Hip-hop u malom ritu

Ako bi se prihvatila teza da je u priznavanju problema pola njegova rješenja, moglo bi se reći da je osječki reper 3ki Stil na ispravnom putu. Daleko od toga, ovaj je momak, originalno Davor Miletić – čitajući između redaka njegove lirike – i dalje opasno frustriran, a ekstrovertiranost i insistiranje na vlastitoj prosječnosti tek obrambeni mehanizam odrasle osobe koja je u svojim formirajućim godinama trpjela bullying i morila se noću teškim mislima zašto ćelavi prije punoljetnosti i zbog čega curice uvijek gledaju na drugu stranu. Njegov suradnik Sett, virovitički student u Osijeku, udara u slične žice, ali u svakom pogledu na višoj razini. I on je opterećen, ali zdravije, njegova frustracija je univerzalnija i kroz prvo mu dugosvirajuće djelo Dnevnik dvorske lude kanalizirana u poticajnu društvenu kroniku.

Uskoro će se navršiti deset godina kako se hip-hop u Hrvata od naivnog demo kopiranja američkih originala i teškog undergrounda izborio za mjesto pod suncem na skučenom nebu progresivnije domaće produkcije. Dapače, kroz vrijeme se pokazao komercijalno probojnim u nekim slučajevima – da ne govorimo o tome da je u pustinji eskapizma hrvatskih mladih rockera postao ekskluzivna oaza društvene angažiranosti, to jest protestne pjesme. Bilo je za očekivati da će sjeme originalno crnačke kulture ceste uspjeti u najurbanijim točkama lijepe naše, pa smo tako dobili najpregnantniji bend na tom terenu kroz splitske T.B.F. i sve šarenilo zagrebačke rap scene. No, onda je eksplodirao Bosanac (upravo će i on sam taj izraz radije koristiti od politički korektnijeg Bošnjak) Edo Maajka u osebujnoj smjesi retorike zagrebačkog asfalta i baštine jugoistočnih nam susjeda, na potezu od ćevapa do humora new primitivsa. Prije i poslije njega mogli smo doznati da plodnog tla za hip-hop ima od Kvarnera (prije svih crossover Unlogic Skilla) na zapadu, do krajnjeg istoka Hrvatske – spomenimo tek vinkovačkog MC-a Shortya.

Nesposobnost za ironijski odmak

Sett i 3ki Stil pojačavaju tvrdnju da ta scena ispod površine i dalje ključa, i to sve decentraliziranije u odnosu na metropolu. Naravno, garancije za kvalitetu nema – pojava novih izdanja u aranžmanu najvećih domaćih diskografskih kuća prije svega je odraz profitne politike “pokušaja i promašaja” u traženju novog Ede Maajke, koji je uspijevao doseći za nas astronomske tiraže od desetak tisuća prodanih CD-a.

3ki nema tu karizmu za prvu ligu, nema čak ni upečatljiv glas i posebno razvijene MC mogućnosti u tehničkom smislu. Kao što je gore već napomenuto, ima frustraciju i potrebu da je se oslobodi zbijanjem šala na vlastiti račun. Doznajemo iz njegovih usta da je nesposoban, neželjen, neugledan, lijen slabić, a iza svega toga krije se još i doza narcisoidnosti. Dakako, sve bi to kroz rime trebala biti ironija i odraz duhovitosti, ali – neće ići. Duhovitost je vrlina koju posjeduju rijetki, a 3ki definitivno nije među njima. Šala na šalu u rimama mu je ispod svake razine. Da povučemo filmsku paralelu, rodonačelnici toilet humora braća Farrelly pored 3kia doimlju se sofisticirano poput Woodyja Allena. Uglavnom, 3ki sklepao je svoje stihove na razini neotesanog srednjoškolca s motom “u se, na se i poda se”. Nije u pitanju za žanr već uobičajena vulgarnost, nego odsutnost duha i nesposobnost za ironijski odmak.

Samo nekoliko natuknica o životnim stavovima: Ukroti zmiju je priča o penisu autora, “najdražoj igrački” kako kaže, oda onaniji sabijena u osebujan stih “...amputiraj mi ruke, masturbirati ću nogama...”. Prljava rabota instrumentalno je najsolidnija, sa zanimljivim balkanskim odmakom u vidu podloge nečeg što asocira na dragačevske trube, a u verbalnom smislu predstavlja odbacivanje društvenih kanona uz parolu “...ne želim radit’, nema tog posla koji se meni radi, tko radi ne boji se gladi, ja hoću kruh, al’ da ne dobijem bruh...”.

