Hipermoralistička okrutnost

Mieville je briljantan pisac “spekulativne fikcije” – ili onoga što sam više voli zvati “neobičnom fikcijom” – u osnovi fantasyja, iako s primjesama elemenata i alternativno-viktorijanske znanstvene fantastike i lovecraftovskog horora; stvorio je tako bogat i neobičan alternativni svijet kao ni jedan pisac prije njega; o njemu se može razmišljati kao o anti-tolkinovcu, jer njegov je najveći trud spasiti fantasy književnost od Tolkienova medievaliziranja, moralne priprostosti, reakcionarno-nostalgične politike i vizije književnosti kao “utjehe”; povrh toga, Mieville je aktivno uključen u ponovno promišljanje svakog aspekta fantasy književnosti, u kritiziranje i preispitivanje njezinih mitova, jednako kao i u obnavljanje njezinih veza s mnogim aspektima i visoke i niske kulture, osobito s nadrealizmom i šund-književnošću.

Po svemu tome Iron Council, četvrti roman Chine Mievillea i treći smješten u fantasy svijet Bas-Lag, u skladu je s Mievilleovim prethodnim knjigama. Urbana zbijenost i puki materijalitet golema (i politički represivna) grada New Crobuzona, neobična fizika, čudovišta, magične tehnologije – sve je to tu.

Ono što je novo i zapanjujuće u ovom romanu jest kako je, umjesto da bude o potrazi pojedinca, kao što su Perdido Street i The Scar svakako bili, Iron Council roman o kolektivnoj potrazi, i to političkoj. Mieville je pokušao ništa manje nego napisati mit (ako je to prava riječ, a nisam siguran da jest, za nešto što je i magično i materijalno, ali nema ništa od pompoznih i reakcionarnih jungovskih konotacija koje prizivanja “mita” obično imaju) o političkoj Revoluciji. Iron Council sadrži odjeke i Pariške komune iz 1871. i radničkih borbi na američkom Zapadu krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Knjiga je podijeljena između triju likova i dvaju glavnih zapleta (koji se na kraju, naravno, približavaju). Jedan zaplet uključuje neobične radnike željeznice koji doslovce kradu vlak i tračnice na kojima rade te podižu “liniju uzmaka” od svojih tlačitelja: samo nestajanjem iz pogleda javnosti i službenog znanja mogu oni imati slobodnog vremena za ponovno otkrivanje društva koje ne bi uključivalo prisilu. Drugi zaplet, ondje u Crobuzonu, usredotočuje se na nezadovoljna militanta koji je sve više uključen u rubnu skupinu “infantilnih ljevičara” (kako ih je nazivao Lenjin), dok se oko njega i gotovo nezamijećeno od njega događaji brzo približavaju točki revolucionarnog vrenja.

No, čekajte. To što sam rekao, uzeto samo za sebe, moglo bi biti opis “socrealističkog” ili “proleterskog” romana dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. Što to radi u fantasy romanu, ispunjenu okultnim događajima i nakaznostima dostojnih Lovecrafta (koji je, naravno, također pisao svoja ključna djela u dvadesetim i tridesetim godinama)? Može li isti roman ikako isticati i evoluciju klasne svijesti i unutarnje iskustvo nalik noćnoj mori, iskustvo borbe s čudovišnim inchmenima, koji imaju ljudske glave i ruke, usta sa zubima oštrim poput morskog psa te torza i tijela golemih, nekoliko metara dugih gusjenica?

Mievilleov je uspjeh u Iron Councilu to što je učinio da takav spoj funkcionira: da to uspijeva tako neprekinuto, bez šavova, da vam, dok čitate knjigu, misao o mogućoj kontradikciji uopće ne pada na pamet. Tek se u retrospektivi zapita o tome. Politika Bas-Laga s jakom državnom represijom, trajnim ratom, međusobno posvađanim ljevičarskim frakcijama i život u svijetu Cacotopic Staina, tajanstvene pokrajine koja izaziva bizarne, kancerozne mutacije u svakoga ili svačega tko joj se previše približi, čine se jednako konkretnima.

Da ne spominjem prisutnost Remade, koji su među mnogim opsjedajućim figurama u svima trima Mievilleovim romanima o Bas-Lagu. Tehnologija Novog Crobuzona čini se naročito usmjerenom prema mučenju kriminalaca, osuđenika i političkih disidenata kirurškim promjenama njihovih tijela na groteskne načine, kombinirajući organsko s mehaničkim, ili ljudsko sa životinjskim. Čovjek će biti preobražen u kentaura ili satira, ili će peć na ugljen na kotačima zamijeniti njegov torzo, trbuh i noge. Žena će imati žive, pokretne ruke bebe pričvršćene na glavu, što je kazna za siromaštvo koje je dovelo do smrti njezina djeteta.

Kada ljudska mašta može dosegnuti krajnosti hipermoralističke okrutnosti poput ovih, Mieville kao da kaže: san o razmjernoj jednakosti i društvu bez prisile prilično je skroman.

Jonathan Couett, Tarnation

Tarnation Jonathana Couettea zadivljujući je i prekrasan film koji oduzima dah. To je preobražena autobiografija i život kao predstava. To je dnevnik preživjeloga i ljubavno pismo bez nade, a ipak nezatomljeno odsutnošću nade. To je psihodeličan, avangardni, eksperimentalni film, a ipak je čisti dokumentarac koji se bavi Stvarnim, samo Stvarnim.

