liminalnost je prvobitni uvjet za sakupljanje osjećaja sebstva i toka koji omogućuje communitas. Liminalne osobe nisu ni ovdje ni tamo, one su između pozicija i uloga koje su im zadane zakonom, običajima, konvencijama i ceremonijama. U obredima prijelaza suočeni smo s trenucima koji su unutar i izvan vremena, te također unutar i izvan društvene strukture. Liminalnost implicira da visoko ne može postojati bez postojanja niskog te onaj tko je visoko mora iskusiti što znači biti nisko. Veće liminalne situacije se odnose na razmake između njihovih položaja, specifičnih fiksiranih pozicija; članovi takvih društva mogu postići približnu procjenu, ali ograničenu, globalni pogled na svoje mjesto u kozmosu ili odnose s ostalim klasama vidljivog ili nevidljivog entiteta. Communitas je u svojoj biti spontan i samoobnovljiv. Suprotnost je strukturi, kao antimaterija suprotan je materiji. Turner u svojoj knjizi The Ritual Process: Structure and Anti-Structure (1969., str. 359) navodi kako se atributi liminalne osobe odnose nužno na dvosmislenost, s obzirom na to da ovakvo stanje i osobe koje se nalaze u njemu izmiču mreži klasifikacija koje inače lociraju stanja ili pozicije unutar kulturnog prostora. Liminalni entiteti mogu se reprezentirati kao neposjedovanje ničega prilikom čega sekularne distinkcije položaja i statusa nestaju ili su homogenizirane.

IZLOŽENOST STRUKTURI I COMMUNITASU Sve karakteristike communitasa možemo uvidjeti prilikom izvedbe ritualnih ceremonija Hauka pokreta. U liminalnoj fazi oni su apsolutno odvojeni od svojih prijašnjih uloga, preuzimaju uloge kolonizatora i ponašaju se u skladu s njima. Također vidimo da se odijevaju i govore tako da pokušavaju imitirati ulogu kroz duh kolonizatora koji ih je opsjeo; njihovi pokreti su poluanimalni i gube doticaj s tjelesnošću jer ne osjećaju bol dok se pale vatrom. Svaki novi član treba proći inicijaciju te dok ga ne opsjedne duh, ne može sudjelovati u ritualu.

U filmu je prikazana njihova svakodnevica i poslovi koje svakodnevno obavljaju te vidimo kako separacijom i prelaskom u liminalnu fazu dolazi do preuzimanja novih uloga. Plesom i ujednačenim udaranjem štapovima započinje ritual. Zatim slijede priznanja i svi sudionici se okupljaju oko oltara da bi se pročistili od nedaća te pridaju žrtve u obliku kokoši i ovna; pritom krše prehrambene tabue žrtvujući psa. Svakoga opsjeda određeni lik koji predstavlja visoki društveni položaj u životima kolonizatora, kao što su upravitelji, generali, časnici, žene časnika, doktori, vojnici, generalov tajnik... Nakon opsjedanja svatko od sudionika dobiva odjeću i kacigu koja simbolizira njegovu ili njezinu ulogu. Svi preuzimaju uloge koje su višeg društvenog statusa od njihovog osobnog, s obzirom da su svi sudionici uglavnom najamni radnici. Njihov ritual postaje slika onoga što čini njihovu kolonijalnu svakodnevnicu, gdje imitirajući vojne ceremonije, daju detaljan i jasan uvid u društveni život koji im je nametnut. Njihove ritualne radnje kombiniraju njihovu svakodnevnicu s nametnutim državnim uređenjem. Uloge koje oni preuzimaju donekle su u doticaju s njihovom svakodnevicom, iako su daleko većeg društvenog statusa nego njihovog.

Nakon izvršenja rituala, prije nego što padne mrak, sudionici odbacuju odjeću i kacige koje su simbolički predstavljale njihove nove uloge te se vraćaju u grad, svojim životima i poslovima, kao da se ništa nije dogodilo. Inkorporacija se događa, ali u ovom slučaju ne dolazi do prelaska u novi status i drugu društvenu grupu već se sudionike vraća u prvobitan status koji su imali prije održavanja rituala. Ritual se odvija kontinuirano tako da sudionici tjedno mijenjaju svoje statuse i uloge, ali ih također kontinuirano i gube te se vraćaju u svoju realnost. Sudionici imaju prilično jasnu sliku o položajima i ulogama kolonizatora koje imitiraju jer ismijavaju vojne, medicinske i činovničke položaje, imitirajući te iste položaje, no u stvarnosti su u potpunosti odvojeni od dostupnosti tih položaja i uloga. Prema Turneru u communitasu dolazi do uzastopne izmjene visokog i niskog; u ovom slučaju zamjećujem da pripadnici Hauka pokreta biraju visoki položaj koji ne mogu doseći u svakodnevnom životu te dolazi do zamagljivanja te granice između visokog i niskog jer onaj tko je nisko treba iskusiti kako je biti visoko, ali i obrnuto.

Kako Turner zaključuje u svojoj knjizi Ritual Process: Structure and Anti-Structure (1969., str. 360) razlika između strukture i communitasa ne može se izjednačiti s razlikom između sekularnog i sakralnog. Društveni život je oblik dijalektičkog procesa koji uključuje uzastopno iskustvo viskog i niskog, communitasa i strukture, homogenizacije i diferencijacije, jednakosti i nejednakosti. Svako individualno životno iskustvo sadrži naizmjeničnu izloženost strukturi i communitasu, kao i stanjima i prijelazima.