O potencijalima korozivnog djelovanja analističke “crne magije” na identitet historijske discipline, domaće historiografije i suvremenih pojmovnih režima
Na više se mjesta u ovom tematu spomenuo motiv “Braudelovih opisa”, bilo eksplicitno, bilo implicitno, u kontekstu kritičkog stava marksističke historiografije da to “promatranje sve dok se ne istroše oči”1 odaje pristup “liberalnog čoveka koji se predaje razvoju stvari” (B. Hrabak, prema navodu iz teksta B. Jankovića). Navodno, Braudel ne nudi decidirane eksplanatorne i primjenjive koncepte, nego u najboljem slučaju “samo” opisuje/ispisuje obimni katalog argumenata iskoristivih u prilog ovoj ili onoj teoriji. Ipak, danas, pošto smo se osvjedočili u to da se razvoju stvari predao u prvom redu “konceptualno-teorijski osviješteni” čovjek, što nam drugo preostaje, osim neumornog promatranja kao polazne točke “drugog pokušaja”? Pritom se ne radi o neumornom promatranju kao prizemnoj i omiljenoj metodi empiričke, apstrahiranju nesklone historiografske discipline (usp. u ovom broju Zareza objavljen prikaz “Povijest prevedena žedna preko vode”), već neumornom promatranju kao preduvjetu i izrazu sustavnog i profesionalnog, a time potencijalno i društveno relevantnog, alternativnog bavljenja poviješću.
Domet "crne historiografije" Konvencionalna historiografija ili aktivno prohegemonijski apologira, ili, posredstvom antikvarne “skupljačke pomame i pohlepe za starim i za svime” (Nietzsche)2, eskivira propitivanje dominantnog spoznajnog, disciplinarnog, kao i u krajnjoj liniji nad ove nadvijenog polit-ekonomskog poretka (pritom to eskiviranje najčešće ni nije svjesno, nego se odvija po inerciji, u okviru reprodukcije spomenutih mentalnih i praktičnih režima). Naprotiv, alternativna ili, u duhu našeg temata rečeno, “crna” historiografija proizlazi iz težnje za razvijanjem kulture kritičkog i nekonvencionalnog mišljenja. E sad, budući da će navlas istu mantru rado ponoviti i primjerice svi dvorski obrazovni stratezi, da kažemo koju o konkretnom metodološkom prosedeu “crnohistorijskog” kritičkog mišljenja. Njegovo je glavno oruđe svojevrsno promatranje “višeg stupnja” (usp. bilj.) – komparativna metoda: “Što u našem području istraživanja znači komparirati? Nedvojbeno, znači sljedeće: u više različitih društvenih sredina odabrati dva ili više fenomena za koje nam se na prvi pogled čini da među sobom pokazuju stanovite analogije, opisati krivulje njihovih razvoja, utvrditi sličnosti i razlike i, koliko je moguće, objasniti jedne i druge.” Riječi ne pripadaju Braudelu, već Marcu Blochu, njegovu učitelju iz prve generacije škole Analâ.3 Odzvanjaju i danas, gotovo 90 godina pošto su izrečene, te pogotovo u maloj sredini u kojoj se nad tijesnim jaslama nitko osobito ne bori za praksu znanstveno otvorenog i riskantnog istraživačko-interpretativnog pristupa.
