Na zidu je niz figura: dva vojnika s kopljima, dva gola čovjeka ruku vezanih na leđima, nosati bradonja s nečim nalik na tropski pluteni šešir na glavi, u rukama mu je nešto što izgleda kao mali transparent; još jedan lik u ratnoj opremi, on prislanja mač na grlo golog vezanoga koji unezvjereno sjedi, ratnik ga drugom rukom poteže za kosu, da ga bolje prikolje; iza ratnika je žena raširenih krila, pod njezinim krilom mladić u tunici koji pridržava štit, ili se oslanja na nj; i, na kraju, još jedan bradonja razdrljene toge, i on s kopljem. A iznad svakog od tih likova nešto je načrčkano
Mrtvi imaju svoje gradove. Oni sliče gradovima živih: kuće su raspoređene u blokove, imaju vrata i krovove i unutrašnje uređenje, povezuju ih ulice. Sve je ipak nešto manje i uže od kuća živih, obzirom da mrtvima treba manje (neživotnog) prostora - manje se, je li, kreću, a i potrebe su im reducirane. I onda se, s vremenom, dogodi da gradovi mrtvih nadžive gradove živih. Metropola nestane, nekropola ostane. Plativši ulaznicu, u tu nekropolu ulazimo mi, pripadnici neke desete civilizacije, i razgledavamo.
Bradonja i krilata žena Tako je u jednoj kući jedne nekropole, na području današnje talijanske općine Montalto di Castro, na zidu bio naslikan niz figura: dva vojnika s kopljima, dva gola čovjeka ruku vezanih na leđima, nosati bradonja s nečim nalik na tropski pluteni šešir na glavi, u rukama mu je nešto što izgleda kao mali transparent (zapravo se radi o čekiću); pa još jedan lik u ratnoj opremi, on prislanja mač na grlo golog vezanoga koji unezvjereno sjedi, ratnik ga drugom rukom poteže za kosu, da ga bolje prikolje; iza ratnika je žena raširenih krila, pod njezinim krilom mladić u tunici koji pridržava štit, ili se oslanja na nj; i, na kraju, još jedan bradonja razdrljene toge, i on s kopljem. Iznad svakog od tih likova nešto je načrčkano. Presitno je da pročitamo, ali arheolozi su već u znanstvenim časopisima objavili što to piše. Tako znamo da je iznad mladića sa štitom i tunikom natpis (etruščanskim jezikom i pismom) HINTHIAL PATRUCLES.
Vel Satis i Vel Saties Naslikani likovi pripadaju freski iz takozvane grobnice François, jednog među najznačajnijim nalazima etruščanskih grobnica. Potječe iz 350-320. p. n. e, bila je na području etruščanskoga grada Volci, na granici Toskane i Lacija; otkrili su je 1857. talijanski arheolog Alessandro François i Francuz Adolphe Noël des Vergers. Grobnica je pripadala obitelji Saties - na drugoj je freski i uglednik Vel Saties, u grimiznom, izvezenom, bogato ukrašenom plaštu (čini mi se da se ovaj etruščanski gospodin 2001. reinkarnirao u nazivu Renaultove limuzine Vel Satis, premda se za to ime tvrdi da je izvedeno iz riječi Velocity i Satisfaction). A nasuprot freski koju sam opisao gore, onoj s klanjem zarobljenika - ubrzo ćemo reći što je zapravo prikazano - u glavnoj je odaji grobnice stajala još jedna: prikaz borbe prsa u prsa vladara Etruščana s rimskim kraljevima Tarkvinijima; i tamo su nam zapisana imena likova otkrivala što prikaz prikazuje.
Ulje i med HINTHIAL PATRUCLES na etruščanskom znači “sjena Patroklova”; freska iz grobnice François, otkriva se tako, varijacija je prizora iz Ilijade, onoga kad se, u dvadeset i trećem pjevanju, Ahileju (pošto je ubio Hektora) ukazuje psykhé Patrokléos, sjena poginulog Patrokla, i zahtijeva od prijatelja da ga pokopa: “Spavaš, a mene zaboravljaš, moj Ahileju!” Ahilej odmah organizira veličanstven sprovod, čiji je središnji dio prinošenje žrtava na lomaču “od stotinu stopa”: “I mnogu krepku ovcu, i goveda koraka teška / pred lomačom odraše i prirediše; skupivši mast / sviju njih, srčani Ahilej pokrije / truplo od glave do pete, nareda odrana / tijela uokolo. Prinese amfore ulja i meda / na odar naslonivši; i četiri konja vratova snažnih / izruči vatri uz bolan jauk. / Devet je pasa hranio velmoža oko svog stola; / dvama od njih prereže grla i baci u vatru; / i dvanaest sinova krasnih Trojanaca silnih / mjedenom oštricom zakla; zla su mu djela bila na umu.”
Tezu o Ilijadi potvrđuju i ostala imena zapisana na etruščanskoj freski. Nosati sa šeširom i čekićem zove se CHARU - to je Haront grčke mitologije – a udarcem će čekića dovršiti žrtvu kad joj ACHLE, Ahilej, prereže vrat. Bradonja s kopljem je ACHMEMRUN: Agamemnon. Tek krilate dame nema kod Homera; to je VANTH, demon koji u trenutku smrti dolazi da dušu otprati u podzemlje.
