Premda je preparirani klavir ideja koja vuče korijene još od Johna Cagea, a Hauschkini kompozitorski zahvati nemalo podsjećaju na one Philipa Glassa, ono što daje crtu originalnosti je naglašena emocionalna komponenta glazbe, ali i cijelo bogatstvo procesuiranja zvukova i utjecaja pokupljenih iz elektronske glazbe
1. dan – Lawrence English, DKV trio, Chui Otvaranje petnaestog Žedno uho festivala pripalo je australskom kompozitoru Lawrencu Englishu, što je sasvim primjereno ovogodišnjem kondenziranom i “komornijem” izdanju, lišenom većih atrakcija i zaboravljenih asova, koji su nosili posljednjih par izdanja. Kroz četiri dana, barem po onom što sam vidio (propustih Marshmellow Notebooks), nije bilo nekog pretjerano slabog trenutka. No, krenimo kronološkim redom. English je otvorio festival suzdržanim, no dojmljivim ambijentalnim komadima s nadolazećeg novog albuma, koji su se fino pretakali iz jednog u drugi, bez da postanu naporni ili jednolični, ponajviše zbog upotrebe suptilnih detalja koji u ovakvoj glazbi znače iznimno puno. Kompozicije su jednostavne i hipnotičke, no dovoljno različite da zadrže pozornost tih četrdesetak minuta nastupa.
Članovi DKV Trija su pak stari znanci zagrebačke jazz publike, a vjerojatno ni sam Mate Škugor ne zna koliko su puta Hamid Drake, Kent Kessler i Ken Vandermark s raznim projektima bili u Zagrebu, no pred punom su dvoranom &TD-a svojim razbarušenim i funkom inficiranim free jazzomm uspješno su odigrali ulogu headlinera prvog dana. Naravno, njihova tehnički besprijekorna izvedba može biti zamorna manje upućenim ušima, posebice u pogledu Vandemarkovih saksofonskih improvizacija, no Drakeovo fenomenlno bubnjanje i odlična ritmička međuigra s Kesslerom držali su nastup podalje od dosade. Osim toga, mogao bih se zakleti da su na bisu izveli neku iščašenu verziju Bootylicius Destiny`s Child, što mi je bila beskrajno zabavna spoznaja – što mogu kad sam u dubini duše prije svega pop konzument.
Zatvaranje prvog dana pripalo je hrvatskom fusion triu Chui, sastavljenom od prekaljenih glazbenika poput bubnjara Janka Novoselića i klavijaturista Tonija Starešinića, čiji je solidni, no ne pretjerano zanimljiv “pobjednički funk” slušalo svega dvadesetak ljudi. Je li to zato što je u pitanju domaći bend, pa nema potrebnu egzotiku, ili zbog toga što se radnim danom žurilo na tramvaj; ili možda zato što je većinski bila riječ o glazbi koja je trebala ostati zatočena u televizijskim reklamama s kraja osamdesetih, ne bih znao, a zapravo nije ni pretjerano bitno.
2. dan – Lawrence English, Hauschka, Wiliam Basinski Drugi dan festivala također je otvorio Lawrence English, no na njegovo “field recordings” prekapanje po arhivskim audio zapisima iz Dalmacije sam zakasnio, a izvan dvorane MM Centra koja je bila krcata sve mi je zvučalo nekako previše zbrkano, ovlaš i pomalo bleferski.
Volker Bertelmann aka Hauschka je pak kasnio zbog niza nesretnih okolnosti, no to ga nipošto nije spriječilo da održi ono što mi se naposljetku čini kao najbolji nastup festivala. Slično kao i još jedan nedavni zagrebački gost – Colin Stetson – Hauschka uzima tradicionalni instrument i pretvara ga u ponešto drukčije i netipično izražajno sredstvo. Premda je preparirani klavir ideja koja vuče korijene još od Johna Cagea, a Hauschkini kompozitorski zahvati nemalo podsjećaju na one Philipa Glassa, ono što daje crtu originalnosti, a ponajviše u ovakvom živom okruženju, je naglašena emocionalna komponenta glazbe, ali i cijelo bogatstvo procesuiranja zvukova i utjecaja pokupljenih iz elektronske glazbe. Dodatan plus njegovom nastupu bila je i dosjetljiva vizualna komponenta,odnosno kamera koja pokazuje unutrašnjost klavira i omogućuje uvid u brojne intervencije na žicama. Sudeći po entuzijastičnim reakcijama publike, njegov nastup nije ostavio puno ravnodušnih, a dosjetke poput one završne o sviranju s nekoliko desetaka ping pong loptica u klaviru unijele su dobrodošlu dozu humora i showa u većinski ozbiljan ton festivala.