Projiciranje alternativnosti u naizgled prilično jednostavan i samorazumljiv citat, poput ovog Blochovog, može se učiniti nategnutim. Zar u historijskoj znanosti zaista nema nekog programatskog navoda novije proizvodnje? I ima, i nema. Naime, u slučaju je povijesti dimenzija neprovjerljivosti humanističkih znanosti možda i najizraženija. Neki koncept u kontekstu historije nikad neće stjeći apsolutnu legitimnost i konsenzualno prihvaćanje, ma kako originalan i poticajan bio. Tà ona se kao znanstvena disciplina metodološki i heuristički u osnovi (ne)razvila iz agit-propovske pripovijesti o vladarima, herojima i bitkama iz “velike”, “slavne” i ekskluzivne prošlosti ove ili one nacije.4 Ljetopisnom tipu pisanja o prošlom, kao prvo, ne treba nikakav metajezik, budući da on živi u uvjerenju da preciznošću Istrage Roberta Valdeca rekonstruira ono “kako je doista bilo”/”wie es eigentlich gewesen” (geslo Leopolda von Rankea, “oca” tradicionalne devetnaestostoljetne povijesti-događajnice). Kao drugo, ponajmanje mu treba konceptualni metajezik koji – jerbo je komparatistički – nužno relativizira i dekonstruira kulturne, političke i prostorne (teritorijalne) ekskluzivizme te vremenski linearizam (npr. priču “od stoljeća sedmog”). Jednako nužno, uslijed svoje averzije prema metajezičnosti i ekscentričnosti, najveći dio historičarskog polja neprekidno perpetuira metodološki apsurdnu situaciju u kojoj se umjesto “mercedesa” uporno izabire “fiću”. Stvar dodatno karikira činjenica da, u ime pohvale nacionalnom kulturnom “bogatstvu”, akteri s historičarskog polja ne propuštaju istaknuti da, makar eto voze “fiću”, u garaži imaju i “mercedes” (to je npr. ono kad netko za pojedinu vrijednu studiju konstatira da ona nacionalnoj historiografiji doprinosi time što je vrijedna studija; usp. Jankovićev tekst). Ukratko, za legitimiranje vladajućeg političkog, ekonomskog i mentalnog režima, bilo ono glasno ili prešutno, u biti vam ne treba druga metoda osim Valdecove iluzije rekonstrukcije i malo paunovog perja. A to je “izumljeno” dok je ban Jelačić još bio u kolijevci junačkoj.
Ekonomija kao temelj društvenosti Pogotovo nakon povijesnog iskustva proteklog skoro pa desetljeća, đavo brodelovske (analističke) “crne povijesti” postaje još crnjim, odnosno inspirativnijim. Članovi grupe koja je sastavila ovaj temat svojedobno su se međusobno znali zafrkavati i svađati zbog Braudelovog pitijskog i flegmatičnog stila: “Postoji tržište i tržište”, “revolucija i revolucija”, “Velebitsko pivo i Velebitsko pivo”... Šalu na stranu, tražimo li uporište na temelju kojega bi svijest o suvremenim društvenim tenzijama adekvatno artikulirali u okviru historijsko-filozofskog polja, upravo otvoreni i “dvosmisleni”, brodelovski tip povijesti djeluje iskoristivo i poticajno. S jedne strane, on nam u konceptualnom smislu nudi niz nekonvencionalnih definicija pojmova koje se danas, u okolnostima sveprisutne neoliberalne indoktrinacije, razabire jedino u njihovoj dehumaniziranoj, mehaničkoj, tobože egzaktnoj, pa stoga i nepropitivoj varijanti.5 Ovdje nećemo ponavljati Braudelove definicije pojmova kapitalizma, tržišta/tržišne ekonomije i dr. Istaknut ćemo, međutim, funkciju pojmovnih određenja à la Braudel, koja nam se danas čini gotovo pa higijenski važnom. Ona, naime, u kombinaciji s ideal-povjesničarskim “što je moguće pažljivijim i neutralnijim opisivanjem”6, stvaraju sliku svijeta u kojem je, u dugom trajanju, ekonomija ne tajno znanje “uglednih ekonomskih analitičara” (usp. bilj. v), nego temeljna dimenzija društvenosti: “Društvo ne može prestati proizvoditi, kao što ne može ni prestati konzumirati” (13). Ili: “Prelako je ekonomskim krstiti jedan oblik razmjene, a drugi socijalnim. U stvarnosti, svi oblici su ekonomski i svi su socijalni” (249).