Achle i Achmemrun Sve me ovo potiče da se pitam: zašto me ova freska tako fascinira? Okrutnost prizora svakako je jedan razlog; ali nije jedini. Intrigira i vrijeme. Grobnica François nastala je u drugoj polovini četvrtog stoljeća prije nove ere. Istina je da grčki svijet tog doba Homerove epove čita, a ne samo sluša, već više od dva stoljeća; istina je da su u to doba Temistoklo i Periklo, Sofoklo i Euripid, Sokrat i Platon već pokojni, a Aleksandar Veliki i Aristotel u posljednjim su desetljećima života (Aleksandar je umro 323, Aristotel 322). Ali rimske književnosti - kako je mi poznajemo - u to doba još nema, i neće je biti još najmanje osamdeset godina (obično se, naime, smatra da rimska književnost počinje izvedbama drama Livija Andronika 240. p. n. e). U drugoj polovini četvrtog stoljeća Rimljani su još itekako daleko od carstva, pa i od prevlasti u Italiji: tek ratuju sa Samnićanima, na čijoj će se strani doskora, u Drugom samnitskom ratu, naći i Etruščani.
Etruščani i misterij Moja su specijalnost, kako znate, Grci i Rimljani. Ali znate i da nisam ni arheolog, ni povjesničar, ni lingvist; bavim se onime što su Grci i Rimljani pisali, u svemu sam drugom tek gost i turist. To vrijedi i za antičke ne-rimske kulture Apeninskog poluotoka. O Oskima i Faliskima, Samnićanima i Etruščanima, Galima i Keltima (qui ipsorum lingua Celtae, nostra Galli appellantur - sjećate se Cezara?) učili smo u školi i na studiju, ali moja su znanja o tim narodima i njihovim jezicima površna i apstraktna; o njihovim civilizacijama, pak, ne znam praktički ništa, osim nekoliko etruščanskih kipova i slika iz likovnih monografija. To nije posve slučajno. Rimski je melting pot izbrisao glavninu italskih identiteta, i dobar dio mediteranskih: u jednom su času svi htjeli biti Rimljani. “Etruščani” su se pak rimskim piscima, mome glavnom izvoru informacija, ukazivali - kao što lijepo upozorava Massimo Pallotino u temeljnom pregledu (koji je, pod nazivom Etruščani - Etruskologija od 2008. dostupan i na hrvatskom) - kao u sebe zatvoren i osebujan, egzotičan i izoliran svijet. Etruščani jesu Rimljanima donijeli neke običaje, riječi, vještine - ali za Rimljane (i Grke) zauvijek su ostali tuđinci. “Narod Tirenaca ne sliči nikojem drugom plemenu ni po jeziku ni po načinu života”, napisao je Dionizije Halikarnašanin u posljednjem stoljeću prije nove ere. Tuđinstvu je pridonosio i etruščanski jezik, posve drugačiji od svih poznatih iz starine, tek neizravno srodan indoevropskima. “To podgrijava”, zaključuje Pallotino, “sve predrasude o neobjašnjivom i tajanstvenom karakteru etruščanske civilizacije.” (Lokalni dokaz misterija: svi znamo da se u Zagrebu, igrom slučaja, nalazi najduži postojeći etruščanski rukopis, Zagrebačka lanena knjiga - platno na kojem je knjiga ispisana otprilike je suvremenik grobnice François - i svi znamo da lanena knjiga nije protumačena u cijelosti; pretpostavlja se da se radi o liturgijskom kalendaru, ali razumijemo tek koju riječ tu i tamo.)
Fusnote i tržište Freska iz grobnice François pokazuje, međutim, Etruščane iz sasvim drugačije perspektive. Pokazuje da su priču o Ahileju i Patroklu (a to znači i Ilijadu i Homera, barem posredno) poznavali i ne-Grci i ne-Rimljani, i to znatno prije samih Rimljana. Kako je priča stigla do Volcija? Na slikama, kao priča, kao pjesma? Ako je bila pjesma, je li bila na grčkom ili etruščanskom? Jesu li je kazivali, ili izvodili, Grci ili Etruščani (znamo za Grke koji su živjeli među Etruščanima i bili cijenjeni kao majstori, trgovci, umjetnici)? Je li slikanje Ahilejeve žrtve za Patrokla u etruščanskom grobu tek prigodna dekoracija (kao kad mi stavljamo na grob slomljeni grčki stup), ili je imala dublje religiozno značenje? Ako jest, kakav je to amalgam grčkih i etruščanskih vjerovanja, što nam on govori o etruščanskoj civilizaciji? I zašto su likovi s freske opremljeni “fusnotama” - znači li to da oni ipak nisu posve poznati “publici” fresaka (pod uvjetom da freske u grobnici mogu uopće imati publiku)? Pitanjima nema kraja; dobrom dijelu njih nema, nažalost, ni odgovora. Ono, međutim, što freska- i njezine fusnote - zorno svjedoče jest: Etruščani, nekad takmaci Grka i Kartažana u “borbi za tržišta” Sredozemlja, bili su društvo mnogo otvorenije nego što su mislili Rimljani. I njihovi loši đaci poput mene.