William Basinski bio je pak u Zagrebu drugi put, a ovaj div suvremene ambijentalne glazbe, vječno ukrašen tako prekrasno neprikladnim glam metal imidžem, izveo je jednu podužu skladbu praćenu prikladno hipnotičkom video projekcijom. Nije bilo u pitanju ništa što se ne očekuje od Basinskog, tek procesuiranje jednog piano loopa koje polako otkriva svoje neočekivane slojeve i ono što je autoru najdraže – delikatan, užasno strpljiv raspad audio materijala koji se događa tijekom kompozicije, no sve skupa jako lijepo zamišljeno i izvedeno.
3. dan – The Marshmellow Notebooks, Wovenhand, Gudrun Gut Nekako zamišljam da Davida Eugenea Edwardsa prati kiša kud god krenuo, jer me je njena iznenadna pojava (donekle, jer i lijenost je imala ulogu) spriječila da uhvatim domaću indie atrakciju The Marshmellow Notebooks, čiji hvaljeni prošlogodišnji album sa mnom jednostavno ne rezonira na nekoj posebno emocionalnoj razini.
Bez obzira na u najmanju ruku čudan zvuk u Jedinstvu (zvučni vakuum u sredini prostora), Wovenhand su održali još jedan dobar nastup, a ovaj žešći pristup jako dobro leži Edwardsovim apokaliptičkim vizijama. Jedina zamjerka je možda u tome što, baš kao i na recentnom albumu Refractory Obdurate, cijeli taj štih starozavjetnog propovjednika s kaubojskim šeširom na glavi postaje malčice zamoran.
Njemačku elektronsku veteranku Gudrun Gut nakon svega jednostavno nisam imao snage odslušati pa neki suvisliji sud ne bi ni bilo pošteno pisati.
4. dan – Ben Frost, Forest Swords Završni dan festivala bio je po mnogo čemu naj, a najaktualniji i najbučniji svakako. Gospodin Ben Frost, islandski kompozitor upečatljivog noise pedigrea, audiovizualnim terorom na osjetila publiku je bacio u stanje šoka. Frost je promovirao izvrstan novi album AURORA, no učinio je to u maniri prave atrakcije – u dimu stroja za umjetnu maglu i gol do pasa. Osobno mi se njegov nastup čini kao namjerna inverzija recentnog EDM-a, reflektor bljesne na svaki kick, trance arppegia izlijeću iz buke, a naleti nekontrolirane buke glume obavezne “dropove”. U tom audiovizualnom kaosu ambijentalni dijelovi bili su više nego dobrodošao predah, a sve skupa je bilo i fizički iscrpljujuće.
Festival su zatvorili Forest Swords, koji su komotno mogli poslužiti i kao uvod u Forstov tour de force. No, to ne znači da Matthew Barnes potpomognut pratnjom basista i finim opuštajućim vizualizacijama nije odradio fantastičan nastup. Jezgru nastupa je činio materijal s prošlogodišnjeg Engravings, a njihov mračan, ali nekako lepršav, dubom i semplovima inficiran zvuk mnogi će možda otpisati kao abortirano dijete downtempa s kraja devedesetih. No, u zvuku Forest Swords nema mjesta world music preseravanjima, a njihova “manje je više” estetika je uživo još i više došla do izražaja. Bas, povremena gitara i samplovi koji su se njima bez sustezanja sudarali ispunili su prostor istodobno nostalgijom i osjećajem nečega što se događa baš sad, što je dojam dodatno pojačan bisom na kojem je Barnes predstavio dvije rapom prožete pjesme.
Sve u svemu, bilo je ovo kratko ali slatko izdanje festivala koji se nakon nekoliko mršavijih godina vratio u dobroj, istesanoj formi, a nadamo se i još boljim i aktualnijim izdanjima.