Hegel o Bushu i bin Ladenu

U vokabularu G. W. Busha najčešće upotrebljavana riječ sa pozitivnom konotacijom, čak češće nego demokratija, je – sloboda¹. U istom tom vokabularu među riječima s negativnom konotacijom koja se najčešće koristi je – terorizam. Naravno, ime na koje odmah, bez razmišljanja i navođenja, asocira riječ terorizam jeste Osama bin Laden. Ime na koje bi pak riječ sloboda trebalo da asocira jeste upravo ime g. Predsjednika. Svrha ovoga teksta nije da dovede u vezu ova dva imena niti da ustanovi kakva je to veza. Time se bave strateške studije i – filmovi. Poticaj ovoga teksta jeste isključivo teorijski: da ustanovi da li postoji veza između slobode i terorizma. Ukoliko neko od čitalaca na kraju zaključi da su ovi pojmovi u vezi s nekim od ovih imena, i kojima od njih, za to odgovornost ne snosi autor, kao ni čitaoci.

Ratovi za ”širenje slobode”

”Sloboda” nije samo termin iz udžbenika etike, nego je “širenje slobode” postalo osnovnom vrijednošću spoljne politike SAD. Države su do sada, uglavnom, vodile ratove radi ovladavanja jedna drugom, danas se ratovi vode s namjerom da se “širi sloboda”. “Terorizam” nije samo metod iz udžbenika istorije kojim je neki politički režim upravljao neposlušnim podanicima, a politički protivnici uzvraćali udarac vlasti i gospodarima. Do sada je “terorizam” uglavnom bio stvar između vlasti i političkih ekstremista, danas je to stvar koja se prije svega tiče nas koji stojimo između prvih i drugih – putnika u avionima, službenika u uredima, turista u hotelima. Kao takvi, i “širenje slobode” i “terorizam” su postmoderni fenomeni.

Ovaj interes za fenomenima ”širenje slobode” i ”terorizam”, ili Bush i bin Laden, ne proizlazi, međutim, iz toga što se ovi tiču svih nas, što njihove posljedice osjećamo svi, nego utoliko što smo mi svi, možda, njihove pretpostavke i njihovi uzroci. Sloboda i agresivnost, što uključuje terorizam kao specifičan oblik agresivnosti, su naime, definirajući čovjekovog socijalnog ponašanja. Nisu ”terorizam” i ”rat protiv terora” uzroci naših žrtava, nego smo mi svi uzroci tih fenomena. Utisak o razlici, i čak isključivosti, između slobode i terorizma je očigledan. Pitanje koje treba postaviti odnosi se na ono što nije očigledno, i glasi: da li između njih postoji kakva veza? Da li su sloboda i terorizam potpuno suprotstavljeni i isključivi pojmovi, ili su, barem dijelom, kongruentni, i uzroci i posljedice jedan drugog? Može li se govoriti o ikakvom zajedničkom nazivniku?

Iza svakog ljudskog akta, kako građenja tako i rušenja, stoji čovjek. Iza građenja WTC, kao i njegovog rušenja, na primjer, stajali su ipak ljudi. Ne samo iza pojedinačnog čina, nego čina svake države, demokratske ili autokratske, i organizacije, tajne ili javne, stoji opet čovjek. Šta je to u ljudskoj prirodi što cjelokupno čovjekovo djelovanje, čitavu kulturu i svaki njen elemenat, čini ambivalentnim? Svojim odgovorom ću iznenaditi mnoge. To je ona i vrlina i vrijednost na koju je čovjek tako ponosan, a čijom je zavodljivošću tako omađijan: sloboda!

Sloboda volje

G. W. F. Hegel kaže da iza svakog našeg čina stoji: ”slobodna beskonačna ličnost”². To znači da iza rušenja WTC, kao i njegovog građenja, stoji ”slobodna beskonačna ličnost”. To, stvarnost, je ono što ukazuje na ambivalentni karakter slobode. Čovjek jeste slobodan, za razliku od životinje, koja “nema volju” (Hegel, ibidem, § 4, str. 36), i po tome je on iznad (ali da li samo iznad?) nivoa životinje. Zbog toga je potrebno vidjeti šta je sloboda i u čemu se sastoji njena ambivalentnost. Šta je to, dakle, sloboda, pojam kojim je tako opsjednut G. W. Bush kada god kritikuje paradigmu i simbol neslobode, Osamu bin Ladena?

