Ova studija daje iscrpan presjek kroz različite aspekte popularne kulture u 1960-ima
Jugoslavija se vraća na velika vrata! Dakako, nije riječ o čudotvornoj uspostavi državno-pravne tvorevine, povratku u minuli povijesni trenutak, već o intenziviranju suvislije znanstvene (ali i popularne) diskusije, analitičkog rada na sjećanju ili pak, za mlađe generacije, na ispunjavanju fantomskih rupa u povijesnom i društvenom identitetu. Upravo je potonja grupa, na koju se s lakoćom može primijeniti tranzicijsko geslo ‚‘nismo imali ništa, a onda smo izgubili sve‘‘, pridonijela simboličkom uskrsnuću predmeta iz jugoslavenske svakodnevice upisujući u njih nova značenja. Školski je primjer semantičke rehabilitacije (i, posljedično, povratka u proizvodni proces) slučaj tenisica Startas, robne marke tvornice Borovo. Dok je izvorno bilo riječ o sportskoj obući specijaliziranoj za igranje stolnog tenisa, s nepostojećim cool faktorom, veliki povratak krajem prvoga desetljeća XXI. stoljeća, uz dašak redizajna, u znaku je suvremene urbane kulture. Kupci nisu ozbiljno (ili pak uopće) opterećeni ideološkim značenjima državne proizvodnje, industrijskog kraha ili pak tranzicijskih boljetica - proizvod se promatra iz drugog - estetskog, robnog - kuta, tek se sporadično dotičući političkih konotacija. Slično se ‘’pitko’’, ‘’meko’’ recikliranje prošlosti može pratiti u postupcima prisvajanja i resemantizacije modnih dodataka, namještaja, odjeće i obuće iz razdoblja DDR-a u slučaju berlinskih hipstera.
Osim popularnosti jugoslavenske materijalne kulture u svakodnevnoj robnoj cirkulaciji jugoslavenska je tematika postala hit i u znanstvenim krugovima. Posebnu je rehabilitaciju doživjela popularna kultura koja se provlači kroz sociološko i ekonomsko-političko sito: u kulturnim artefaktima koji se ustrajno etiketiraju kao marginalna, trivijalna, potrošna sredstva za razbibrigu otkriva se više ili manje vjeran odraz društva u određenom prostoru i vremenu. U tu se struju uklapaju, primjerice, studije Igora Dude o svakodnevici i potrošačkom društvu u 50-im, 60-im, 70-im i 80-im godinama XX. stoljeća (U potrazi za blagostanjem: O povijesti dokolice i potrošačkog društva u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih, Pronađeno blagostanje: Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih) te Maše Kolanović o jugoslavenskom popularnom romanu (Udarnik! Buntovnik? Potrošač...: Popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije). Aktualno je stanje posebno pogodno za bujanje studija o jugoslavenskoj svakodnevici - mnogi su objekti na granici između široke rasprostranjenosti i polaganoga izumiranja; stripovi, časopisi, popularni romani i audiokasete u mnogim tavanima i podrumima još se uvijek dominantno percipiraju kao objekti bez posebne povijesne ili bilo kakve druge (osim sentimentalne) vrijednosti i prijeti im skoro skončavanje u smeću. Skliska pozicija između prošlosti i sadašnjosti te lagano hlađenje ideoloških strasti faktori su koji stvaraju plodno tlo za suvislije stručno promišljanje kompleksa jugoslavenske popularne kulture koje na nov način ujedinjuje znanstvenike; ni jedna strana priče nije ni približno potpuna zatvori li se u današnje međudržavne granice nekadašnjih saveznih republika.
Politika u popularnoj kulturi Studija Radine Vučetić Koka-kola socijalizam daje iscrpan presjek kroz različite aspekte popularne kulture u 1960-ima. Iako najviše istraživačke građe dolazi iz Beograda i Zagreba (odnosno, Srbije i Hrvatske), pristojno su zastupljene i ostale bivše savezne republike, čime se induktivno omogućava pomaljanje opće jugoslavenske slike. Popularna je kultura sistematizirana i obrađena prema mediju: analiza uključuje film, umjetnost, popularnu glazbu i nešto rasutiju kategoriju svakodnevice koja obuhvaća modu, kupovinu i slične svakodnevne prakse. Razdoblje šezdesetih godina XX. stoljeća nije plod slučajnog, proizvoljnog odabira – ta je dekada obilježena ekspanzijom popularne kulture američke provenijencije diljem Jugoslavije, ali i prodorom elemenata kapitalizma u socijalistički sustav. Otvaraju se prve samoposluge, sve više kućanstava odlučuje se na nabavku televizora, prodaja ploča u postojanom je plusu.