Slackerska himna hrvatske mladeži

Mnogo sofisticiraniji kolega mu Sett radije se realnije poigrava s vlastitom stvarnošću i istoj temi prilazi na drugi način. “...Da sam svaki puta dobio pet lipa kad sam rekao život nije fer bio bi milioner, da sam maknuo dupe i promijenio se, bilo bi drugačije...” – nesvjesno je, kroz samokritičnu, na mnoge živote primjenjivu Rutinu skladao efektnu slackersku himnu hrvatske mladeži. Obojica slavonskih repera tematiziraju homoseksualnost – no, dok Sett nije homofob, i svoju priču o tom pitanju plete fino oko problema grižnje savjesti i straha izlaska iz ormara, u skladu s dosadašnjom pričom nije iznenađenje da 3kijeve rime odzvanjaju kao da ih je napisao netko tko bi na gej paradu najradije odgovorio kamenjem. “...Problem je u gaćama / kad imaš ga a ne kužiš da on ne ide ak’ je bulja dlakava / takva su pravila...” – htio je 3ki ispasti duhovit i proizveo, kao i na mnogo drugih mjesta, suprotan efekt. Cirkus je, i uz apstrahiranje stavova s kojima se možemo i ne moramo složiti, naporno djelo, usiljenog humora. Da se poslužimo eksplicitnim 3kijevim vokabularom, album na rubu glazbene fekalije.

Sett, pravim imenom Hrvoje Marjanović, na svom je uratku napravio puno uvjerljiviji posao nego na upravo apsorbiranom albumu, na kojem se pojavljuje kao povremeni producent i autor glazbe. Dnevnik dvorske lude sluša se kao što se čitaju dnevne novine u danima obilježenima kriminalom, političkom korupcijom i socijalnim crnilom. Jedino što nema potrebe za iščitavanje između redaka – u Ne znate kak’ živimo koristi se krajnje izravnim kvalifikacijama; to je ocrtavanje stanja najtamnijim linijama, zapravo borbeni poklič protiv kaste političara-manipulatora slabo osjetljivih na muku malog čovjeka. Po uvjerljivosti je na razini oštrih društvenih komentara T.B.F.-a, ali najbliže Amenu, kriminalno podcijenjenom zaključnom albumu zaboravljenog El Bahatteeja, na kojem je uz brutalne gitarske rifove isto tako brutalnim riječima opisao svu bijedu bivstvovanja onih što žive od “humor” plaće u liberalno-kapitalističkom okruženju.

Prekopavanje po domicilnoj baštini

Sett u sampleu kao podlogu koristi Rage Against The Machine, no to je ipak iznimka potrebna kako bi crni socijalni stihovi dobili na uvjerljivosti. U ostatku materijala ne pokušava glumiti da je iz Atlante ili LA-a, nego je za sampleove iz naftalina izvukao neke nam bliže melodije. U Hrvatskim stepenicama, potresnoj priči o nasilju nad ženama, koristio je Janino ludilo Josipe Lisac; u zezatorskoj projekciji vlastite starosti Ful, Ful Star znalački je uklopljena Gabi Novak i njezina Volim kišu; Završit ću k’o Howard Hughes Arsena Dedića našla je mjesta u gotovo plesnoj Ne pitaj me. Marjanović je spretan narator, snalažljivi producent i aranžer, s dovoljno hrabrosti da u tipičnom reperskom osvježavanju zaboravljenih melodija podebljavanjem ritam sekcije ne koristi jednostavnije primjenljiv američki soul ili funk, nego se potrudio prekopati po domicilnoj baštini.

Sett pokriva svojim pričama svu širinu interesa života mladog čovjeka – i šire od toga. Ne trudi se u tome biti duhovit, a duhovit je, fino satiričan, čak i kad govori o najbolesnijim pojavama. Po tome, Sett je pristojan hrvatski pandan kolegama sa svjetske scene, baš kao kad The Streets alias Mike Skinner u rimama govori o preživljavanju na londonskom asfaltu, Talib Kweli o ulicama New Yorka ili Common o američkoj svakodnevici u svom concious rapu.

Što god se dogodilo, T.B.F. i Edo Maajka će – unikatnošću i sposobnošću da ne gube na autohtonosti, unatoč kretanju unutar hip-hop obrazaca – ostati (pre)visok standard za svakog nadolazećeg repera. Sett se svojim prvijencem uspio približiti – Dnevnik dvorske lude je toliko životan album da je uz djela spomenutih domaćih veličina, karikirano rečeno, zaslužio postati pomoćna “literatura” za sociologe u istraživanju aktualnih društvenih fenomena.