Hegel kaže da je “slobodu volje najbolje objasniti upućivanjem na fizičku prirodu” (Hegel, § 4, str.35): “Sloboda je, naime, isto tako temeljno određenje volje kao što je težina temeljno određenje tijela. Kada se kaže da je materija teška moglo bi se misliti da je ovaj predikat samo slučajan; ali to nije tako jer na materiji nije ništa bez težine. Ona je štaviše težina sama. Težina sačinjava tijelo i jest tijelo. Isto je tako sa slobodom i voljom. Jer ono slobodno je volja. Volja bez slobode je prazna riječ kao što je sloboda zbiljska samo kao volja, kao subjekt” (Hegel, § 4, str. 35).

Ono što slobodu čini zbiljskom, dakle praktičnom, tj. voljom da se čini, jeste mišljenje, inteligencija (Hegel, § 4, str. 37). Budući da se čini štošta, tj. da volja slobodno čini ono što inteligencija smisli, onda je, u stvari, mišljenje, dakle inteligencija, ona krajnja odgovornost za sve što čovjek čini kao kulturno biće. Hegel time stavlja mišljenje na pijedestal slobode, ali i na stub srama, odgovornosti i krivice.

Postoje i oni koji smatraju da mišljenje ne treba volju, tj. svoju realizaciju, jer je inteligencija moć za sebe. O njima Hegel kaže sljedeće: “Oni koji promatraju mišljenje kao posebnu, osebujnu moć, odijeljenu od volje, kao također jedne osebujne moći, i koji nadalje mišljenje smatraju čak štetnim za volju, osobito za dobru volju, pokazuju odmah unaprijed da ne znaju gotovo ništa o prirodi volje…” (Hegel, § 5, str. 38).

Ovdje Hegel zamjera onima koji imaju inteligenciju ali ostavljaju volji, tj. onima koji čine to što čine, recimo vode politiku, ili ratuju, da se čini to što se čini bez inteligencije. Naročito zamjera onima koji smatraju mišljenje štetnim za dobru volju, jer jedino ljudi dobre volje mogu da čine to što čine i bez inteligencije, tj. mogu pomiriti i izjednačiti zločinca i žrtvu, na primjer, samo ako se odriču mišljenja o zločinu i njegovoj pravoj prirodi, recimo genocidu. Po njima, dovoljno je imati dobru volju, poričući da se dogodio zločin koji se dogodio, da bi se došlo do pomirenja. Po mogućnosti, treba odustati i od tužbe za zločin, jer mišljenje koje percipira zločin i insistira na kazni, štetno je za dobru volju. Samo ljudi dobre volje, neopterećeni inteligencijom, mogu uskratiti zločincu pravo na kaznu, ali i potaknuti nove zločine. Mišljenje koje drži da je dovoljno već kao mišljenje, stoji na stanovištu da je štetno za volju, te ostavlja volji da slobodno čini što hoće. Hegel ovdje ne zamjera volji, recimo politici, koja nema inteligencije, za ono što čini, jer je slobodna da čini što joj je po volji, ali zamjera inteligenciji, tj. mišljenju koje neće da se realizira, i smatra ga odgovornim i krivim i za ono sto volja čini, uključujući i zločine, i bez učešća inteligencije. Drugim riječima, inteligencija ne može biti moralno neutralna i neodgovorna za ono što volja i njen sadržaj, sloboda, čine. Tamo gdje stvar zavisi od dobre volje, čini se da nema inteligencije. Nije stoga ni čudo da se ljudi koji misle, u ovom kao i svakom drugom slučaju, doživljavaju kao mrzovoljni, kao ljudi zle volje³.

Sloboda bez ikakvih ograničenja

Toliko o ulozi mišljenja u onome što sloboda čini, i odgovornosti mišljenja za ono što sloboda, odnosno volja, čini, bilo na osnovu mišljenja bilo lišeno mišljenja. Hegel govori prije svega o mišljenju koje stoji u osnovi volje koja je čini slobodnom da bude zbiljska, tj. da čini bilo šta. Ali, sloboda je, ambivalentna. Sloboda ima dvije strane.

