Hladni pisac na toplim morima

Nakon što sam nedavno pogledao Palčicu Roberta Waltla u Žar ptici, bilo mi je drago da je netko napravio lijepu predstavu za djecu umjesto da rasteže Andersena po stražnjim stranicama nedjeljnih novina i raspravlja o tome je li bio homoseksualac ili ne i koliko je puta masturbirao; ali Palčica nije Mala sirena, a njezina skromna produkcija ne može se usporediti sa ZKM-om.

Dok je Palčica hrabra i snalažljiva djevojka koju samo zbog malena rasta vuku od jednog dogovorenog braka do drugog, iz čega se izvlači zato što je dobra srca, Mala sirena strašno je komplicirano biće. Jedan je problem što je pod vodom bespolna pa tek s nogama dobiva i ono što se ne spominje, a nalazi se između njih. Krv povezana s njezinim hodanjem (to jest s nogama, to jest sa spolovilom) jest menstrualna krv, ali je u ZKM-u prikazana s malo crvene boje na plastičnim krugovima i tako je jedno od dva žarišta priče ostalo prikriveno. Drugo je žarište te elipse duša: Mala sirena ne voli Kraljevića samo zbog njega nego i zato da stekne neumrlu dušu. Andersen je u Maloj sireni na tankom ledu: Kierkegaard ga je upozoravao da neostvarenu žudnju (za muškarcima) ne projicira općenito i da ljubav ne mora biti samo propast, da je dakle sebe prerušio u sirenu.

Da je Mala sirena ZKM-a predstavica za djecu, nitko ne bi tražio Andersena u njoj; ali kostimi Ane Savić-Gecan i scenografija koju potpisuju Tina Gverović i Ben Cain namijenjeni su odraslima – moja se šestogodišnja kći tresla od straha kad je došla Urša Raukar kao Morska vještica, a sedmogodišnji je sin žmirio kad su počele letjeti strelice ili se projicirati pruge, toliko su bili intenzivni efekti. A Andersen se zbilja upisao u Malu sirenu: na svojim jednodnevnim izletima jedna je sestra završila na ledenoj santi, a druga na obali s palmama gdje rastu četruni; takav klimatološki oksimoron objašnjava Andersenov put u Italiju na koji se često referira u pričama. Italija je i poprište njegove priče Sjena, pogodnije za proučavanje eventualne homoseksualnosti. U njoj se piscu sa sjevera dogodila nezgoda pa je ostao bez sjene; ta je sjena poslije zadobila tijelo i bogatstvo te angažirala siromašnog pisca da mu bude sjena. U tom opsesivnom odnosu dvojice muškaraca Sjena, koja je zadržala sposobnost šuljanja, kaže da je vidjela najnevjerojatnije zlo koje su činili muškarci, žene i djeca kad su bili sami i izgovara kobnu rečenicu: “Da sam pisao u novine, eh, što bi se čitale”. Odnos Sjene i Pisca neizmjerno je intenzivniji i od Sjenine ljubavi prema Kraljevni i od čežnje Pisca prema Poeziji otjelovljenoj u tajanstvenoj ljupkoj djevojci.

Prirodno veselje

Homoerotski elementi mogu objasniti melodramatsaki zaplet Male sirene: u njemu je Kraljević prikazan kao smušenjak koji ne uspijeva pročitati ljubav u očima nesretne djevojke pa zaključujemo da je i nije bio dostojan. No neuzvraćena ljubav samo omogućuje uspon male sirene od animalnoga preko ljudskoga do nebeskoga. Podvodna bića nemaju dušu i ne znaju za Boga; Agamben takvo stanje naziva prirodno veselje – a dolje se zbilja živi dugo i veselo – dok izbrisanost iz Božjeg uma smatra nečim najstrašnijim. Melius esse quam non esse – bolje je postojati nego ne postojati, kaže Toma Akvinski. Eto zašto se u Maloj sireni nikad ne spominje mogućnost gubitka duše i pad u Pakao – to nije priča o spasenju, nego priča o borbi za postojanje, tj. strah od toga da se ne postane morska pjena.

