Eklektično, neortodoksno ostvarenje na žanrovskoj i svjetonazorskoj vjetrometini
Zavist na socijalnom statusu vrlo je neobična tema za metal album, posebice black metal, no Deafheaven sasvim sigurno nisu običan black metal bend. U vrlo definiranoj i strogoj kulturi black metala bend je pobrao more uvreda već s debitantskim ostvarenjem Roads to Judah što je kod osporavatelja rezultiralo najčešćim zaključkom kako se radi o “hipster black metalu” i nečem što nije nimalo “TRVE”. No, u moru mahom bezličnih post metal ostvarenja Roads to Judah je bila zanimljivo osmišljena ploča. Pjevač George Clarke i gitarist Kerry McCoy imaju tu vrlo uočljivu Morrissey – Marr dinamiku i premda glazbeno kod Deafheaven ima daleko očitijih utjecaja, Smiths kao referenca itekako imaju smisla, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što su oba benda iznimno “pogodna za mržnju” i što svoje prave vrijednosti otkrivaju tek kroz opetovana slušanja. Još jedna sličnost je i to što je Clark, baš kao i Morrissey, nekada pun neke gorčine tipične za nižu srednju klasu. I tu se vraćamo na centralnu temu ovog albuma – zavist na bogatstvu. Vrlo je prigodno da u 2013. metal bend odabere ovakvu temu za središte albuma, a još je zanimljivije što ona nije obrađena iz “pička vam materina, mi smo 99 posto” perspektive.
Clarkov Sunbather je osoba koja gotovo perverzno promatra tuđi imetak, no u njemu se ne budi želja za napretkom i promjenom, nego samo pasivna zavist nekoga tko ne poduzima ništa nego nastavlja apatično buljiti u sunce i bogatstvo. McCoy je ovu tematiku zagrnuo u vrlo prigodno glazbeno ruho u kojem se vrlo harmonično sudaraju elementi black metala, shogazea, post rocka i stadionskog rocka. Tako primjerice, dvije centralne teme albuma Dream House i Sunbather imaju gotovo U2-ovsku razinu himničkog naboja, samo što je euforija kod ovog benda usmjerena “u prazno”. Sunbather je vrsta albuma koja će odbiti iz različitih razloga možda i više slušatelja nego će ih privući, a njegova “neortodoksnost” mu je istodobno glavna vrlina i glavna mana, budući da egzistira na ničijem teritoriju glazbe koja je previše tematski i glazbeno udaljena od klasičnog pojma metala, a s druge strane je previše sirova za tipičnu indie rock publiku. No, kad se sve to stavi sa strane, u pitanju je vrlo promišljeno ostvarenje koje svoju tematiku izlaže kroz naslijeđene, ali vrlo dobro shvaćene jezike pop kulture i time samo pojačava dojam koncepta “upijanja”.