1. Prije svega, sloboda se može shvatiti, dakle misliti, kao sloboda bez ikakvih ograničenja, moć koja nema granica i činjenje koje uključuje i razaranje. Takva sloboda je “negativna sloboda”. O tome Hegel kaže sljedeće: “Ako je jedna ovdje određena strana volje – ta apsolutna mogućnost da se može apstrahirati od svakog određenja u kojemu se ja nalazim ili koje sam ja u sebe postavio, bijeg iz svakog sadržaja kao ograde – ono za što volja sebe određuje ili što predstava čvrsto drži kao slobodu za sebe – onda je to negativna sloboda ili sloboda razuma” (Hegel, § 5, str. 38).

Sloboda bez ograde, sloboda razuma koja se diže do strasti, i u politici i u religiji, postaje “fanatizam razaranja svakog opstojećeg društvenog poretka, uklanjanje individua koje su sumnjive za neki poredak, kao i uništenje svake organizacije koja hoće ponovo da se pojavi” (Hegel, § 5, str. 38). I nastavak zvuči poznato i moderno: “Samo utoliko što razara, ima ta negativna volja osjećaj svog opstojanja; ona, dakako, misli da hoće nekakvo pozitivno stanje, npr. stanje opće jednakosti ili općeg religioznog života, ali ona doista ne želi njegovu pozitivnu zbiljnost, jer ova odmah nosi sa sobom nekakav red, nekakvo oposebljavanje…” (Hegel, § 5, str. 38). Njeno ozbiljenje je “samo furija razaranja”. (Hegel, § 5, str. 39). Šta je Hegel ovdje izložio osim samu bit fanatizma, koji smatra da je slobodan da misli onako kako svi drugi treba da misle, i da čini sve bez obzira na posljedice – za druge. Sloboda je, barem na ovoj strani njenog pojma, sama supstancija fanatizma. Treba li je se, iz strateških (!!!) razloga, odreći?: “Ova negativna sloboda ili ova sloboda razuma je jednostrana, ali ovo jednostrano uvijek sadrži jedno bitno određenje u sebi: ona se stoga ne smije odbaciti ali nedostatak razuma je da on jednostrano određenje uzdiže do jedinog i najvišeg” (Hegel, § 5, str. 40).

Sloboda, čak i kada uključuje slobodu da se bude fanatik (i terorist?) ne smije se odbaciti, jer će inače ograničenje te slobode postati fanatičnim (i terorističkim?), kao što “rat protiv terora” može postati fanatičnim. Šta je fanatizam drugo nego sam sadržaj terorizma. Neće li tako i “širenje slobode” postati terorizmom? Hegel prepoznaje fanatizam i u, u usporedbi s današnjim, ograničenim uslovima njegova vremena: “Ova forma se konkretnije pojavljuje u djelatnom fanatizmu političkog kao i religioznog života. Tome, na primjer, pripada teror francuske revolucije u kojoj su trebale biti ukinute sve razlike talenata, autoriteta. Ovo vrijeme je bila strepnja, potres, nepodnošljivost svega posebnog; jer fanatizam hoće nešto apstraktno i nikakvo raščlanjivanje: tamo gdje se ističu razlike, on ih smatra suprotstavljenim svojoj neodređenosti i ukida ih” (Hegel, § 5, str. 40).

Bjekstvo od slobode

Činjenica da su dva najveća poduhvata u pravcu slobode u istoriji ljudskog roda, ovaj prije Hegela, i onaj poslije njega, u Rusiji, završili u terorizmu, nikako ne znači da ni najnoviji pokušaj, ako apstrahira od razlika, ma koliko izgledao dobroćudan i naivan, jer se zove globalizacija, neće završiti terorom ako bude počivao na fanatičnim osnovama. Ili je već počeo kao takav.

Fanatizam na individualnom planu, sloboda da se odrekne svih i napusti sve, rezultira samorazaranjem. Samoubistvo je introvertirani oblik terorizma: “Čovjek sam može sve napustiti pa i svoj život: on može počiniti samoubojstvo; to životinja ne može (osim ako nije samosvjesni srpski konj banjalučkog filozofa Milorada Živanovića, umetnuo Dž. S.), ona uvijek ostaje samo negativna…” (Hegel, § 5, str. 40).

