Hipertrofija pripovijedanja

Miljenko Jergović, Gloria in excelsis; Biblioteka Jutarnjeg lista, Europress holding, Zagreb, 2005.

“Važno je ispričati priču i u njoj istinu koja će bolje zvučati od svake, pa i neznane laži”, kaže Jergović na 131. stranici svoje GLORIJE pa ću pretpostaviti da mu je to moto, a možda i motor, jer u GLORIJI ima mali milijun priča – gotovo na svakoj drugoj stranici odlazimo u novu digresiju ili anegdotu – toliko priča da nam (ili meni) u jednom trenutku postane svejedno koliko smo ih pročitali, oznojimo se (ili ja) od pomisli koliko ih tek trebamo pročitati, oko polovice se knjige prepadnemo (ja, svakako) da nam se sav taj trud na kraju neće isplatiti, da se tri traka priče i tri tisuće imena neće spojiti u cjelinu veću od vlastitih sastavnih dijelova pa... odustanemo.

Ovaj je citat preuzet s jednog bloga, iz anonimne kritike kakvih, ne samo o Jergovićevoj Gloriji in excelsis nego i o drugim knjigama, na Internetu ima na stotine. Razlog zašto tuđe riječi navodim na početku kritike Jergovićeve knjige leži u tome što su itekako simptomatične za autorovu pripovjedačku strategiju i probleme u recepciji koji ne dovode samo do odustajanja kao kod navedenog čitatelja, nego i do zamora kod onih koji knjigu dočitaju do kraja. Naime, već je kod Dvora od oraha preko Inšallah Madona inšallah pa do Glorije vidljivo bogatstvo autorove prozne imaginacije, mnoštvo pripovjednih strategija kojima se koristi, raspisanost njegova stila i slično, no istodobno je vidljivo i ono što tim knjigama kronično nedostaje, a to je – osjećaj mjere. Nedostaje im pripovjedačke samokontrole kojom će se istaknuti bitno i izbaciti suvišno kako bi se uspostavio ritam, postigla čvršća struktura i izbjegao osjećaj da je riječ o pripovijedanju koje teče jednakim intenzitetom sve dok smo kao čitatelji spremni držati slavinu otvorenu. Višak materijala u posljednjim Jergovićevim knjigama nije tek vezan za broj stranica, niti ga je jednostavno moguće odrezati; on je uvjetovan unutarnjom strukturom djela i, kod Glorije in excelsis, disperzivnom i nedovoljno snažnom krovnom idejom knjigom.

Dakle, što je to suvišno u Gloriji, što pak nedostaje da se uspostavi jedinstven i cjelovit romaneskni svijet?

Ispovijedi na pozornici romana

Nazvan prema početnim riječima katoličke molitve ovaj se roman razvija u tri pripovjedna rukavca koji se kroz cijelu knjigu pravilno jedan za drugim izmjenjuju, da bi se pred kraj djelomično povezali. Prva priča Glorije smještena je u kreševski samostan Sv. Katarine, odvija se u tri godine, od 1765. do 1768., i u formi ljetopisa ispisuje je franjevac Marijan. Druga priča počinje iznad Sarajeva da bi se potom preselila u Zagreb, u razdoblje od četiri mjeseca 1945., a kazuje ju bivši RAF-ov pilot Željko Ćurlin; treća je pak zgusnuta u nešto više od jednog sata iste 1945. i onoga što za savezničkog bombardiranja u Sarajevu proživljava ključar i čuvar skloništa Šimun Paškvan. Tri pripovjedača, tri različita svjetonazora i različito uvjetovana identiteta kamufliraju glas autora, a takvo je mijenjanje gledišta iskorišteno kako bi se ključne teme knjige – vjera, povijest, ideologija, vlast – kristalizirale u međuprostoru, u suprotnim stajalištima likova. Premda je time dokinuta monološka forma pripovijedanja, Gloria ipak ne uspostavlja do kraja bahtinovski ideal polifonijskoga romana, jer koliko god bili različiti jezik i svjetonazor fra Marijana iz 18. stoljeća i bivšeg računovođe Šimuna koji se dodvorava nacistima, oba su lika formirana prema sličnim obrascima ostajući objekti, a ne subjekti u priči.

Pripovjedačima je dodijeljena i uloga ispovjednika, a taj postupak dovođenja likova na pozornicu romana kako bi ispričali svoj život – dakle, riječ je o karakterizaciji koja ne proizlazi iz situacije, nego iz onoga što se o sebi govori – često se pojavljuje u Jergovićevoj prozi. Možda je potreba stalnog ubacivanja zaokruženih mini žitija u glavnu priču ostatak iz autorove faze kratkih priča, možda ona upućuje na temeljno epsku pripovjednu tehniku, u kojoj se mnoštvo zaokruženih epizoda ubacuje u glavnu priču često s didaktičnim namjerama, možda je u pitanju nešto treće. Kako god bilo, u takvu vođenju radnje nedostaju dinamični motivi pokretači, te ostaje dojam da neprestano preslušavamo, a ne sudjelujemo, ne promatramo/odgonetavamo tuđe živote i tuđe priče.

Na spomenute tri osnovne narativne grane vezuju se grozdovi različitih priča; jedne su ispripovijedane jako dobro, kroz druge se provlači melodramsko naravoučenije pa djeluju kao da su skrojene po nekom priručniku za život; treće su toliko složene da bi iz njih mogli izaći cijeli novi romani. Takva je, primjerice, dobro napisana dionica o amidži Pepiju koju iznosi pilot Ćurlin, i u kojoj se prelamaju različiti prostori (Bosne i Zagreba), različite mikrosredine (građansko-dekadentna, radnička...), i koja ostaje zanimljivo nedorečena s obzirom na to da nekoliko likova iznosi različite verzije događaja. Izdvaja se i sekvenca o umrloj starici Miciki, u kojoj se ogleda atmosfera međuvremena kada se ne zna tko točno drži vlast, kada su vrijednosti devalvirale, pa se primjerice pljačka smatra snalažljivošću. Kakve god bile sve te priče – manje ili više kvalitetne, bolje ili lošije uklopljene – sigurno je da one proizvode višak značenja i razaraju strukturu romana otežavajući njegovu recepciju. Ukratko, hipertrofija umetnutih priča, predvidljivost i opetovanost narativnih obrazaca, zastajkivanje kako bi se čuo tuđi život, dakle sav višak materijala oduzeo je romanu ritam, uzlazno-silaznu liniju napetosti. Otkloni su mali, putanja naracije stalno u blagom cik-caku, pa ako pogledamo grafikon romana iz daljine, učinit će nam se poput ravne crte.

Scenografija spašava tekst

Spomenute zagrebačke epizode, kao i cijelo pripovijedanje iz vizure pilota Ćurlina, spadaju među uspješnije dijelove romana, i to osobito s obzirom na činjenicu da se vrijeme odlaska ustaša i uspostave oslobodilačke vlasti u historiografiji slabo istraživalo, pa je potrebna prilična vještina da se detaljima oživi tadašnja atmosfera grada. Najslabije dionice odnose se na shizofreno pripovijedanje Šimuna Paškvana u kojemu se jedan sat u sarajevskom skloništu rastegnuo na cijeli roman. Zapravo je tu riječ o pokušaju realizacije ideje iz genijalne Borgesove priče Aleph u kojoj se čovjeku u trenutku smrti ukaže cijeli njegov život (“cijeli život u stvari raspolaže samo jednim jedinim trenutkom, trenutkom kada čovjek zauvijek saznaje tko je”).

