Imitirati koncert Bečke filharmonije zaista nema smisla, kao ni iz godine u godinu izvoditi identičan, ako ne i isti program, koji je odsviran na granici slušljivosti.
Na programu su se prvog dijela (pred)novogodišnjeg koncerta u splitskom HNK-u našle uvertire iz Mozartova Figarovog pira, Rossinijeva Williama Tella, Offenbachova Orfeja u podzemlju, Straussova Baruna Ciganina i Suppèove Lake konjice, dok su drugi dio koncerta zauzeli valceri, marševi i polke Johanna Straussa starijeg i mlađeg. Prema popisu programa mogla se očekivati zanimljiva večer “hitova” klasične glazbe, upotpunjena gostovanjem mladog talijanskog dirigenta Roberta Gianole.
No, kako drukčije okarakterizirati tradicionalni Novogodišnji koncert Orkestra HNK Split, ako ne bezenergičnim i dosadnim? Ozračje koje je pratilo cijelu večer bilo je očito nakon ugađanja instrumenata. Lica članova orkestra uglavnom su pokazivala nezainteresiranost (bio je tu i pokoji član koji je, među ostalim, na pozornici žvakao gumu za žvakanje). U takvom ozračju započela je Mozartova uvertira operi Figarov pir, koja je pokazala što Orkestar HNK nije u stanju: iako je riječ o opernom orkestru, on nije u stanju svirati operne (!) uvertire. Neujednačenost dionica u unisonu, zaostajanje puhača, isprazna dinamika i nemuzikalno fraziranje s naglascima na posljednjim dobama Mozarta su učinili neslušljivim.
Žuti karton, crveni karton Isto je uslijedilo s ostalim uvertirama. Orkestralna sola u uvertiri iz Rossinijeva Williama Tella bila su intonativno neprecizna (što se posebice odnosi na solo violončela na samom početku), a sola nisu bila ništa bolje odsvirana ni u Offenbachovoj uvertiri opereti Orfej u podzemlju (vrlo neukusno i neprecizno je odsviran violinski solo), dok se can-can “raspadao” na svakom koraku. Izgleda kako ni strani dirigent, zanimljive biografije, nije uspio popraviti stanje splitskog orkestra, koje je bilo vrlo slično i na prošlom Splitskom ljetu, što ukazuje na dugotrajnije probleme.
Drugi dio koncerta činili su valceri, marševi i polke Johanna Straussa starijeg i mlađeg. Spomenuta djela nisu ništa kvalitetnije odsvirana od opernih uvertira. Valceri i polke bi barem karakterom trebali potaknuti publiku na ples (u takvom prazničkom raspoloženju), no sviranje orkestra je više djelovalo dosadno i uspavljujuće.
Naravno, na koncertima ovakvog tipa jasno je da se želi imitirati Novogodišnji koncert Bečke filharmonije koji je već dugi niz godina itekako poznat i domaćoj publici. Dražesno je bilo vidjeti kako se pri izvedbi Sport-Polke, op. 170, pokušalo imitirati izvedbu tog djela na Novogodišnjem koncertu u Beču, kada je dirigent Georges Pretre s koncert-majstorom izmjenjivao žuti i crveni karton kao na nogometnoj utakmici. Valja imati na umu da pritom svirka Bečana nije nimalo patila, dok je splitska bila neusporedivo lošija, pa se šala zadržala u domeni neukusa, jer manevarskog prostora za šalu ima tek onaj koji bez ikakvih problema djelo može i odsvirati.
“Ljudi to vole” Imitacija Beča bila je očita i u dvama dodacima, valceru Na lijepom plavom Dunavu i Radetzkyjevom maršu. Ako se Split i splitsku operu uglavnom veže za talijanski belkanto 19. stoljeća, čemu imitacija germanske glazbe (jedina “talijanska” glazba na čitavom programu bila je uvertira Figarovom piru)? I u Veneciji je održan novogodišnji koncert na kojem su isključivo bila Verdijeva djela. Lokalni kritičar je u dnevnom tisku postavio i još jedno relevantno pitanje – gdje su u cijeloj priči i domaći autori?
Imitirati koncert Bečke filharmonije zaista nema smisla kao ni iz godine u godinu izvoditi identičan, ako ne i isti program koji je odsviran na granici slušljivosti. Dosadašnja uprava HNK Split očito nije puno marila za kvalitetu programa, kao ni izvedbe, a valja se nadati da će nova uprava na čelu s novim intendantom Tončijem Bilićem izvući splitski HNK iz kaljuže, budući da se radi o jedinom (dovoljno velikom) kazališnom i koncertnom prostoru koji bi trebao Splitu, ali i regiji pružati mnogo više nego što trenutno pruža. Ovakvi koncerti tome i ne pridonose, nego se svode na banalnost i uzrečicu “ljudi to vole”. U tom stilu bi se koncert slobodno mogao nasloviti i parafrazom naslova albuma prethodnog intendanta: Hit do hita svira HNK iz Splita.