Majka Jonathana Couettea, Belle, bila je i jest luda: nakon incidenta (kako  bi to nazvao Freud) histerične paralize kada je imala 12 godina, dobila je stotine šok-tretmana koji su je zauvijek poremetili. Rodila je Jonathana kada je imala 19 godina, a njegov otac tada je već nestao. Jonathan se sjeća da je vidio kako Belle siluju pred njim kada je imao tri godine. Nakon toga postala je još luđa i oduzeli su joj ga; nakon nekoliko godina kod skrbnika (gdje se sjeća da je bio zlostavljan) podigli su ga djed i baka (Bellini roditelji), dok je sama Belle provela godine ulazeći i izlazeći iz različitih psihijatrijskih ustanova. Odrastajući, Jonathan je patio od “poremećaja depersonalizacije” (neka vrsta odvajanja koja dovodi do toga da pojedinac gleda sebe i svoje tijelo bez osjećaja, kao izvana, a muči ga stalan osjećaj nestvarnosti). No, također je otkrio da je gej, i u svojoj homoseksualnosti i u svojoj strasti prema glumi i režiranju našao je načine da pobjegne od obiteljskoga užasa, koji ga ipak nastavlja proganjati.

Tarnation je film o – ne, on jest – Couetteovo samoliječenje i samoprevladavanje, zajedno s njegovom bezgraničnom ljubavlju prema Belle, majci koja doslovce nikada nije mogla biti “tu” za njega. Film sadrži neka ponovna odigravanja, ali je uglavnom sastavljen od Super-8 filmova (a kasnije i videosnimki) njegova vlastitog života koje je počeo snimati s 11 godina. Snimke njega i njegove obitelji i njegovih dilema iz stvarnoga života; i paralelne snimke njega kako glumi, njegova iskušavanja različitih osoba. S jedne strane, vidimo ga s 11 godina, u dregu, odjevena u ženu, kako preuzima ulogu južnjačke ljepotice s malim djetetom koja je silovana otprilike onako kao što se sjeća da je bila njegova majka: u toj izvedbi prisutna je nevjerojatna nervoza, ali i pretjerani melodramatski stil, kao da takvo igranje uloge može istjerati bol nekom vrstom homeopatskog rituala. S druge strane, vidimo ga kao odraslu osobu, u sadašnjosti, kako pokušava intervjuirati svoju majku, pokušavajući izvući neki smisao iz njezinih promjena raspoloženja, njezinih nedosljednosti, njezine gorčine i bijesa, njezine nemogućnosti da se usredotoči na to da nešto učini sa sobom.

No Tarnation nije film patosa i viktimizacije. Prilično je uznemiravajući i bolan u nekim dijelovima, depresivan, izaziva slomljenost i tugu koja preplavljuje, ali je jednako tako snažan čin ponovnog zamišljanja i ponovnog osmišljavanja, stvaranje i projekcija novog senzibiliteta, novog subjektiviteta. I u kao takvu, ima u njemu nešto bogato, pa čak i (usuđujem li se reći?) nešto što veseli.

Formalist bi to nazvao trijumfom montaže. Film je vrtlog fragmentarnih slika, neočekivanih skokova i asocijacija, i glazbe sa soundtracka koja i povećava i udaljava materijal prikazan na platnu. Couette miješa svoje osobne, arhivske snimke s djelićima i isječcima filmova, televizijskih emisija i pop-pjesama; izrezuje svoje slike, ponekad ih razvijajući iz sekvence ili ih ponavljajući poput glazbenih motiva ili ih dijeleći i umnožavajući na platnu. Velik dio snimljenog govora jedva da se čuje, dok su ključni detalji njegova života udaljeni tako što ih pripovijedaju samo sažeti tiskani titlovi iz trećeg lica.

Na sve te načine forma filma odgovara sadržaju. Ne samo u smislu shizofrenične dezintegracije nego, što je važnije, kao čin rekonstrukcije. Jer Tarnation ne pokušava iznova uspostaviti “normalan život”, uspostaviti iskrenu (ili izravnu) priču; ne nudi utjehu. Ono što čini, prekrasno i iznenađujuće, jest da stvara subjektivitet (za film, i, nadajmo se, za redatelja/protagonista također) koji je sposoban izdržati (proživjeti, a ne samo preživjeti, ali ustrajući u suočavanju) traume i patnje svoje prošlosti. Tarnation izražava i utjelovljuje način postojanja-u-svijetu koji je apsolutno jedinstven, bogat i neobičan, a ipak istodobno sasvim razumljiv i prepoznatljiv gledatelju (gledajući film zatekao sam se potpuno zarobljenim i uronjenim u njegov tuđinski i uznemiravajući svijet, istodobno shvaćajući da taj svijet u konačnici nije baš toliko neobičan i tuđinski jer je također i moj vlastiti, isti onaj svijet u kojemu i ja živim). Ima nešto u titlovima u trećem licu, glumi i igranju uloga, ispreplitanju osobnih snimki sa snimkama iz medija, stalnom preobražavanju slika u strukturi, navali događaja koja je prekinuta trenucima nepomičnosti.

Osjećaj koji sve to omogućuje i koji je ugrađen u sve kontekste filma jest Couettova ljubav prema majci: ljubav koja je apsolutna i bezuvjetna (kao što svaka prava ljubav mora biti), ali koja je istodobno nemoguća (i prepoznata kao nemoguća): nemoguća za svakoga, u bilo kakvim okolnostima, naravno, ali tim više s majkom tako nestabilnom, koja nije na raspolaganju, tako nedostupnom kao što je Belle. Tarnation je, moglo bi se reći, melodramatska fikcija: ali ne fikcija u smislu iluzije, nego fikcija koja je sasvim aktualizirana, u cjelini prisutna u Couetteovu vlastitom životu i koja također postaje stvarna za nas dok gledamo film.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole