Bayer (1977.) je austrijski pisac, dramatičar, pjesnik i doktor filozofije
Stojim sa stražnje strane Penn Stationa na Manhattanu s podignutom rukom pokušavajući zaustaviti taksi. Maloprije me jedan skitnica pitao trebam li taksi i sada stoji tri metra dalje lijevo da ga zaustavi prije mene dok ja pokušavam izvući novčanicu od jednog dolara iz srolane hrpe novčanica u džepu hlača u nadi da ću uspjeti jer ne želim pred njim vaditi toliki novac. Skitnica ode malo dalje iza ugla i u tom trenutku jedan taksi stane i ja pustim dolare u džepu i uđem u auto. Tek kad sam već sjeo, primijetim da na mjestu iza vozača sjedi jedan stariji muškarac i prvi mi je poriv bio da se ispričam i iziđem, ali taksist je već počeo dodavati gas, pa sam bio prisiljen brzo zatvoriti vrata da ne udare o auto do nas.
Kamo? čujem taksista kako pita.
Bacim pogled na starca, ali on uopće ne obraća pažnju na mene, nego gleda kroz prozor, pa pomislim, jer nemam nikakvo drugo objašnjenje, da je možda ovo taksistu zadnja vožnja danas i da je već krenuo kući i mene samo usput pokupio i da je starac možda njegov otac ili ujak kojeg vozi kući. Tako mi je nešto prozujalo glavom, pa sam bez daljnjeg razmišljanja, jer valjda je logično pretpostaviti da taksist zna da ima dvoje ljudi u autu i zna što radi, kažem: 2. avenija i 112. ulica, molim vas, i vozač uključi taksimetar, a ja spustim prozor i pitam smijem li pušiti, jer zašto ne pitati, i taksist, debeljuškasti tip koji izgleda kao Meksikanac kaže da njemu ne smeta, samo neka pripazim da me ne primijeti policija, a onda se iz pristojnosti okrenem prema starcu čije je lice još uvijek okrenuto od mene dok gleda kroz prozor i kažem: Oprostite, imate li što protiv da pripalim? i kad se okrenuo i rekao "Ne", odjednom shvatim da je to Henry Kissinger, prepoznao sam ga, izbrazdano lice s markantnim nosom, bradavica iznad desne obrve, naočale s debelim okvirima, i previše sam iznenađen da kažem bilo što osim "Dobro", on se ponovno okrene prema prozoru, a ja konačno pripalim cigaretu.
Dok pušim, stalno pogledavam prema svom suputniku i uvjeren sam da je to stvarno on, nema sumnje, ili se radi o savršenu dvojniku, ali što, zaboga, Henry Kissinger radi u taksiju na putu za Uptown, zašto nema limuzinu sa šoferom? Nakratko se uspijem uvjeriti da sam umislio, ali jedan pogled ulijevo dovoljan je da me razuvjeri: sjedim pokraj Henryja Kissingera. Položio je dlanove na noge, nosi sivo laneno odijelo, košulju od lagane vune i s njegove strane dopire lagan miris muškog parfema, nešto kao Acqua di Parma ili Halston, pomiješan s tipičnim mirisom starih ljudi, nos mu se malo zasjajio od znoja jer danas je poprilično toplo.
Dakle, sjedim s Henryjem Kissingerom u autu, razmišljam. Ne bih li trebao iskoristiti ovu priliku koja mi se vjerojatno više nikada neće pružiti i nešto ga pitati? Pokušati ga uvući u razgovor? Razmišljam što bih ga mogao pitati. Da ga kakvim specifičnim pitanjem dobijem da progovori? Gospodine Kissinger, je li istina da je CIA...? Ili: Gospodine Kissinger, znate li je li istina da je pad World Trade Centera...? Ili: Gospodine Kissinger, ima li kakve istine u glasinama da...?
Ali onda mi padne na pamet da bi možda bilo zanimljivije uputiti mu neku sasvim običnu molbu ili mu postaviti neko općenito pitanje. Gospodine Kissinger, možete li mi, molim vas, objasniti svijet? Što se tu točno događa, tko s kim i kako i zašto tako, a ne nekako drugačije, i ima li tu neki trik? Ipak pretpostavljam da za odgovor na tako univerzalno pitanje ne bi bila dovoljna ova vožnja jer već smo stigli do vrha 81. ulice, gdje taksist skrene prema Central Parku, a i ja ustvari nemam pojma kad će Henry Kissinger izaći iz taksija.
Možda bi ipak osobno pitanje bilo ono pravo, nešto kao: Gospodine Kissinger, dopustite mi da vas pitam, koji to parfem koristite? To i njegov odgovor bila bi prilično originalna anegdota koju bih cijelog života mogao nonšalantno prepričavati u pravim prilikama i odgovarajućem društvu uz garantirano zadivljene poglede slušatelja.
Cigareta mi je sada već dogorjela do filtera i bacim je kroz prozor i – kunem se da je ovo istina – u tom trenutku kroz otvoreni krovni prozor nešto mi padne u krilo, što me isprva uplaši jer je riječ o vilinom konjicu velikom gotovo kao dlan, ali kad bolje pogledam, vidim da je vjerojatno mrtav jer leži na leđima i malo se smirim i dodirnem ga prstom i stvarno je mrtav, i već sam skoro rekao naglas: Gle, vilin konjic pao je kroz prozor, ali onda mi se to učini nekako glupo, imao sam osjećaj da mi nitko ne bi vjerovao jer teško da je to uobičajena stvar da se voziš u taksiju u New Yorku kroz Central Park i odjednom ti u krilu leži mrtav vilin konjic i zato sam zatvorio usta i ostavio ga da leži tamo.
U međuvremenu je Central Park već iza nas i taksist skrene na 3. aveniju i samo sam nekoliko minuta udaljen od cilja. Ako mislim nešto pitati Henryja Kissingera, onda bi mi bilo bolje da požurim. Pogledam ga, glava mu je još uvijek okrenuta lijevo prema prozoru, a ja ne znam što da kažem, nego samo opčinjeno buljim u njega.
A Henry Kissinger samo sjedi u ovom taksiju iza vozača i gleda kroz prozor, a ja razmišljam kako se možda taj starac tako po cijele dane vozika New Yorkom dok cijeli svijet misli da je u Bijeloj kući ili tako negdje, i ta me pomisao dirne, a kad na sljedećem semaforu vidim da je ostala još samo jedna ulica do moje, odlučim da ga neću ništa pitati, nego ću ga pustiti da lijepo na miru gleda kroz prozor, ali onda mi odjednom nešto padne na pamet i uzmem onog mrtvog vilinog konjica i oprezno ga, tako da ne primijeti, stavim na njegovu nogu, između rukava njegova sakoa od tog lijepog tankog materijala. I uspije mi, nije ništa primijetio, i dalje gleda kroz prozor i tada taksi skrene u 112. ulicu i stane na uglu 2. avenije i vozač zaustavi taksimetar, okrene se prema meni i kaže mi cijenu i nakon što sam mu dao novčanicu od dvadeset dolara, bacim i posljednji pogled na Henryja Kissingera i odjednom i on mene gleda, a ja razmišljam kako da se oprostim od njega kad se sjetim da on zna njemački pa mu kažem: Auf Wiedersehen, Herr Kissinger, i on kimne i kaže: Goodbye i već sam vani i već su se vrata zatvorila za mnom i već je vozač dao gas i već je auto samo jedan od mnogih drugih žutih taksija na Manhattanu koji voze niz 2. aveniju ovog kasnog poslijepodneva krajem rujna.
S njemačkog prevela Željka Černok.