Za razliku od navedenih nedostataka, Jergović vrlo dobro ocrtava društvenu pozadinu pojedinog vremena i mehanizme vlasti – u vrijeme fra Marijana turske, u vrijeme Šimuna ustaške, u vrijeme Ćurlina oslobodilačke/partizanske. Osmanlijska vlast tako u romanu pokazuje neusporedivo veću organiziranost, stabilnost, čak i pravičnost negoli ustaška i oslobodilačka kojima su imanentni nasilje i totalitarnost. Vjerno je ocrtan i milje građanskog Zagreba: hladnoća, nezainteresiranost za druge, pokondirena uobraženost njegovih stanovnika, a u skučenom mentalitetu i sumornoj atmosferi grada iz 1945. zrcali se – sasvim opravdano – i današnji Zagreb , onakav kakva je autor opjevao u ranijem ciklusu Turčin u Agramu. U prikazima franjevaca i Turaka, katolika i muslimana u Bosni, Jergović je na svom terenu; ne samo da poznaje povijesno vrijeme nego osjeća i razumije svu složenost i specifičnost odnosa između različitih ali i isprepletenih vjerskih i kulturoloških paradigmi. Nadalje, kao i u Dvorima od oraha, i u Gloriji se uspostavlja dubrovačko-hercegovačko-sarajevski identitetski trokut unutar kojega su kulturološki, jezični, trgovački... utjecaji toliko jaki da se uistinu može govoriti o osobitom, nadnacionalnom, hibridnom mikrosvijetu. Ukratko, u Gloriju je unesen fascinantan kulturološki materijal, od mnoštva povijesnih činjenica i likova (Luburić, Stepinac, Alberto Fortis...), preko jezičnih specifičnosti, do detalja svakodnevice (novine, nogometni klubovi, principi gradnje...), i ako bi se roman interpretirao isključivo sa stajališta bogatstva kulturoloških signala, onda bi dobio bitno bolje mišljenje od ovoga koje ispisujem.

Raspuknuti svijet romana

No, vratimo se na početak; pregršt kamenčića iz kojih je složen pripovjedni mozaik doveo je do rastakanja i gubitka cjelovitosti, pa se čini da se roman mogao nastaviti na još sto-dvjesto stranica a da se ništa bitno ne promijeni. Nisu samo brojne epizode, multiplicirani likovi, gubitak klimaksa, jednoličan ritam... uzrok tome, nego je Gloria in excelsis u cjelini izgrađena na klimavim idejama o trojstvu i jedinstvu. Tri lika od kojih jedan ima vjeru, drugi ju je izgubio, a treći je, zauzet sitnim interesima, nije ni imao. Tri životopisa od kojih prvi završava u miru, drugi u traganju, treći u smrti. Jesu li to tri odvojena života ili samo manifestacije istoga koje će se zgusnuti, poput Alepha u jednu točku na kraju života? Interpretacije mogu biti različite i brojne, no, bez obzira na moguća čitanja, smatram da nije stvorena dovoljno magnetična jezgra, dovoljno snažan nukleus koji može držati na okupu ovako složen romaneskni svijet.

Usporedimo li Gloriju primjerice s Llosinim romanom Jarčevo slavlje, ili s Pamukovim Zovem se Crvena, ili s Calvinovim Ako jedne zimske noći neki putnik, bit će jasnije o čemu govorim (s obzirom na važnost Jergovićeva opusa, sasvim je opravdano njegova pojedina djela smjestiti u internacionalni kontekst). Calvino niže priče bez završetka, i u romanu vlada veći pripovjedni kaos nego kod Jergovića, ali Calvino ima jaku nosivu ideju da pokaže smisao književnog zanata, da napiše roman o pisanju, pa završne sekvence uvođenja likova dvaju Pisaca koji se bore za naklonost Čitateljice poentiraju sve prije ispisano. Kod Pamuka priče različitih pripovjedača iznesene u pravoj polifonijskoj maniri drži na okupu isti kriminalistički zaplet, isto ubojstvo, ista umjetnost i isti grad – Istanbul. U Llosinu izvrsnom romanu izmjenjuju se pripovjedači koji iznose svoje živote čekajući na pustoj cesti automobil s predsjednikom kojeg namjeravaju ubiti. Dakle, vrijeme provedeno u zasjedi u Llosinu romanu jednako je onome u Šimunovu sarajevskom skloništu, i u tom se kratkom intervalu u oba romana život likova odmotava unatrag, ali s tom razlikom što je Jarčevo slavlje od prve do posljednje stranice nabijeno napetošću, i što u njemu sve funkcionira: nema praznog hoda, nema viška priča, slika, dijaloga... Llosa je uspio oblikovati jedinstven svijet ponajprije zahvaljujući jakoj i dobro osmišljenoj nosivoj temi romana, temi diktature ključnoj za južnoameričke, a dijelom i naše prostore.

U Gloriji in excelsis nema takve čvrste semantičke kvačice, pa cijeloj konstrukciji prijeti urušavanje. Dok se probijate kroz roman možda će vam se mjestimično ta arhitektonika i svidjeti, no kad izađete iz njega i osvrnete se unatrag sumnjam da ćete se u tu prekrcanu i rasklimanu građevinu poželjeti vratiti.