Nenametljiva sugestivnost Braudelovih opisa Kao što vidimo, Braudelov diskurs – svojstveno logici historije kao poučka – voli apsolutni prezent. U njemu su tržište kao sustav slobodne razmjene i kapitalizam kao sustav netransparentne manipulacije historizirani do razine “lajtmotiva” (ekonomske) povijesti, pretvarajući se u više antropološko-esencijalne, nego historijske kategorije. Na historiografsku problematičnost i rasprave upriličene na temelju ovakve perspektive svojim je tekstom ukazao K. Zovak. Ovaj će pak prilog, kao afirmativnu refleksiju druge strane brodelovske ambivalentnosti, istaknuti obol koji “crna povijest” “na stražnja vrata” pridaje ovdje već spomenutom pitanju denaturalizacije društvenog uređenja u kakvom danas živimo. Bitno je obilježje ideologije “kraja povijesti” to da je on tobože teleološki vrhunac linearnog kretanja prema “kapitalizmu i slobodi”. Braudelov je kapitalizam, međutim, pljesnjiva povijesna činjenica, “konstanta u Evropi još od srednjeg vijeka” (252). Velika poduzeća 16., 17. i 18. stoljeća u rukama su “male, dominantne skupine, koja se grčevito drži svojih povlastica, nimalo nije sklona promjenama i inovacijama, te je đavolski konzervativna. Prebogati su da bi imali smisla za rizik” (504). A ako se rizik i ostvari, “upravo veliki trgovac lošu konjunkturu prolazi bez nesreća. To uspijeva zato što ima u ruci adute i zna njima igrati; što ima mogućnosti da se izvuče i prikladno povuče u zaklon...” (428). Braudelova “totalna historija”, monumentalna i esencijalizirana zahvaljujući moru europske arhivske građe pregledane od strane njegovih anonimnih šegrta, bilježi i ovo: “U engleskom sustavu porez je jamac u službi javnog zajma, koji je konsolidiran pa osigurava državi ravnotežu i snagu bez premca. Nije li to onda još djelotvorniji način da se novac, sakupljen porezom, vraća u sveopći opticaj? Čak i ako suvremenici nisu uvijek toga bili svjesni” (449). Ili: “Nemojmo previše očekivati od tih ljudi [kapitalistâ], kojima su često nepoznata čak i razmišljanja ekonomista njihova doba. Ako ih ponekad i pokušavaju shvatiti, to je silom prilika: treba im argumenata za uvjeravanje vladara ili ministra da bi promijenili ili ukinuli neku odluku, neki dekret, koji im prijeti, a također i za obranu nekog zamamnog projekta” potrebitog “potpore privilegija, monopola i novčane pomoći” (463).
Napokon, à propos pitanja slobode koju smo kakti stekli u sklopu all inclusive aranžmana “kraja povijesti”, iz Braudelovih opisa proizlaze konstatacije poput: “’Svako društvo, kojemu je jedan dio proizvoda povučen iz potrošnje i nagomilan’ skriva ‘klasni sukob’. A to znači sva društva (...) Naša današnja društva, bez obzira na njihov politički sistem, nisu nimalo egalitarnija od nekadašnjih. Međutim, uporno poricana, povlastica je u njima izgubila ponešto od svoje naivne, mirne savjesti. Jučer, naprotiv, u društvima poredaka, zadržati svoj rang, bio je izraz dostojanstva, bila je to neka vrst vrline” (524-525).
Čitajte Braudela i analiste. Antiautoritarni, nenametljivi rad njihove historije plastično će vam pokazati da (i) današnja vladajuća ideologija i klasa naprosto – lažu.
Bilješke:
1 F. Braudel, Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća, II. sv., 1992., 10.
2 Friedrich Nietzsche, O koristi i štetnosti historije za život, 2004, 29.
3 M. Bloch, “Za komparativnu historiju europskih društava”, u: Uvod u komparativnu historiju, ur. D. Roksandić, 2004, 40.
4 Usp. tekst S. Treskanice “Ukrudbene povjesnice“, Zarez, god. 14 (2012), br. 346
5 Igor Lasić, “Mикрoфoн je вaш“, www.portalnovosti.com/mikrofon-je-vas, 31. III. 2015.
6 F. Braudel, Materijalna civilizacija... II. sv., 1992., 9. Svi predstojeći navodi odnose se na rečeni drugi svezak. Stoga ćemo do kraja teksta, zbog uštede prostora, nakon svakog navoda direktno upućivati na broj stranice.