Ne trebaju nam poslušnost i potisnutost, demonstrira Ana Karić. Treba nam pobuna. Glumica je u prvom redu pobunjenica. Ako to nije u stanju, neka potraži neko birokratsko zanimanje
Jedna od definicija fantastičke književnosti vezana je za kolebanje oko statusa istinitog. Nikad nismo posve sigurni oko toga kakve moći ima Medeja. Izvjesno je da može izliječiti i otrovati. Može osloboditi, promijeniti geopolitičke karte, rađati, čarati. Hekatina je učenica. U ključnom trenutku, po nju dolazi Heliosova sunčana kočija. Naglo i nenajavljeno. Zbog te kočije Aristotel kritizira Euripida.
Zdvajanja Posao glumice je stvoriti u nama sličnu vrstu oklijevanja oko toga tko je pred nama ili s nama na sceni. I što je uopće katarza, farmakon, ljuta trava za ljutu ranu. Ako je moć preobrazbe na djelu, tijekom trajanja izvedbe moramo biti uzbudljivo izgubljeni. Čak i ako smo istu predstavu gledali već nekoliko puta. S kim se zbilja gubimo? Koliko nas glumica izbacuje iz ravnoteže? Je li Ana Karić “Ana” iz predstave Usporavanja Bobe Jelčića? Lik s vrećicama u ruci, lik koji ne stigne odložiti svoj teret, pa ipak je oslonac čitavog ansambla? Ili je Ana Karić ledenosmirena, kritička promišljateljica Brigitte Bardot iz predstave Gospođice Rice, puno prije politike bila je glazba Olivera Frljića? Ili je Ana Karić dramska pedagoginja koja uporno ispravlja dikciju i akcente čitave glumačke ekipe okupljene oko Frljićeve Sedmorice protiv Tebe, inzistirajući na glazbenosti jezika i na tome da nije svejedno kako govorimo i mislimo jezik i glas? Do te je mjere time zaokupljena zvukovnošću izvedbe da unutar Sedmorice dobiva podulogu glasnog komentiranja i korigiranja dikcije mladih izvođača. Ili je Ana Karić ona zgurena, umorna, iznevjerena, teškim koracima vođena Majka iz Waltlove Šume Striborove? Ili jedna od jugoslavenskih fatalnih žena iz predstave Baba Jaga je snijela jaje redatelja Ivice Buljana? Ili tamni, suzdržani fantast Aschenbach, koji pripovijeda o strasti prema vulgarnom Tadziu, susrećući s opipljivom gladi usne glumice Nataše Dangubić u Smrti u Veneciji redatelja Olivera Frljića? Ili je u pitanju briljantan emocionalni strateg iz Gurneyjevih Ljubavnih pisama, sposoban držati pozornost publike čitanjem naglas ostavštine jedne zamišljene korespondencije? Ili glumica koje se druge glumice prilično boje, govoreći kako bi ih lako mogla “pojesti na sceni”? Kako to Ana Karić jede kolegice i kolege i kako zahtijeva pozornost publike? Zašto se nitko ne može usporediti s njezinom drskošću, s njezinim odmjeravanjem gledališta kao da smo u nekoj vrsti paralelne zaustavljenosti iznad duboke provalije i imamo još samo mogućnost da se oprezno pomaknemo bilo na jednu, bilo na drugu stranu nestabilnog brvna, tankog mosta koji bi mogao odvesti do sigurnog kopna ili do propasti, ovisno o samo tome hoćemo li se gledati tako nesmiljeno izravno i pazeći na svaki dah dogovoriti na licu mjesta o zajedničkom raspoređivanju težine na mostu – ili se survati, razdvojivši disanje i poglede?
Udvajanja Posljednji sam je put u kazalištu gledala u &TD-ovoj predstavi Svratište za Alberta C. Igrala je protiv Camusova predloška, poštujući parametre mlade dramatruginje Nine Gojić i redatelja Vedrana Hleba. Igrala je neku vrstu “kontrolorke uma” svoje kćeri, glumice Mie Biondić, inače scenske osobnosti koja joj na neobičan način i fizički i energetski veoma nalikuje. Vratimo li se na temu kolebanja, otvorila je desetke pitanja o tome što je to laž (fikcija) koja uništava, a što fabrikacija koja spašava naše živote. I što je to dvojništvo među roditeljima i djecom, među glumicama, među publikom i performerima, među zabranama sjećanja i žudnjama zaboravljanja.
Kao i mnogo mlađa Nina Violić, Ana Karić svakom svojom predstavom zahtijeva da se glumačka profesija ne gura u zabavljačke programe s bezbroj bezličnih mladih starletica, kao i da glumac bude više od “duhovitog” razrednog klauna, oponašatelja ili ismijavatelja banalno reproduciranih, uvriježenih ponašanja. Ana Karić stalno iznova zahtijeva i zdušno, beskompromisno objavljuje da se glumi mora priznati sva stvaralačka drskost poezisa. Krize novog stvaranja. Dizanja svjetova iz nulte nesigurnosti, a ne preuzimanja postojećih obrazaca. Samim time, pristaje na opasnost glume kao jednog od najjačih društvenih izazova. Ne trebaju nam poslušnost i potisnutost, demonstrira Ana Karić. Treba nam pobuna. Glumica je u prvom redu pobunjenica. Ako to nije u stanju, neka potraži neko birokratsko zanimanje.
Ana Karić cijeli svoj život igra protiv glume kako je već dekadama tumače na Akademiji dramskih umjetnosti. Ne pristaje se uživljavati. Živo joj se fućka za plitkost “emocionalne uvjerljivosti” na kakvu su navikli gledatelji sapunica. Hoće da publika osjeti provaliju u sebi. Hoće da budu svjesni kako je predstava pucanje granica svega onoga što smo navikli smatrati svojim udobnim, razgaženim, iznošenim jastvom.
I zato je Ana Karić tijekom čitave svoje karijere prvo ime našeg glumišta.
Neki to s pomalo zlobe nazivaju diva.
Ali nije stvar u njezinim velikim sunčanim naočalama, skladnoj liniji i besprijekornoj frizuri. Ni u sarkazmu koji s godinama razvija kao obrambeni mehanizam protiv sustavnog zagovaranja Preporučene Prosječnosti. Stvar je u njezinoj gladijatorskoj neustrašivosti, u neumornoj borbi s beštijama i mikroorganzmima straha.
Razdvajanja Zato sam sigurna da znam kako se popela na Heliosova kola.
Drsko je odmjerila nenajavljenog vozača.
Nasmiješila mu se.
I uskočila.
Bez najave.
Bez oklijevanja.
Kao kad dijete zaranja u more prvog dana školskih praznika.
I možda čak osjeti neku vrstu olakšanja.
Nove pustolovine.
Novog medija.
Jer Ana ne bi pristala na ništa manje.