Nije uopšte neobično što se u posljednje vrijeme kolektivni fanatizam kombinuje s individualnim fanatizmom. Oni rezultiraju i u simbiozi u kojoj učestvuju i terorizam i samoubistvo: žrtvovanje vlastitog života radi razaranja i ubijanja drugih.

Negativna sloboda, ili sloboda bez ikakvih ograničenja, sloboda da se može činiti sve, uključujući i oduzimanje vlastitog života, ima i svoju “suprotnost”. Iako slobodan, i baš zato jer je slobodan, čovjek može i da se odrekne slobode, ili da “bježi od slobode”, kako je govorio Erich Fromm. O tome Hegel kaže: (Čovjek) “može također biti bez volje, može se dopustiti prisiliti…” (Hegel, § 5, str. 39).

“Bjekstvo od slobode” je, bar u istoriji politike i crkve, bilo najčešći izbor bića koje se zove slobodnim. Konformizam je bio najčešće opredjeljenje i, dakle, dominantno ozbiljenje slobodne volje. Kao što je samoubistvo, dakle lični akt samorazaranja, introvertirani oblik terorizma, tako je i masovno samoubistvo, fenomen koji ne pominje Hegel, pa ni Fromm, jer pripada postmodernom vremenu, teroristički oblik “bjekstva od slobode”.

Tragična realnost u koju ulazimo vlastitom voljom ili da se voljom odreknemo volje, individualno ili masovno samoubistvo, indikator je još ozbiljnijeg pitanja. Ne nosi li potreba da se odustane od života poriv da se u smrt povede čitava priroda, život uopće?

U uslovima fanatičnog opredjeljenja za slobodu bez ikakvih granica, koja upravo kao takva uključuje ograničenje drugih da misle različito i drugačije svim sredstvima, nije ni bilo lako imati volju za nečim drugim. A ipak je bilo. To i jeste ono što čini drugu stranu ambivalentnosti slobode.

Sloboda koja zna za granice

2. O drugoj strani ambivalentnosti slobode, slobodi koja zna za granice, Hegel kaže: “Ja ne samo hoću nego hoću nešto, tj. nešto posebno – kao različito od općenitosti…” (Hegel, § 6, str. 41).

Sloboda da se hoće nešto apstrahira od toga da se hoće sve, i to je sloboda koja zna za ograničenje. Ali, ovo određenje slobode da se ima volja za nečim što je posebno i time različito od općeg, ne isključuje ono prvo određenje nego je u njemu sadržano. Ja mogu da imam volju za nečim posebnim samo ako postoji i volja koja hoće da nametne opće kao posebno; ja mogu da mislim na svoj način samo ako dopustim i mišljenje koje hoće da ja mislim samo na njegov način; ja mogu da biram samo ako dopustim i izbor koji odustaje od izbora. Samo tako što ću ga navesti da slobodno odustane od svog izbora da mi nametne svoj izbor, a ne tako što ću mu zabraniti njegov izbor, ja mogu biti slobodan.

“Taj drugi momenat određenja isto je tako negativitet, ukidanje kao i prvi – on je, naime, ukidanje prvog apstraktnog negativiteta. Kao što je posebno sadržano uopće u općemu, tako je taj drugi momenat sadržan već u prvom i stoga samo postavljanje onoga što prvi po sebi već jest…” (Hegel, § 6, str. 41).

Sloboda da se hoće nešto sadržana je u slobodi da se hoće. Sloboda je, prema tome, imanentna fanatizmu; fanatizam nije nužna, ali je vrlo izvjesna posljedica slobodne volje. Vrlo je važno fanatizmu se ne suprotstavljati na fanatičan način, isključivanjem slobode na fanatizam, a rat protiv terorizma ne voditi terorizmom, razaranjem uništavati razaranje. Zbog toga bi onaj koji kaže da vodi rat protiv terorizma, trebao prestati da se poziva na slobodu odričući drugome slobode. Indikativno je da on upravo to čini.