Život po tijelu koji vodi u smrt, ispraznost svega stvorenog, patnje sadašnjega vremena koje nisu ništa prema budućoj slavi, neuništiva nada i duh koji nadživljuje tijelo – sve to nisu rečenice iz Male sirene nego iz Poslanice Rimljanima. Mala sirena je veliki životni gubitnik: odrekla se obitelji, bezbrižnih godina i dara govora, a zauzvrat je dobila neizdržive bolove, potpunu samoću i odbijanje u ljubavi. Mala sirena ispala je iz prirodnog poretka kada je spriječila Kraljevićevo utapanje; svoj potpuni krah mogla je ublažiti zločinom, ali nije htjela: “Ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete”, kaže sveti Pavao. Carevo novo ruho je priča (ili bi mogla biti) o svećenicima koji uzimaju zlato, a prodaju transcendenciju koje nema; u Velikom i Malom Nikoli crkvenjak je preljubnik, prevarant, pijanac, žderonja i bogataš; čak je i Djevojčica sa šibicama ambivalentna – nije jasno je li dobra baka samo priviđenje ili ne. Andersen definitivno nije crkveni tip; ali u Snježnoj kraljici eksplicitno spominje Boga koji je nadmoćan demonskoj poruzi. I fiks ideja Male sirene, i dvoje njih bit će jedno tijelo, uzeta je iz Evanđelja.

Pregrizao jezik

Andersen ima još jednu priču o čovjeku sa sjevera koji odlazi na jug i priča priče. U Letećem kovčegu sin trgovca zavodi mladu sultaniju pričama, a na dogovoreno vjenčanje ne dolazi zbog kvara na letećem kovčegu i tako se ispunjava proročanstvo djevojci da će biti nesretna u ljubavi; vječno nesretan ostaje i pričopričalac: nakon ljubavnog sloma “obilazi svijetom i priča priče, samo što mu nisu više onako vesele”. Teorija da je Mala sirena Andersen, a ukradeni jezik njegovo prešućivanje ljubavi/žudnje prema muškarcima nije bez vraga, jedini je problem što umjesto jedne tajne sada imamo njih mnogo: ne samo da ne znamo tko je zagonetni kraljević kojega Mala sirena obožava u liku mramornog dječaka, i je li Anderesen pregrizao jezik da o tome ne bi pisale novine ili da ne ispadne iz Božjeg uma, nego ne znamo ni je li to on znao. Pričanju priča tako i dalje ostaje zagonetno suprotstavljena šutnja. I Postojani kositreni vojnik ustrajno je prešućivao svoju ljubav, a šutio je i učenjak da je samo sjena sjene – kada je zaprijetio da će reći istinu, Sjena ga je dala ubiti. Govor je za Andersena i smrtonosan i spasonosan. U ZKM-u je, kao i u Palčici, tekst uzet u cijelosti, sa svim nespretnostima i arhaizmima; zato su izbačene zadnje rečenice koje apoteozu Male sirene povezuje s dječjom radošću – tristo godina koliko joj treba do ulaska u Božje kraljevstvo skratit će se ovisno o osmjesima koje će izmamiti djeci dok kao zračni duh prolazi uz njih.

Uzlazak Male sirene uvijek je uzlazak prema suncu; Andersen je Poeziju našao baš na jugu, a nije nevažno ni što junak iz Letećeg kovčega u Tursku odlazi u kućnoj haljini i papučama te što tamo svi hodaju tako ulicama. Znači li taj izvrnuti svijet, u kojem je privatno postalo javno, da se smije i činiti ono što se skrivalo? U tom moru prešućenih stvari Morska vještica predstavlja otok sigurnosti – ona zna tuđe želje, a zna ih i ostvariti. U cijeloj predstavi ZKM-a jedino ona i Pjer Meničanin (kao jež/vlasulja) slobodno iskazuju animalnost i zato su najbolji od svih. Nije slučajno ni da oni jedini imaju noge: repovi su nešto na što se ostali spotiču i tako umjesto vitalnosti vidimo kilavost; isti je problem imao Waltl i u Palčici u kojoj Lucija Šerbedžija glumi klečeći da bi bila manja, što žustru i borbenu curu svodi na grotesknu i invalidnu kreaturu.

Vječna noć bez misli

Neumjesni songovi, pravi živi gitarist na pozornici i brodovi na glavama sirena pretvorili su Malu sirenu u predstavu kakvu bih očekivao na godišnjici T-Coma za VIP uzvanike ili – u topless varijanti – u Crazy Horseu; ali T-Com i Crazy Horse nisu nešto što preferiram u ZKM-u, a praznina spektakla samo je istaknula koliko je neuspjelo uprizorenje i priče o prešućenoj homoseksualnosti – koja se dvaput neuspješno očituje i to dvama falusnim simbolima, jezikom i nožem – i priče o težnji prema Bogu i o onima koji umiranjem stječu više nego što gube. Da je Mala sirena bila manja, i djeca i odrasli više bi profitirali od borbe podvodne princeze da izbjegne vječnu noć bez misli.