Jedna os analize koju Radina Vučetić postavlja bitno je politički obilježena: na jednoj strani stoji kapitalizam (Zapad), a na drugoj socijalizam (Istok). Monolitnost binarne opozicije razbija se kroz pronicljivo izabrane primjere i Jugoslavija se profilira kao hibridna struktura koja, često nedosljedno, uključuje čas jednu, čas drugu stranu ili ih pak, više ili manje vješto, spaja u novom artefaktu popularne kulture, poput western filmova s partizanima. Još je jedan primjer ideološkoga kolebanja ambivalentan odnos prema domaćim i inozemnim rock glazbenicima – od odbacivanja zapadnjačke dekadencije preko afirmacije revolucionarnog duha rocka do nastanka domaće rock glazbe koja se izvodila na omladinskim sletovima pod okriljem Partije. Oscilacije između zahlađenja i zatopljenja odnosa objašnjene su povezivanjem s društveno-političkim kontekstom – mikroklimom Hladnog rata, ali i diplomatskim susretima sa sovjetskom, odnosno američkom stranom. Tako, primjerice, Titov napad na apstraktnu umjetnost odgovara zatopljenju odnosa sa SSSR-om i Hruščovljevim istovrsnim govorom.
Pitanje koje politička os otvara tiče se i popularne kulture uopće: u kojoj mjeri možemo govoriti o ‘’kapitalističkoj’’ i ‘’socijalističkoj’’ popularnoj kulturi, odnosno, drukčije postavljeno, postoje li imanentna distinktivna svojstva socijalističke popularne kulture ili pak polje popularnog uvijek funkcionira po principima tržišta? Ako je potonje slučaj, postavlja se pitanje u kojoj je mjeri i u kojem obliku popularna kultura politična. Iako na sadržajnoj razini postoje elementi koji potječu iz socijalističkoga imaginarija (NOB, partizani, Dan žena, radne akcije, Tito), oni strukturno nisu bitno različiti od popularne kulture vulgaris – kauboji i Indijanci zamijenjeni su partizanima i Nijemcima, a engleske riječi rock pjesama nadomjestio je domaći jezik.
Ružičastim protiv crnog Druga os analize suprotstavlja visoku i popularnu kulturu – otvara se diskusija o još jednoj binarnoj opreci koju postmodernizam teži premostiti ili jednostavno pregaziti. Ta je opozicija posebno snažno naglašena u mediju filma koji, poput fotografije, od svojih početaka nosi biljeg popularnog, trivijalnog, umjetnički manje vrijednog medija. Radina Vučetić suprotstavlja hollywoodski ‘’ružičasti film’’ (uključujući njegove domaće srodnike među kojima najistaknutije mjesto zauzima partizanski film) i ‘’crni talas’’ (filmovi, među ostalim, Živojina Pavlovića i Dušana Makavejeva), filmove sumornije atmosfere koji se kritički obračunavaju s jugoslavenskom svakodnevicom, ali i sa socijalističkom revolucijom te su terminološki već povezani s ‘’ozbiljnijim’’ filmskim tendencijama, prije svega francuskim novim valom.
Likovna umjetnost još je jedno područje u kojem visoka kultura ulazi u igru: ona čak ni nema odgovarajućeg parnjaka u svijetu popularne kulture, već je riječ o izvlačenju kontradikcija imanentnih pop-artu koji otvara nova pitanja za diskusiju o razlikovanju elitnog i popularnog. Tekst otkriva niz paradoksa u odnosu jugoslavenske politike i modernizma: grupa EXAT-51 u 50-im godinama uživa službeno odobravanje, a apstraktni ekspresionizam početkom šezdesetih nakratko zapada u nemilost režima. S druge strane, pregršt izložaba na kojima je bilo moguće vidjeti američku umjetnost predstavlja kontrapunkt povremenim službenim valovima neodobravanja.
Knjizi Radine Vučetić teško je pronaći ozbiljniju zamjerku: obilje građe najrazličitiijh vrsta, od pisma sisačkog obožavatelja Jamesa Deana preko zapisnika s partijskih kongresa do širokog dijapazona popularnih filmova, stripova i glazbenih hitova znalački je prezentirano i povezano u smislene cjeline, ipak ostavljajući čitatelju prostora za dopune iz vlastitoga iskustva. Mjestimično upućivanje na paralele i razlike u odnosu na stanje popularne kulture u drugim socijalističkim zemljama, prije svega DDR-u, Poljskoj i Čehoslovačkoj, još je jedan adut kojim se knjiga može pohvaliti. Pitak, ali ne trivijaliziran stil u kojem se primjeri iznose u formi mini-priča čini ovu studiju pogodnom za čitatelje s različitim razinama predznanja o jugoslavenskoj popularnoj kulturi i predstavlja nadasve ugodno zaranjanje u temu.