“Ovaj drugi momenat se pojavljuje kao suprotstavljen; njega treba shvatiti na njegov opći način; on pripada slobodi ali ne sačinjava cijelu slobodu… Ja neću ništa naprosto nego ja hoću nešto. Neka volja, onako kako je razmatrana u prethodnim paragrafima, koja hoće samo ono apstraktno općenito, neće ništa i stoga nije volja. Ono posebno što volja hoće, jedno je ograničenje, jer volja da bi bila volja mora se uopće ograničiti.” (Hegel, § 6, str. 42)

Sloboda da bi bila sloboda mora se uopće ograničiti. Da bi bilo ograničenje, ono mora biti obostrano; da bi bilo obostrano, ograničenje slobode bez granica mora biti dopunjeno postojanjem slobode bez granica, koja je, samim tim, ograničenje slobodi koja zna za svoje granice da ne postane jedini izbor.

“Volja je jedinstvo tih obaju momenata… To što mi zapravo zovemo voljom, u sebi sadrži oba prethodna momenta… Sloboda dakle ne leži niti u neodređenosti niti u određenosti, nego je oboje… To jedinstvo je pojedinačnost.” (Hegel, § 7, str. 42, 45, 43)

Dijalektika općeg, posebnog i pojedinačnog

3. “Konkretni pojam slobode” (Hegel, § 7, str. 45) Hegel nalazi u trećem momentu slobode koji je u stvari jedinstvo “oba prethodna momenta”, “to da je ono kod samoga sebe u svom ograničenju, u ovom drugom, da, time što se određuje, ipak ostaje kod sebe i ne prestaje da se drži onog općeg”. (Hegel, § 7, str. 45). Izgleda da konkretni pojam slobode Hegel nalazi u pojedinačnom izboru. Kao što je posebno sadržano u općem, tako je i pojedinačno sadržano u posebnom, i time u općem. Na pojedincu, u krajnjem, stoji da li će on izabrati slobodu bez granica ili će uzeti u obzir ograničenja koja dolaze iz posebnog i njegovog vlastitog pojedinačnog izbora.

Šta je drugo Hegel ovdje izložio nego dijalektiku općeg, posebnog i pojedinačnog, dijalektiku bez koje nema razumijevanja kulture uopće, uključujući i kulturu slobode, koja je, na osnovu onoga što nam (im) poručuje Hegel, isto tako i kultura negativne slobode.

Kao što je potreban Bush da bi se ”širenjem slobode” ograničio Osama bin Laden, koji svoju posebnu volju hoće da nametne kao opću, tako nam treba i ograničenje koje će spriječiti da ”širenje slobode” postane fanatizam koji je već sadržan u stavu da ”ko nije s nama je protiv nas”. To ograničenje nije ni u međunarodnoj zajednici ni u njenim institucijama, nego u, opet prema Hegelu, pojedincu.

Gospođa Cindy Sheehan, Caseyjeva majka, koji je poginuo u ratu u Iraku 2004., ne izrazava Hegelov stav o slobodi, ona je Sloboda sama, sloboda u njenom trećem sintetičkom obliku. Željeli bismo da možemo reći: ona je Amerika sama! Ali ne možemo, jer nam to g. Bush ne dozvoljava. “Slušajte, ja simpatiziram s gospođom Sheehan,” rekao je g. Bush. “Ona snažno osjeća svoj položaj. I ona ima svako pravo na svijetu da kaže što vjeruje. Ovo je Amerika.” Gospodin Predsjednik je odbio da primi gospođu Sheehan. A to nije Amerika⁴.

Bilješke:

¹ http://newssearch.bbc.co.uk/cgi-bin/search/results.pl?scope=newsukfs&tab=news&q=Bush&go.x=54&go.y=21

² G. W. F. Hegel, Osnovne crte filozofije prava, Predgovor, Veselin Masleša (Biblioteka Logos), Sarajevo, 1989., str. 17.

³ Srda Popovic, Was the war in Yugoslavia a civil or an international conflict, Bosnia Report, London, No. 39-40, April-July 2004.; Srda Popovic, Where does our interest lie?, Bosnia Report, London, No. 39-40, April-July 2004.; Srđa Popović, Država Srbija je činila zločine, ne pojedinci (Interview), Radio Slobodna Evropa (Mensur Camo), 11.12. 2004.; Gojko Berić, Srbija na istoku, Oslobođenje, www.oslobodjenje.com.ba, od 9. decembra 2004.

⁴ http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/americas/4143976.stm